Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1530/10 (M.Đ.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1530/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. travnja 2013. godine, u predmetu broj AP 1530/10, rješavajući apelaciju M. Đ., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Đ. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 026766 10 Gz od 25.
ožujka 2010. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 28. travnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 026766 10 Gz od 25. ožujka 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 026766 05 P od 30. rujna 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice R. K. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da joj apelant na ime naknada štete za srušeni objekat isplati iznos od 8.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je nesporno da je otac tužiteljice i apelanta, koji je umro 1991. godine, srušio objekat koji je za života dodijelio tužiteljici. Međutim, sporno je da li je apelant odgovoran za štetu, koja se sastoji od uklanjanja ostatka porušenog objekta, rušenja temelja i postavljanja asfaltne podloge. Osnovni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke slijedi da se radi o srušenom objektu i da su ostali zdravi temelji i da vrijednost temelja iznosi 3.505,80 KM, a da je ostatak porušenog materijala bez ikakve vrijednosti. Dalje, istaknuto je da je odredbama članka 155. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). Proizlazi da je šteta ekonomska kategorija i da se treba utvrditi prema činjenici je li vrijednost nečije imovine umanjena radnjama štetnika ili nije. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke slijedi da srušeni objekat nema ekonomsku vrijednost da se na njemu gradi novi objekat. Dakle, ukoliko bi tužiteljica i gradila novi objekat na istom temelju, temelj sam za sebe nema ekonomsku vrijednosti, nego može poslužiti samo za gradnju objekta na njemu. Osim toga, kako je objekat ucrtan u regulacionim i urbanističkim planovima, to u slučaju gradnje na istom mjestu tužiteljica ne bi trpjela štetu u vidu plaćanja naknade za uređenje zemljišta. Osnovni sud je naveo da iz navedenog slijedi da tužiteljičina imovina nije ničim umanjena, tako da je, u smislu članka 155. ZOO, odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.
3. Odlučujući o žalbi tužiteljice, Okružni sud donio je Presudu broj 71 0 P 026766 10 Gz od 25. ožujka 2010. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je obvezao apelanta da tužiteljici na ime porušenih temelja dvorišnog objekta isplati iznos od 3.505,80 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu žalbu tužiteljice odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Istom presudom Okružni sud obvezao je apelanta da tužiteljici naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nesporno da je otac tužiteljice i apelanta dodijelio dvorišni objekt tužiteljici, da je otac za života srušio zidove objekta i da su ostali temelji, te da je apelant površinu gdje su se nalazili temelji presvukao asfaltnom podlogom. Prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, objekt je bio izgrađen na betonskim temeljima koji nisu bili amortizirani i čija je vrijednost iznosila 3.505,80 KM. Okružni sud je istakao da je odredbama članka 154. stavak 1. ZOO propisano da tko drugom prouzrokuje štetu, dužan je štetu naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Osim toga, odredbama članka 185. ZOO propisano je da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a kada uspostava ranijeg stanja nije moguća, ili kada sud smatra da nije nužno da to učini odgovorna osoba, sud će odrediti da ta osoba isplati oštećenoj osobi odgovarajući novčani iznos. Okružni sud je istakao da je nesporno da je tužiteljica vlasnik temelja srušenog dvorišnog objekta preko kojeg je apelant „presvukao“ asfaltnu podlogu, tako da proizlazi da uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, zbog čega tužiteljici pripada naknada štete za uništenu imovinu prema nalazu vještaka građevinske struke u iznosu 3.505,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Međutim, tužiteljica nije dokazala da je poslije očeve smrti imala namjeru graditi objekat ili da je od apelanta tražila da ukloni asfaltnu podlogu, a niti ju je uklonila o svom trošku, zbog čega joj ne pripada naknada štete u preostalom dijelom tužbenog zahtjeva.
4. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da on sa rušenjem objekta nema ništa, odnosno da niti jedan, niti drugi sud nisu njega spomenuli kao krivca. Osim toga, niti jedan, niti drugi sud nisu pažljivo pročitali nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke iako su donijeli potpuno suprotne odluke. Naime, u nalazu i mišljenju nije nigdje navedeno da se radi o srušenom objektu u kojem su ostali zdravi temelji.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić