Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1383/10 (M. I.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1383/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. travnja 2013. godine, u predmetu broj AP 1383/10, rješavajući apelaciju Milana Iličića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Iličića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 826 od 20. siječnja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001 261 od 30. travnja 2008.

godine i Presude Osnovnog suda Prijedor broj 077-0-P-06-000-028 od 23. travnja 2007. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Iličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 15. travnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 826 od 20. siječnja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 261 od 30. travnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda Prijedor (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-028 od 23. travnja 2007. godine. Apelant je 2. ožujka 2011. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Apelant je podnio tužbu protiv tuženog „Metro“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) radi raskida ugovora o kupoprodaji od 27. kolovoza 2004. godine kojeg je zaključio sa tuženim (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Predmet spornog ugovora bio je stan koji se nalazi u Ul. Save Kovačevića broj 4 u Prijedoru (u daljnjem tekstu: stan). Apelant je tražio i da se naloži tuženom da mu isplati iznos od 53.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu tuženi naknadi troškove parničnog postupka.

3. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000-028 od 23. travnja 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, obvezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka, te oslobođen apelant plaćanja sudske takse. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u predmetnom postupku sporno to što apelant tvrdi da na temelju spornog ugovora nije mogao izvršiti uknjižbu prava vlasništva, jer stan nije bio upisan u zemljišne knjige, niti je tuženi imao dokaz o vlasništvu na stanu, zbog čega je on doveden u zabludu. Osim toga, apelant je tvrdio da je stan imao i materijalne nedostatke koji su se pojavili zbog „nesolidno“ izvedenih radova za koje je apelant navodno saznao nakon zaključenja spornog ugovora. Tuženi je osporio navedeno i tvrdio da je apelant bio upoznat sa činjenicom da je u tijeku legalizacija pete etaže u kojoj se nalazi stan, da u spornom ugovoru nije određen krajnji rok kada tuženi treba uknjižiti zgradu u kojoj se nalazi stan, te da je bio spreman otkloniti nedostatke, ali da apelant to nije prihvatio. Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza slijedi da tuženi u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije bio uknjižen kao vlasnik i da je peta etaža u kojoj se nalazio stan bila bespravno sagrađena, ali da je tuženi u međuvremenu u postupku legalizacije osigurao odobrenje za uporabu, te ishodio upis prava vlasništva u javnim knjigama. Osnovni sud je naveo da, sukladno odredbama članka 508. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prodavatelj odgovara za pravne nedostatke prodate stvari, što je posljedica načela jednake vrijednosti davanja kod dvostranih ugovora. U konkretnom slučaju ne pojavljuje se treća osoba koja pretendira neko pravo na stanu, kojim se umanjuje ili ograničava apelantovo pravo kao kupca. Osim toga, tuženi je u međuvremenu uknjižio pravo vlasništva u zemljišnim knjigama. U odnosu na materijalne nedostatke na stanu Osnovni sud je istakao da odgovornost za materijalne nedostatke, u smislu članka 479. ZOO, postoji ako prodana stvar nema potrebna svojstva za redovitu uporabu ili promet, ako prodana stvar nema potrebna svojstva za naročitu uporabu za koju je kupac nabavlja, ili ako prodana stvar nema svojstva koja su izričito ili prešutno ugovorena. Kada je prodana stvar sa određenim materijalnim nedostacima, kupac stječe određena prava propisana odredbama članka 488. ZOO. Naime, kupac je u prvom redu obvezan o tom nedostatku obavijestiti prodavatelja i od njega zahtijevati da nedostatak otkloni ili predati kupcu drugu stvar bez nedostataka. Ako prodavatelj u razumnom roku ne izvrši što kupac traži, kupac ima pravi podnijeti tužbu radi uklanjanja nedostataka ili predaje druge stvari. Osim toga, kupac ima pravo raskinuti ugovor, ali samo ako je ostavio primjeren rok za ispunjenje ugovora. U konkretnom slučaju apelant ne traži otklanjanje nedostataka i predaju druge stvari, nego raskid spornog ugovora. Međutim, apelant nije ostavio primjeren rok za ispunjenje spornog ugovora, a traži raskid spornog ugovora, tako da, u smislu članka 488. ZOO, nema osnova za raskid spornog ugovora.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud donio je Presudu broj 011-0-Gž-07-001 261 od 30. travnja 2008. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Istom presudom Okružni sud odbio je zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se apelant 18. listopada 2005. godine obraćao tuženom i ukazao mu na materijalne i pravne nedostatke i da mu je ostavio rok od 18 mjeseci da to otkloni. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Općine Prijedor od 29. prosinca 2005. godine tuženom je odobrena legalizacija etaže u kojoj se nalazi stan, dopunskim rješenjem od 27. studenog 2006. godine utvrđeno je da je tuženi u potpunosti izvršio radove, nakon čega je rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda od 23. veljače 2007. godine dopušten upis pete etaže u zemljišne knjige. Iz navedenog slijedi da je tuženi u roku otklonio ove nedostatke tako da su apelantovi navodi u ovom dijelu neutemeljeni. Osim toga, pravilan je stav prvostupanjskog suda u svezi materijalnih nedostataka, jer, sukladno članku 488. ZOO, apelant je trebao od tuženog tražiti uklanjanje tih nedostataka, ili predaju druge stvari, što je apelant učinio, a tuženi je dokazao da su ti nedostaci takve prirode da ne utječu na stabilnost stana i da ih je u dogovoru sa apelantom spreman otkloniti. Međutim, apelant nije dopustio ulazak u stan radi otklanjanja tih nedostataka, odnosno onemogućio je tuženog da nedostatke ukloni. Zbog toga se može smatrati da tuženi nije bio u mogućnosti ukloniti nedostatke. Okružni sud je zaključio da nije bilo uvjeta za raskid ugovora u smislu članka 490. ZOO. U odnosu na apelantove navode da, u smislu članka 121. stavak 2. ZOO, postoji odgovornost tuženog, Okružni sud je istakao da su neutemeljeni zato što navedena odredba propisuje da ugovarač odgovara za pravne nedostatke ispunjenja i da je dužan štititi drugu ugovornu stranu od prava i zahtjeva trećih osoba. Osim toga, apelant smatra da je sud trebao primijeniti odredbe članka 454. ZOO koje propisuju da se ugovorom o prodaji prodavatelj obvezuje predati stvar kupcu, a kupac se obvezuje prodavatelju platiti kupoprodajnu cijenu i odredbe članka 467. ZOO koje propisuju da je prodavatelj dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenom ugovorom. Međutim, navedene odredbe reguliraju obveze ugovornih strana iz spornog ugovora što između strana nije sporno. Tuženi nije onemogućio apelanta u stjecanju prava vlasništva na spornom stanu, jer je apelant u mogućnosti podnijeti zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na stanu na temelju spornog ugovora koji je osnov stjecanja tog prava.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 826 od 20. siječnja 2010. godine apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, pošto tuženi nije bio uknjižen u zemljišnim knjigama, jasno je da niti tužitelj nije mogao izvršiti upis prava vlasništva na temelju spornog ugovora u smislu članka 33. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Iz odredaba članka 514. ZOO proizlazi da prodavatelj odgovara i za posebna ograničenja javnopravne prirode koja kupcu nisu bila poznata, a koja su postojala u vrijeme zaključenja spornog ugovora, kao i ona koja se mogu očekivati ako je prodavatelj za njih znao, a nije ih saopćio. Apelant je u vrijeme zaključenja spornog ugovora znao da tuženi nije upisan u zemljišnim knjigama, tako da se ne može s uspjehom pozivati na odgovornost tuženog u smislu članka 121. stavak 2. u svezi sa člankom 514. ZOO. Zbog navedenog, nema uvjeta iz članka 510. stavak 1. ZOO da apelant traži raskid ugovora. Zbog istih razloga, apelantu ne pripada pravo da zahtijeva raskid ugovora zbog neispunjenja obveze tuženog kao prodavatelja u smislu članka 124. ZOO. Osim toga, pravilan je stav nižestupanjskih sudova da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 488. ZOO za raskid spornog ugovora zbog materijalnih nedostataka prodane stvari. Naime, točno je da se apelant pismenim putem obratio tuženom radi otklanjanja materijalnih nedostataka. Međutim, nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tuženi prihvatio da uočene nedostatke otkloni, tj. da je sa apelantom postigao dogovor, ali da je kasnije apelant odustao od tog dogovora i nije dopustio tuženom ulazak u stan. Budući da je apelant svojim radnjama onemogućio tuženog da otkloni materijalne nedostatke, ne može se pozivati na odgovornost tuženog u smislu članka 121. stavak 1. u svezi sa člankom 478. ZOO.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi pogrešno primijenili i pogrešno protumačili odredbe ZOO, točnije odredbe čl. 122. i 124. ZOO koje reguliraju raskid ugovora zbog neispunjenja. Apelant ističe da je u odredbama članka 5. spornog ugovora navedeno da se kupac može odmah uknjižiti u zemljišnim knjigama, tako da nije potrebno davati naknadni rok. Apelant navodi da mu nije bilo poznato da je tuženi izgradio zgradu bez uporabne dozvole, odnosno kao ozbiljan kupac on se ne bi upuštao u neizvjesnost. Apelant ističe da su sudovi time što su proizvoljno primijenili zakon povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, jer je pristup sudovima bio više formalni nego suštinski. Apelant navodi i da je odlukama redovitih sudova povrijeđen i članak 17. Europske konvencije.

7. Apelant je dopisom, koji je zaveden kao dopuna apelacije, dostavio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke od veljače 2011. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, apelant ničim ne dokazuje da je pristup sudu bio formalan, nego navedeno potpuno paušalno navodi. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode, kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

12. U svezi sa apelantovim pozivanjem na kršenje prava na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije, Ustavni sud ističe da sadržaj ovog članka ustanovljava obvezu država da se ne «upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom». Iz navedenog proizlazi da ovaj članak Europske konvencije ima opći karakter i da ne pruža neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac, te stoga apelant ne može tvrditi da je žrtva povrede ovog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1383/10 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio