Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1430/10 (V., R. i J. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1430/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1430/10, rješavajući apelaciju Velizara Dokića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velizara, Rajke i Jelene Dokić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 740 od 2. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001885 od 28. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši broj P-70/05 od 20. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velizar, Rajka i Jelena Dokić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čelinca, koje zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 20. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 740 od 2. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001885 od 28. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-70/05 od 20. jula 2007. godine.
2. Apelanti su 23. maja 2005. godine Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv Biroa zelena karta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-70/05 od 20. jula 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001885 od 28. februara 2008. godine, odbijen je zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime naknade štete isplati iznose bliže navedene u dispozitivu presude. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 8.379,70 KM, kao i da se obaveže da im na ime troškova spora dosuđenih u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-
684/00 koji je vođen protiv Concordia Versicherungs Gesellschaft Hannover Deutschland kao inoosiguravača (u daljnjem tekstu: inoosiguravač) isplati iznos od 7.500,27 KM. Apelanti su obavezani da tuženom nadoknade troškove postupka u iznosu od 3.542,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev apelanata kojim traže da se tuženi obaveže da im nadoknadi nematerijalnu štetu nastalu zbog smrti bliskog srodnika, kao i troškove tog postupka i iznos od 7.500,20 KM na ime troškova parničnog postupka dosuđenih u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-684/00. Ovako postavljen tužbeni zahtjev, kako dalje navodi sud, apelanti zasnivaju na tvrdnjama da je Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-684/00 od 6. februara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-1079/03 od 13. januara 2004. godine, utvrđena obaveza inoosiguravača da apelantima isplati naknadu štete radi pogibije njihovog bliskog srodnika u saobraćajnoj nesreći koja se desila 28. augusta 1999. godine a koju je skrivio Nikica Jokić, osiguranik inoosiguravača. Pošto je obaveza tuženog u granicama obaveze inoosiguravača, te pošto je visina štete utvrđena pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-684/00 od 6. februara 2003. godine, apelanti smatraju da je u ovom postupku potrebno utvrditi obavezu tuženog kao nacionalnog biroa da im plati naknadu pričinjene štete dosuđene presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci.
5. Osnovni sud je u toku dokaznog postupka utvrdio da se 28. augusta 1999. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je, uslijed posljedica povređivanja, život izgubio bliski srodnik apelanata, da je Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-327/03 od 30. juna 2004. godine osiguranik inoosiguravača Nikica Jokić proglašen krivim za ovu saobraćajnu nezgodu i osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci. Također je Osnovni sud utvrdio da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-684/00 od 6. februara 2003. godine inoosiguravač obavezan da apelantima naknadi štetu na način kako su to apelanti tražili postavljenim tužbenim zahtjevom u tom predmetu. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da su se apelanti i prije podnošenja tužbe obratili tuženom da im isplati iznose dosuđene Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-684/00 od 6. februara 2003. godine.
6. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan, jer se u parničnom postupku ne može provesti postupak prinudnog izvršenja Presude Osnovnog suda broj P-684/00 od 6. februara 2003. godine tako što će se tuženi obavezati da apelantima isplati (na ime naknade štete) iznose dosuđene presudom kojom je inoosiguravač obavezan na isplatu naknade štete, a ne tuženi. Osnovni sud smatra da su apelanti zahtjev za izvršenje presude morali usmjeriti prema inoosiguravaču, odnosno da tuženi nije pasivno legitimisan, jer se od njega traži da plati dug drugog subjekta utvrđen u parnici u kojoj nije učestvovao. Navedeno bi bilo u suprotnosti sa članom 4. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12), te članom 60. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) s obzirom na to da bi tuženi platio dug iz parnice koja prema njemu nije nikada ni počela da teče. Sve i da su apelanti, u smislu člana 30. Zakona o izvršnom postupku, dokazali da je tuženi preuzeo dug iz izvršne isprave (Presuda Osnovnog suda Banja Luka broj P-684/00 od 6. februara 2003. godine), ili da je po zakonu dužan da ga izmiri, njihov zahtjev ne bi mogao biti usvojen u ovom parničnom postupku, nego, shodno članu 1. Zakona o izvršnom postupku, isključivo u izvršnom postupku koji apelanti moraju pokrenuti ako žele ostvariti prava iz presude na koju se pozivaju bilo kod domaćeg suda, ili kod suda u inostranstvu gdje inoosiguravač ima svoje sjedište.
7. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te zaključio da je tuženi pasivno legitimisan u smislu odredbe člana 105. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica («Službeni list SFRJ» br.oj 17/90, u daljnjem tekstu: ZOSOIL), ali da tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi isplati naknadu štete u visini dosuđenoj presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci na koju naknadu je obavezan inoosiguravač, a ne tuženi, nije osnovan, jer apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Okružni sud je, također, istakao da parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku i povodom postupka, pa zahtjev apelanata da im tuženi iz ove parnice nadoknadi troškove parničnog postupka iz parnice koja je vođena pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u kojoj tuženi nije učestvovao kao stranka je očigledno neosnovan.
8. Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili apelanti, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 740 od 2. februara 2010. godine reviziju odbio.
9. Obrazlažući presudu Vrhovni sud je citirao odredbu člana 105. st. 1. i 2. ZOSOIL koji je bio na snazi u vrijeme kada se dogodila saobraćajna nezgoda, te istakao da su apelanti podnijeli tužbu protiv inoosiguravača radi naknade štete i ishodili pravosnažnu presudu Osnovnog suda u Banjoj Luci, kojom je obavezan inoosiguravač da im na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 43.000,00 KM. Tom pravosnažnom presudom razriješen je građanskopravni odnos iz navedenog štetnog događaja između apelanata i inoosiguravača tako da ta presuda ima djejstvo samo u odnosu na te stranke. Apelanti ne mogu u predmetnoj parnici tražiti da se tuženi obaveže da im isplati naknadu štete u visini koja je dosuđena pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-684/00 od 6. februara 2003. godine, jer je, kako navode apelanti, obaveza tuženog u granicama obaveze inoosiguravača. Vrhovni sud napominje da se tužbenim zahtjevom apelanata ne traži da se tuženi obaveže da im isplati naknadu štete u smislu odredbe člana 105. ZOSOIL, već da se tuženi obaveže da im isplati naknadu štete u visini dosuđenoj pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-684/00 od 6. februara 2003. godine kojom je obavezan na isplatu inoosiguravač. I pod pretpostavkom da je tužbeni zahtjev podnesen na osnovu člana 105. ZOSOIL, kako dalje ističe sud, apelanti su propustili da, u smislu odredbi čl. 7. i 123. ZPP, provedu dokaze i dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev u smislu čl. 200. i 193. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04).
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo iz čl. II/3. e), k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su opširno naveli tok postupka pred redovnim sudovima citirajući dijelove osporenih presuda, te istakli da su im navedena prava povrijeđena proizvoljnom primjenom materijalnog prava, kao i «nedonošenjem odluka u razumnom roku». Apelanti su naveli da je inoosiguravač odbio da plati dosuđenu naknadu po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Banjoj Luci, pa su se «obratili tuženom da im isplati štetu kao solidarno odgovornom licu koje po zakonu odgovora za štetu prouzrokovanu krivnjom vozila inostrane registracije za štetu pričinjenu na teritoriji Bosne i Hercegovine». Osim toga, kako dalje navode apelanti, njihov zahtjev da im tuženi plati troškove ranijeg postupka (7.500,20 KM) je izdatak koji je u uzročnoj vezi sa nastalom štetom i predstavlja umanjenje njihove imovine. Također su istakli da je u međuvremenu po reviziji inoosiguravača ukinuta Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-684/00 od 6. februara 2003. godine i predmet vraćen na ponovni postupak tom sudu a koji još nije okončan. Apelanti su predložili da Ustavni sud ukine osporene presude, da riješi meritorno predmet, da dosudi nematerijalnu štetu u iznosu od po 3.000,00 KM zbog nedonošenja odluka u razumnom roku i da dosudi troškove za sastav apelacije prema iskazanom troškovniku.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da apelanti tvrdnju o kršenju prava na suđenje u razumnom roku zasnivaju isključivo na tome da «odluke nisu donesene u razumnom roku», ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na tri sudske instance (četiri godine, osam mjeseci i deset dana) suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali ni na koji način nisu obrazložili svoje navode o kršenju ovog prava, niti su naveli u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovode u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Ustavni sud, također, smatra da su neosnovani i navodi apelanata u pogledu njihovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije s obzirom na to da pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanata.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić