Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1467/10 (M.V.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Privatizacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1467/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-1467/10, rješavajući apelaciju M.V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.V. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev- 09-000 190 od 3. februara 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 042 od 2. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu broj 089-0-P- 06-000 135 od 13. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna, a kog zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 190 od 3. februara 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 042 od 2. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-0-P-06-000 135 od 13. oktobra 2006. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj 089-0-P-06-000 135 od 13. oktobra 2006. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 042 od 2. aprila 2008. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi upis i uknjižba prava vlasništva „KTK Alhos“ AD Sokolac (u daljnjem tekstu: tuženi) na poslovnom prostoru bliže označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: poslovni prostor), te da se utvrdi da je apelant vlasnik istog, a što je tuženi dužan priznati i trpiti da se apelant uknjiži kao vlasnik.
3. U obrazloženju presude je konstatovano da je apelant 2. februara 2006. godine zaključio ugovor o kupoprodaji deset poslovnih prostora u različitim gradovima na teritoriji Republike Srpske, među kojim i konkretnog poslovnog prostora, sa „Alhos“ DD Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: prodavac). Članom 4. ugovora regulisano je da su ugovorne strane saglasne da ne postoji odgovornost prodavca za materijalne i pravne nedostatke predmetne prodaje a koje je apelant mogao saznati nakon potpisivanja ugovora. Nadalje, ukazano je da je Odlukom o organizovanju preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica („Glasnik Srpskog naroda“ broj 10/92) regulisan status preduzeća koja su bila dijelovi složenih preduzeća a čije sjedište nije bilo na teritoriji Republike Srpske, te da je članom 9. određeno da se organizuju kao samostalna preduzeća. Nadalje, ukazano je da je 1993. godine stupio na snagu Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, po kom su sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica na teritorije Republike Srpske postala državna svojina. Najzad, ukazano je da je Odlukom Vlade Republike Srpske o spajanju državnih preduzeća u oblasti Kožarsko-tekstilne industrije osnovan tuženi („Službeni glasnik RS“ broj 5/97). Nadalje, ukazano je da je tuženi stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru po osnovu Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, te Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je apelant kupio poslovni prostor od prodavca, ali da u postupku nije dokazao da je i njegov vlasnik, niti je dokazao da je to bio njegov prednik tj. prodavac. S tim u vezi je ukazano da je članom 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSPO) regulisano da se pravo svojine na nepokretnostima na temelju pravnog posla, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način, određen zakonom. Apelant je podnio tužbu tražeći da se poništi upis prava vlasništva tuženog, a pri tom nije dokazao da je prije ovog upisa bio upisan kao vlasnik ili nosilac prava korištenja, odnosno nije dokazao da je to bio njegov prednik odnosno prodavac, a na temelju čega je zaključeno da apelantovo pravo i nije moglo biti povrijeđeno, pa da zbog toga i ne može tražiti poništenje upisa tuženog. Također, ukazano je da apelant nije ni zakonit i savjestan kupac, jer je savjestan kupac onaj koji se pouzdao ne samo u zemljišne knjige nego se uvjerio i u faktičko stanje posjeda prije zaključenja ugovora. U konkretnom slučaju tuženi je u posjedu poslovnog prostora i stekao je pravo vlasništva u procesu privatizacije na osnovu rješenja od 18. oktobra 2005. godine, tj. prije nego što je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji u februaru 2006. godine. Nadalje, zaključeno je da je apelant poslovni prostor kupio od nevlasnika. U vezi s tim je ukazano da je članom 8. Zakona o početnom bilansu stanja propisano da se u pasivnom podbilansu iskazuju stvari koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom preduzeća, a shodno čemu prodavac i nije mogao prodati poslovni prostor jer predmet privatizacije nisu mogle biti stvari i vrijednosti nad kojim se nema posjed. S tim u vezi je ukazano i da apelant nije dokazao da je poslovni prostor bio iskazan u početnom bilasnu stanja prodavca obzirom da ni na traženje suda nije dostavio rješenje Agencije za privatizaciju FBiH iz kog bi se to moglo zaključiti. Najzad, ukazano je na relevantne odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji prema kojim je isključivo pravo entiteta da privatizuju preduzeća i banke na svojoj teritoriji (član 2.), te da će se zakonima koje donesu entiteti obuhvatiti samo ona imovina koja se nalazi na teritoriji entiteta (član 3. stav 2.), kao i da je u konkretnom slučaju nesporno da je tuženi konstituisan kao državno preduzeće u skladu sa zakonom (član 1.). Na temelju navedenih odredbi zaključeno je da je tuženi stekao pravo da izvrši privatizaciju državnog kapitala u ovom preduzeću, a time i na poslovnom prostoru.
4. Okružni sud je još istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari od odlučnog značaja činjenica da je u vrijeme kada je apelant zaključio ugovor sa prodavcem na snazi bio Okvirni zakon o privatizaciji. Nadalje ukazano je da je nesporno da se poslovni prostor nalazi na teritoriji Republike Srpske, da je tuženi privatizovan, te da je na temelju Okvirnog zakona o privatizaciji stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru. Pravilnim je ocijenjen i zaključak da poslovni prostor nije mogao ući u stečajnu masu prodavca jer se ne nalazi na teritoriji Federacije BiH, a da je tuženi privatizovan, pa da je u skladu sa Okvirnim zakonom o privatizaciji, te Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, te na osnovu izvršenog upisa u knjigu položenih ugovora tuženi postao i vlasnik poslovnog prostora.
5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-09-000 190 od 3. februara 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je neosnovan apelantov navod da je upisom poslovnog prostora kao vlasništva tuženog povrijeđen član 20. Zakona o održavanju premjera i katastra nekretnina. U vezi s tim je ukazano da se navedeni zakon ne odnosi na zgrade i poslovne prostore, već samo na zemljište. Nadalje, ukazano je da je upis izvršen na temelju, u to vrijeme važećeg, Zakona o premjeru i katastru nekretnina koji je u članu 114. regulisao da se upis vrši i na temelju javnih isprava, odnosno da u skladu sa članom 115. stav 1. istog zakona, javnu ispravu predstavlja i Odluka Vlade Republike Srpske. Najzad, ukazano je i na član 80. istog zakona po kome su treća lica, koja su smatrala da je upisom povrijeđeno njihovo pravo, mogla upis osporavati tužbom kod suda u roku od tri godine od stupanja na snagu katastra. Nadalje, ukazano je da, prema utvrđenju nižestepenih sudova, apelant nije dokazao da je prodavac bio vlasnik poslovnog prostora, a zbog čega otpada mogućnost da i apelant na osnovu ugovora zaključenog s njim ishoduje upis prava vlasništva na svoje ime. Najzad, zaključeno je da zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva u konkretnom slučaju ne bi bilo moguće udovoljiti i da je ugovor na kom je apelant zasnivao tužbu bio pravno valjan, obzirom da se pravo svojine, u skladu sa članom 33. ZSPO, na temelju pravnog posla stiče upisom u odgovarajuću javnu knjigu.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su osporene presude rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi ističe da je su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je prodavac dioničko društvo i da su osporenim odlukama sigurno oštećena i fizička lica koja su jednim dijelom njegovi vlasnici. Nadalje, apelant ističe da tuženi nije iskazao poslovni prostor u početnom bilansu stanja, a o čemu je dokaz dostavio 1. novembra 2009. godine u postupku po reviziji. Najzad, apelant se pozvao na razloge koje je isticao u žalbi i reviziji, te zatražio da mu se nadoknade troškovi postupka pred redovnim sudovima, kao i troškovi sastavljanja apelacije
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti broj AP-2166/09 od 23. februara 2012. godine isti apelant osporavao presude redovnih sudova kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se, pored ostalog, utvrdi da je vlasnik poslovnog prostora, a koji je temeljio na ugovoru o kupoprodaji zaključenim sa istim prodavcem kao i u ovom predmetu. Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao da je slično pitanje koje se tiče privatizacije rješavao i u predmetu AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine, te da je zauzeo stav da: „U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 30. maja 2009. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 82/09 od 20. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), budući da se navedena odluka Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje koje je postavljeno u ovoj apelaciji. Naime, u navedenom slučaju je sporna nekretnina bila registrovana kod nadležnog suda na ime apelanta, što u ovom slučaju nije“.
Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić