Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1409/10 (R. V.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 386
- Zakon o radu · čl. 96
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 189
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1409/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 20123. godine, u predmetu broj AP 1409/10, rješavajući apelaciju Ružice Vidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ružice Vidović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 013252 09 Gž od 13. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 013252 08 P od 3. augusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ružica Vidović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnijela je 20. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 013252 09 Gž od 13. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 013252 08 P od 3. augusta 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 013252 08 P od 3. augusta 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 013252 09 Gž od 13. januara 2010. godine, poništene su kao nezakonite odluke «Impregnacije Hoiz» d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: tuženi) br. 01/11-944/08 od 19. aprila 2008. godine i 13. maja 2008. godine kojim je apelantici otkazan ugovor o radu, te je slijedom toga naloženo tuženom da apelanticu vrati na posao i rasporedi je na poslove na kojima je radila prije otkaza ugovora o radu ili drugo radno mjesto shodno stručnoj spremi i osposobljenosti, te da na ime naknade plaće isplati iznose bliže navedene u dispozitivu presude, kao i da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.675,75 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Dio tužbenog zahtjeva kojim apelantica traži da joj tuženi nadoknadi buduće mjesečne iznose od po 550,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom sve do povratka na posao, odbijen je kao neosnovan. Protivtužba tuženog radi vraćanja isplaćene otpremnine u iznosu od 5.768,00 KM smatra se povučenom.
3. S obzirom na to da je Općinski sud utvrdio da su odluke tuženog o otkazu ugovora o radu nezakonite, udovoljio je i dijelu tužbenog zahtjeva za povrat apelantice na radno mjesto i na poslove na kojima je radila prije otkaza ugovora o radu ili drugo radno mjesto shodno stručnoj spremi i osposobljenosti. Općinski sud je obrazložio da je, u skladu sa odredbom člana 96. stav 2. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) udovoljio opredijeljenom apelantičinom tužbenom zahtjevu (bliže navedeno u dispozitivu rješenja) a s obzirom na to da tuženi nije osporio visinu mjesečnih primanja - plaće u iznosu od 550,009 KM. Općinski sud je odbio preostali dio apelantičinog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi nadoknadi buduće mjesečne iznose od po 550,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti, i to svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec pa sve do povratka na posao, jer navedena obaveza nije dospjela a ni zakonskim propisom nije omogućena isplata dospjelih eventualnih budućih obaveza.
4. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Općinski sud je istakao da je ona donesena na osnovu odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) i da se odnosi na troškove za zastupanje apelantice od punomoćnika-advokata u iznosu od 2.675,75 KM. Općinski sud je pojedinačno naveo (strana 3. obrazloženja presude) procesne radnje koje je obavio punomoćnik-advokat, kao i novčane iznose dosuđene za svaku pojedinu radnju uz naznaku da su troškovi odmjereni u skladu sa važećom Advokatskom tarifom i označenom vrijednosti spora, te odredbama člana 1. Zakona o advokaturi Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 18/05).
5. Činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Kantonalni sud. Taj sud je istakao da su neosnovani apelantičini žalbeni navodi vezani za nedosuđivanje nedospjelih plaća. Naime, kako je obrazložio Kantonalni sud, članom 177. ZPP propisano je da sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, te su neosnovani žalbeni navodi da je apelantičina plaća za juli 2009. godine, koja je dospjela 1. augusta 2009. godine, trebala biti dosuđena jer ona nije dospjela do zaključenja glavne rasprave (15. juna 2009. godine). Kantonalni sud je, dalje, istakao da su neosnovani žalbeni navodi da nedospjele plaće predstavljaju štetu u vidu izmakle koristi, te da bi na to imala pravo na osnovu člana
189. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/93, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), jer je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo i to član 96. Zakona o radu. Na kraju Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi vezani za troškove postupka s obzirom na to da je prvostepeni sud kod označene visine vrijednosti spora pravilno primijenio Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije BiH, te zauzeto stajalište sudske prakse koje se odnosi na primjenu navedenog zakona.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odbivši dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na izmaklu korist (buduća šteta), smatrajući da pravo na naknadu te štete ima prema odredbi člana 189. ZOO. Apelantica, također, smatra da su redovni sudovi nepravilno primijenili materijalni propis, tj. Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, prema kojoj nagrada advokatu za preduzetu radnju ne može preći jednomjesečnu prosječnu plaću u Federaciji BiH. Dakle, kako je dalje navela apelantica, «zakonom nije određeno da se radi o neto-iznosu prosječne mjesečne plaće, doduše, nije navedeno da se radi ni o jednomjesečnoj prosječnoj plaći u brutoiznosu pa je, prema tome, moguće dvojako tumačenje a redovni sudovi očito restriktivno tumače spomenutu odredbu i primjenjuju neto-iznos prosječne neto-plaće ali za tako tumačenje ne daju nikakvo obrazloženje».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić