Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1455/10 (Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1455/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1455/10, rješavajući apelaciju Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 955 od 11. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić- Gradu broj 075-0-P-06-000 310 od 15. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Preduzeće za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 22. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 955 od 11. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-

Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-0-P-06-000 310 od 15. februara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 075-0-P-000 310 od 15. februara 2008. godine usvojen je tužbeni zahtjev Dušana Galića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan je apelant da tužitelja prijavi kao svog radnika kod Fonda PIO Republike Srpske od 2. jula 1992. godine do 1. juna 2001. godine, te da za njega plati odgovarajuće doprinose i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 870,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Nakon provedenog postupka Osnovni sud je utvrdio da je pravosnažnom Presudom tog suda broj P-246/97 od 18. augusta 1998. godine poništen otkaz tužitelju kod apelanta i da je ta presuda izvršena 1. juna 2001. godine njegovom reintegracijom u radni odnos, da je izvršena pravosnažna Presuda istog suda broj P-314798 od 11. jula 2002. godine kojom je tužitelju dosuđena naknada štete iz osnova izgubljene zarade za period od 1. februara do 30. novembra 2002. godine i da je tužitelj 15. oktobra 2006. godine sa apelantom potpisao novi ugovor o radu.

4. Osnovni sud se u obrazloženju presude pozvao na odredbu člana 18. stav 2. i člana 74. Zakona o radu-prečišćen tekst («Službeni glasnik RS» broj 55/07), te odredbu člana 12. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS» br. 32/00-11/03, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te istakao da se radnik nalazi u radnom odnosu i za vrijeme u kome, zbog nezakonite odluke o otkazu, nije radio, te da je prijava na penzijsko i invalidsko osiguranje i uplata doprinosa zakonska obaveza poslodavca. Prigovor neblagovremenosti tužbe Osnovni sud je odbio kao neosnovan uz obrazloženje da je osnov tužbenog zahtjeva nezakonit prestanak radnog odnosa utvrđen pravosnažnom presudom, pa se primjenjuje odredba člana 18. stav 2. Zakona o radu, a ne odredba člana 105. stav 2. istog zakona. Osnovni sud je odbio i prigovor zastarjelosti u smislu odredbe čl. 371. i 372. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) uz obrazloženje da uplata doprinosa nije vezana za rad, već za postojanje radnog odnosa pa u slučaju postojanja radnog odnosa, postoji i obaveza uplate doprinosa, pa se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba člana 74. Zakona o radu-prečišćen tekst i odredba člana 22. u vezi sa članom 20. Zakona o PIO.

5. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio apelant, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj 011-0-Ž-08-000 211 od 11. juna 2008. godine žalbu tuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj 075-0-P-000 310 od 15. februara 2008. godine ukinuo i tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja Okružni sud se pozvao na odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu, navodeći da je tužba podnijeta 12. decembra 2006. godine a da je tužitelj vraćen na rad 1. juna 2001. godine, kada je počinjena ponovna povreda njegovih prava apelantovim propuštanjem da ga prijavi na osiguranje i uplati doprinose za period od momenta nezakonitog otkaza do dana vraćanja na rad, te da je tužitelj mogao imati saznanja o ovom apelantovom propustu mnogo ranije, a ne 12. decembra 2006. godine, kada je podnio tužbu,

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepenog rješenja izjavio tužitelj, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 955 od 11. februara 2010. godine reviziju usvojio i Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 211 od 11. juna 2008. godine preinačio tako što je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i Presudu Osnovnog suda broj 075-0-P-000 310 od 15. februara 2008. godine potvrdio.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o PIO, Zakona o Poreskoj upravi i Zakona o doprinosima, te istakao da je prijava radnika na osiguranje i uplata doprinosa zakonska obaveza poslodavca iz oblasti javnog prava, a ne prava iz radnog odnosa koju poslodavac ne može izbjeći ukoliko se radnik nalazi u radnom odnosu. Da se tužitelj nalazio u radnom odnosu i za sporni period, ukazuje pravosnažna presuda Osnovnog suda iz 1998. godine, te je poslodavac-apelant bio dužan prijaviti tužitelja Fondu PIO i uplatiti doprinose za period od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do povratka na rad. Imperativnost ove obaveze proizlazi i iz odredbe člana 229. Zakona o PIO kojim se propisuje prekršajna odgovornost poslodavca za ovakav propust. Obaveza prijave Fondu PIO i uplata doprinosa, kako dalje pojašnjava sud, nije u vezi sa voljom ili htijenjem radnika, već samo u vezi sa činjenicom postojanja radnog odnosa, tj. dovoljno je zakonito utvrđenje da radniku nije prestao radni odnos da bi postojala zakonska, s obzirom na obrazloženu pravnu prirodu obaveze prijave radnika i uplate doprinosa, prigovori neblagovremenosti tužbe i zastare potraživanja su neosnovani.

8. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da je nastupila zastara potraživanja. Apelant navodi da je «tužilac, štiteći svoj legitimni interes, imao vremena da traži svoja prava, što nije učinio». Tužitelj je, kako dalje navodi apelant, «pribavljao ličnu dobit, ostvarivao lični interes, što je potpuno legitimno ali su važni rokovi upravo zbog načela pravne sigurnosti i zakonitosti a tužilac je dopustio da nastupi zastarjelost potraživanja ličnih prava». Smatra da se u konkretnom slučaju radi o pravu iz radnog odnosa, dakle, «privatnom interesu», te da se radi o «klasičnoj zloupotrebi prava tužitelja, jer je punih osam godina znao da je stekao prava iz radnog odnosa a nije tražio uplatu doprinosa».

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Također, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana 17. (zabrana zloupotrebe prava) Evropske konvencije, ne nudi činjenice, niti je Ustavnom sudu dostavio dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovog prava moguća, odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud zaključuje da je i ovaj apelantov navod očigledno (prima facie) neosnovan.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1455/10 (Preduzeće za poštanski saobraćaj… | Sudska praksa | Aktio