Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1498/10 (B. S. i B. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1498/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-1498/10, rješavajući apelaciju Branke Stanić i Branka Stanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Stanić i Branka Stanića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001006 od 26. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-016 od 9. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P-104/04 od 3. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branka Stanić i Branko Stanić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Livna, a koje zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnijeli su 26. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001006 od 26. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0- Gž-08-000-016 od 9. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-104/04 od 3. marta 2006. godine.
2. Općinski sud je presudom broj P-104/04 od 3. marta 2006. godine a koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-08-000-016 od 9. aprila 2008. godine uvažio tužbeni zahtjev D.O.O. „Borac“ Travnik (u daljnjem tekstu: tužilac) i obavezao apelante da isprazne i predaju tužiocu u posjed dio poslovnog prostora u površini od 250 m koji koriste u poslovnoj zgradi Robna kuća „Borac“ u Livnu, te da tužiocu isplate iznos od 67.500,00 KM na ime naknade štete za izgubljenu dobit zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora za period od 16. avgusta 2003. godine do 6. decembra 2005. godine.
3. U obrazloženju presuda je, pored ostalog, ukazano da iz rješenja Osnovnog suda udruženog rada Zenica broj U/I 1596/90 od 30. decembra 1999. godine (vjerovatno štamparska greška, 1990. godina), rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj U/I 187/04 od 15. aprila 2004. godine, te rješenja Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH broj 01-02-2141/00 od 3. maja 2000. godine proizilazi da je tužilac pravni sljedbenik D.O.O. „Borac“ Travnik u čijem sastavu je poslovala i Robna kuća „Borac“ u Livnu, pa da mu pripadaju sva prava da istu posjeduje, koristi i da njom raspolaže, u skladu sa njenom prirodom i namjenom, te da su svi drugi dužni da se uzdržavaju od povrede prava vlasništva tužioca. S tim u vezi je ukazano da je članom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) regulisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari i da ovo pravo vlasnika ne zastarijeva. Nadalje, utvrđeno je da su apelanti bez pravnog osnova koristili dio Robne kuće „Borac“ u Livnu u površini od 250 m , kao poslovni prostor za prodaju namještaja pod firmom „Staneks“ d.o.o. Livno od 17. jula 2000. godine pa na dalje, te da su ga koristili i u periodu od 16. avgusta 2003. godine do 6. decembra 2005. godine. S tim u vezi je ukazano da apelanti nisu vlasnici poslovnog prostora kao i da nemaju zaključen ugovor o zakupu, odnosno da ni po nekom drugom pravnom osnovu nisu koristili poslovni prostor, shodno čemu je zaključeno da su nezakoniti i nesavjesni posjednici. U vezi s tim je ukazano da je apelantica u izjavi na ročištu održanom 9. februara 2006. godine izjavila da je za navedeni poslovni prostor imala zaključen ugovor o zakupu sa „Livanjkom“ do 15. jula 2000. godine ali da je i nakon toga nastavila s obavljanjem registrovane djelatnosti. Također, ukazano je i da se pred istim sudom vodi postupak po tužbi tužioca od 21. avgusta 2003. godine protiv apelanta radi smetanja posjeda, da su apelanti upoznati sa ovom tužbom i da su na nju odgovorili, te da je pripremno ročište bilo zakazano za 15. februar 2006. godine. Neosnovanim je ocijenjen i apelanticin prigovor da polaže pravo vlasništva na poslovnom prostoru jer ima uplaćen određeni broj dionica, obzirom da to nije dokazala, kao i da je ovaj njen navod bio suprotan ostalim provedenim dokazima. Nadalje, ukazano je da je članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je da mu je i nadoknadi ako ne dokaže da je šteta nastupila bez njegove krivice. Obzirom da je među strankama bilo nesporno da su apelanti koristili dio poslovnog prostora u površini od 250 m u periodu od 16. avgusta 2003. godine do 6. decembra 2005. godine, zaključeno je da tužilac nije mogao koristiti navedeni prostor, pa da mu pripada naknada u visini zakupnine koju bi ostvario da je isti koristio. Visina zakupnine utvrđena je prema Odluci o utvrđivanju cijene zakupnine za poslovne prostore na području opštine Livno broj 01-023-411/95 od 6. jula 1995. godine.
4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001006 od 26. januara 2010. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude je ukazano da je ispravan navod apelanta da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 43. ZVPO, obzirom da tužitelj nije dokazao da je u postupku privatizacije ishodovao upis prava vlasništva na zgradi u kojoj se nalazio poslovni prostor koji su apelanti koristili. Međutim, po ocijeni Vrhovnog suda, ova činjenica nije uticala na aktivnu legitimaciju tužioca, budući da je on dokazao da ima jači pravni osnov (da je predmet pribavio po pravnom osnovu i na zakonit način), a da su apelanti poslovni prostor koristili bez ikakvog pravnog osnova. Shodno navedenom, zaključeno je da se tužiočev tužbeni zahtjev temeljio na članu 48. ZVPO (actio Publiciana), a na osnovu kog je imalo i biti udovoljeno djelu njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio predaju u posjed poslovnog prostora. S obzirom na navedeno, zaključeno je da propust nižestepenih sudova koji su primijenili član 43. umjesto 48. ZVPO, u okolnostima konkretnog slučaja ne može biti okarakterisan kao nepravilna primjena materijalnog prava, pa su navodi apelanta u ovom dijelu odbijeni kao neosnovani. Nadalje, u vezi sa tvrdnjom apelanta da uopšte nije utvrđivana površina poslovnog prostora, ukazano je da se radi o činjeničnom navodu, o kom, u skladu sa članom 240. stav 2. ZPP nije moguće odlučivati u postupku po reviziji. Također, ukazano je i da je tužilac u odgovoru na reviziju ukazao da je sama apelantica u svom iskazu navela da je veličina poslovnog prostora od 240 do 280 m , pa kako ta činjenica nije bila sporna među strankama, to nije bilo potrebe i za posebno utvrđivanje. Najzad, ukazano je da su apelanti poslovni prostor koristili bez pravnog osnova, tj. tuđu stvar upotrebljavali u svoju korist, pa da tužiocu, u skladu sa članom 219. ZOO, pripada pravo na isplatu naknade koristi koju bi ovaj mogao naplatiti od neke treće osobe da je prostor mogao izdavati. Ostali prigovori revizije, kao što su da tužitelj svakako ne bi koristio sporni poslovni prostor, jer nije koristio cijeli sprat zgrade, ocjenjeni su paušalnim ali i irelevantnim za ovaj postupak, odnosno bez značaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelanta, u suštini, svode se na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim apelanti ukazuju da tužilac nije dokazao da je vlasnik poslovnog prostora a zbog čega ga nije mogao ni privatizovati. Nadalje, apelanti ukazuju da nije sporno da je prostor korišten za potrebe Robne kuće „Borac“ i da je kao takav poslovao do 1992. godine, kada gubi svaku vezu sa Travnikom, kao i da tužilac nije koristio sprat robne kuće cijelo vrijeme i ako je on bio slobodan, a što ukazuje na njegov odnos prema ovom prostoru. Nadalje, apelanti tvrde da uopšte nije utvrđeno kolika je površina prostora koji su koristili, a od čega je, po njihovom mišljenju zavisila i primjena materijalnog prava odnosno pravo tužioca na naknadu za korištenje i njenu visinu. Najzad, apelanti tvrde da su bili savjesni i zakoniti posjednici poslovnog prostora, da su ga predali tužiocu, pa da nisu bili u obavezi da plate naknadu na ime izgubljene zarade odnosno da se radi o pretpostavljenoj zaradi čiji osnov tužilac nije dokazao.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa tvrdnjama apelanta da su im pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su bili zakoniti i savjesni posjednici poslovnog prostora, te da tužiocu ne pripada pravo, u skladu sa članom 219. ZOO, na naknadu za korištenje poslovnog prostora u kom su apelanti obavljali djelatnost, odnosno sticali dobit korištenjem tuđe stvari u navedenom periodu, odnosno da tužilac nije dokazao da ima jači pravni osnov, a zbog čega je, na osnovu člana 48. ZVPO, a ne zbog činjenice da je vlasnik poslovnog prostora, udovoljeno njegovom zahtjevu za predaju poslovnog prostora. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić