Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1491/10 („P.V.H.S. ALPLAST“ d.o.o. Ilijaš)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1491/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-1491/10, rješavajući apelaciju „P.V.H.S. ALPLAST“ d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „P.V.H.S.
ALPLAST“ d.o.o. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014518 08 od 18.
februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-06-000421 11. decembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-25/04 od 16. juna 2006.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „P.V.H.S. ALPLAST“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, a kog zastupa Hajrudin Zvizdić, punomoćnik iz Ilijaša, podnio je, 27. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014518 08 od 18. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-06-000421 11. decembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-25/04 od 16. juna 2006. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 2. februara 2011. godine, a što je on i učinio 17. februara 2011. godine.
2. Općinski sud je presudom broj Ps-25/04 od 16. juna 2006. godine obavezao apelanta da „PROFINE BH“ DOO Živinice (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati na ime duga 52.056,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je sud cijenio činjenicu da su se tužilac i apelant i izvan suda dogovarali o pregovarali o načinu isplate duga koji je nesumnjivo konstatovan u dokumentu od 4. aprila 2003. godine, koji su potpisali i ovjerili i tužilac i apelant, a u kom je navedeno da apelantov dug prema tužiocu iznsoci oko 70.000,00 KM, te u kom je konstatovano na koji način ovaj dug treba biti izmiren. Nadalje, ukazano je da apelant nije osporio vjerodostojnost ovog dokumenta izuzev što je tvrdio da se navedeni dokument ne odnosi na dug koji je bio predmet raspravljana u ovom postupku, pa je zaključeno da se navedeni dokument ima smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. U prilog ovog zaključka je ukazano da je u postupku na nesporan način utvrđeno da su apelant i tužilac započeli poslovnu saradnju 2001. godine, a što je potvrdio i apelantov zastupnik saslušan kao stranka, da navedeni dokument datira od 4. aprila 2003. godine, kada je završena poslovan saradnja, pa da, slijedom navedenog dug može poticati samo iz sveukupne poslovne saradnje. Na temelju materijalnih dokaza, narudžbenica, otpremnica i faktura, te nalaza i mišljenja vještaka grafologa i vještaka financijske struke Općinski sud je utvrdio da je apelant primio od tužioca robu u vrijednosti od 52.056,12 KM, pa je apelanta i obavezao da tužiocu isplati ovaj iznos na ime duga.
3. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Pž-06-000421 11. decembra 2007. godine djelimično uvažio žalbu tužioca i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelanta obavezao da tužiocu isplati na ime duga iznos od 70.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je prvostepeni sud pravilno ocijenio dokument od 4. aprila 2003. godine kao apelantovu izjavu o priznanju duga, te da su s tim u vezi dati valjani razlozi i obrazloženja koja prihvata i ovaj sud. U vez s navedenim ukazano je da su apelant i tužilac sačinili navedeni dokument, da je apelant na nedvojben način priznao postojanje dospjelog duga prema tužiocu u iznosu do 70.000,00 KM, te da je dogovoren način plaćanja. Nadalje, ukazano je da apelantov zastupnik nije negirao postojanje i sadržaj ove izjave, pa da se ona može pobijati samo dostavljanjem dokaza o plaćanju koje je izvršeno nakon 4. aprila 2003. godine ili dokaza da nije postojala stvarna volja za priznanje duga, a što apelant u postupku nije dokazao. Shodno navedenom zaključeno je da se apelantova izjava o priznanju duga koja je dana dva puta tj. 4. aprila 2003. godine i 10. jula 2003. godine može smatrati dokazom o postojanju duga. U vezi s tim je ukazano na materijalne dokaze: ugovor o poslovnoj saradnji, te finansijsku dokumentaciju koju su činile narudžbenice, računi i otpremnice. Nadalje, ukazano je da je priznanjem duga apelant priznao i isporuku robe, jer u postupku nije dokazao da je sa tužiocem bio u nekom drugom ugovornom odnosu. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio i da nije bilo potrebe utvrđivati činjenicu ko je izvršio prijem isporučene robe, pošto činjenica da je apelant primio robu proizilazi iz njegovog priznanja duga. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud utvrđivao činjenicu prijema robe od strane apelanta, odnosno isporuke robe od strane tužioca kao odlučnu činjenicu za zasnivanje obligacionog odnosa, a ne činjenicu da li je dokumentacija sačinjena u skladu sa zakonom, kao i da je apelant priznajem duga učinio neupitnim valjanost dokumentacije. Apelantova tvrdnja da on nema u svojim evidencijama dokumentaciju koju je predočio tužilac, te tvrdnja da mu roba nije isporučena roba ocijenjeni su neosnovanim i u direktnoj suprotnosti sa apelantovim izjavama od 4. aprila i 10. jula 2003. godine kojim je priznao dug, kao i činjenicu da ga nije platio. S obzirom da ni provedenim vještačenjima nije isključena mogućnost da je apelantu roba i isporučena, Kantonalni sud je zaključio da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan u dijelu u kom je apleant priznao njegovo potraživanje tj. u iznosu od 70.000,00 KM.
4. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 ps 014518 08 Rev od 18. februara 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude je ukazano da je pravilan zaključak drugostepenog suda da postignuti dogovor između apelanta i tužioca predstavljao priznanje duga. U vezi s tim je ukazano da apelant nije dokazao da je nakon učinjenog priznanja tj. 4. aprila 2003. godine, izvršio plaćanje tužiocu, a što upućuje na zaključak da dug i dalje postoji prema postojećoj finansijskoj dokumentaciji. Apelantova reviziona tvrdnja da je prema analitičkoj kartici od 31. januara 2001. godine do 5. novembra 2002. godine uplaćeno 60.978,97 KM, te da je predmetnom tužbom obuhvaćen neki drugi dug, ocijenjena je suprotnom stanju spisa, jer apelant nije dokazao da je sa tužiocem bio u nekom drugom ugovorno-poslovnom odnosu.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi neosnovano prihvatili nalaz i mišljenje vještaka grafologa, te iskaz svjedoka S.G., kao i da postojanje poslovne saradnje nije dokaz da je roba isporučena i da postoji dug koji je obavezan da nadoknadi. Apelant tvrdi i da je dokumentacija koju je tužilac dostavio falsifikovana, te ukazuje na njene manjkavosti. Također, apelant tvrdi da je interno priznanje o postojanju duga sačinjeno sa vjerovanjem da se tužilac pridržava zakonskih propisa, ali da je uvidio da se radi o prevari pa da takvu izjavu ne priznaje. U dopuni apelacije apelant je ponovio tvrdnje o manjkavosti finansijske dokumentacije, te da je tužilac sam sastavljao dokumentaciju kako mu je odgovaralo. Nadalje, apelant je istakao da sudovi nisu prihvatili dokaz u uplati.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelantova obaveza utvrđena na temelju izjave od 4. aprila 2003. godine kojom je priznao dug, a koju apelant nije osporavao ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da nakon učinjenog priznanja duga, apelant nije dokazao da je izvršio bilo kakvu plaćanje prema tužiocu, a u tom smislu ne nudi dokaze ni u apelaciji. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić