Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1576/10 („AUTOSERVIS“ d.d. Donji Vakuf)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1576/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. travnja 2013. godine, u predmetu broj AP 1576/10, rješavajući apelaciju „Autoservisa“ d.d. Donji Vakuf, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Autoservisa “ d.d.
Donji Vakuf podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001519 od 25. ožujka 2010.
godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-Pž-07- 000 103 od 2. srpnja 2008. godine i Presude Općinskog suda Travnik broj Ps.194/05 od 16. travnja 2007. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Autoservis“ d.d. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Ramo Ajkić, odvjetnik iz Zenice, podnio je 4. svibnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001519 od 25. ožujka 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Pž-07-000 103 od 2. srpnja 2008. godine i Presude Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps.194/05 od 16. travnja 2007. godine.
2. Odlukom o dopustivosti broj 2259/08 od 14. listopada 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud odbacio je apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 006-0-Pž-07-000 103 od 2. srpnja 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu (Ustavni sud nije raspolagao podatkom da je apelant izjavio reviziju).
3. Apelant kao prvotužitelj i DD „Rudnici gipsa“ Donji Vakuf kao drugotužitelj (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) podnijeli su tužbu radi utvrđenja prava vlasništva sa po 1/3 dijela na poslovnom prostoru (u izreci presude precizirane oznake i površina), što je tuženi DD „Servistrans“ Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i apelantu i drugotužitelju dopustiti upis navedenog prava u zemljišnim knjigama. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelant je naveo da su u RO „Servistrans“ Donji Vakuf postojala tri OOUR-a, i to: „Prijevoz putnika“, „Prijevoz roba“ i „Autoservis“. Tijekom 1985. godine kupljeno je više poslovnih prostora. Na temelju Samoupravnog sporazuma iz 1989. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) nastali su apelant, drugotužitelj i DD „Prijevoz roba“ i izvršena je podjela imovine tako da su sva tri poduzeća dobila odvojene poslovne prostore koji odgovaraju suvlasničkom dijelu od po 1/3.
4. Presudom Općinskog suda broj P-194/05 od 16. travnja 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i drugotužitelja i obavezani apelant i drugotužitelj da tuženom naknade troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da nije sporno da je na razini bivše RO „Servistrans“ Donji Vakuf postignut dogovor o kupovini predmetnog poslovnog prostora koji je podijeljen na tri cjeline i koji su do početka rata koristili apelant, tuženi i poduzeće D.D. „Prijevoz roba“. Osim toga, nesporno je da je po zahtjevu Općine Donji Vakuf tuženi izvršio čišćenje poslovnog prostora koji je jedini ušao u poslovni prostor i koji tuženi i danas koristi i kojeg je u postupku privatizacije privatizirao. Također, nesporno je da je Općinska služba Donji Vakuf donijela rješenje od 17. listopada 2002. godine kojim je utvrdila pravo raspolaganja na poslovnom prostoru u korist tuženog. Međutim, sporno je da li su apelant i dugotužitelj podnijeli utemeljen tužbeni zahtjev da se utvrdi da su suvlasnici poslovnog prostora na kojem je tuženi upisan sa pravom raspolaganja sa dijelom 1/1. Iz provedenih dokaza slijedi da tužbeni zahtjev nije utemeljen, zato što apelant i drugotužitelj ničim nisu dokazali da su po bilo kojem osnovu oni ili RO „Servistrans“ Donji Vakuf, u čijem su sastavu oni bili, izvršili uplatu kupoprodajne cijene SIZ-u stanovanja, zatim, da su nakon rata koristili, odnosno bili u posjedu poslovnog prostora, niti da su izvršili bilo kakva ulaganja u pogledu sanacije i čišćenja poslovnog prostora. Osim toga, apelant i drugotužitelj nisu dokazali da su u upravnom postupku i u postupku privatizacije osporavali donesene upravne akte, a pozivanje na ništavost akata u postupku privatizacije u ovom postupku nije utemeljeno. Apelant i drugotužitelj su jedino dostavili popisne liste u kojim se unosi u vlasništvo i ono što nije vlasništvo i pozivali se na Sporazum. Međutim, to nisu dokazi za utemeljenost tužbenog zahtjeva. Općinski sud je, dalje, naveo da su točni apelantovi navodi da tuženi nije dostavio dokaz o uplati cijene, niti kupoprodajni ugovor na temelju kojeg bi se utvrdilo da je on vlasnik, ali apelant i drugotužitelj nisu dokazali utemeljenost tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženog koji je upisan sa pravom raspolaganja i korištenja poslovnog prostora sa dijelom 1/1.
5. Odlučujući o žalbama apelanta i drugotužitelja, Kantonalni sud donio je Presudu broj 006-0-Pž-07-000 103 od 2. srpnja 2008. godine kojom je odbio žalbe kao neutemeljene i potvrdio prvostupanjsku presudu. Kantonalni sud je istakao da žalbe nisu utemeljene zbog sljedećih razloga: Iz činjeničnog stanja slijedi da je poslovni prostor kupljen u vrijeme egzistiranja tadašnje RO „Servistrans“ Donji Vakuf. Transformacijom RO „Servistrans“ Donji Vakuf, koja je izvršena na temelju Sporazuma, nastala su tri nova pravna subjekta, i to apelant, tuženi i poduzeće D.D. „Prijevoz roba“, koji su koristili poslovni prostor prije rata. Nakon rata na temelju Zakona o privatizaciji poduzeća poslovni prostor je iskazan u početnoj bilanci tuženog i kao takav privatiziran. Poslovni prostor je rješenjem Općinske službe Općine Donji Vakuf od 17. listopada 2002. godine upisan sa pravom raspolaganja u korist tuženog. Prvostupanjski sud je ocijenio izvedene dokaze i zaključio da je tuženi vlasnik poslovnog prostora i da je upisan u zemljišnim knjigama sa pravom raspolaganja. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno obrazložio zbog čega smatra da rješenje o upisu prava vlasništva nije ništavo, jer akte donesene u postupku privatizacije poduzeća i upisu prava vlasništva apelant i drugotužitelj nisu osporavali, tj. ti akti su postali pravosnažni.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001519 od 25. ožujka 2010. godine revizije apelanta i drugotužitelja su odbijene. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi da tuženi nije dokazao da je poslovni prostor dobio u vlasništvo diobenom bilancom, budući da je na apelantu i drugotužitelju bio teret dokazivanja ove odlučne činjenice. Pravilan je stav nižestupanjskih sudova da se utemeljenost tužbenog zahtjeva ne može dokazivati pozivanjem na odredbu članka 21. Sporazuma. Poslovni prostor tuženi drži od završetka rata u svom posjedu, to mu pravo niko nije osporavao, tuženi se sa pravom raspolaganja uknjižio u zemljišnim knjigama, u početnoj bilanci iskazan je poslovni prostor i kao takav je privatiziran, tako da se ne može prihvatiti da tuženi poslovni prostor nije stekao na zakonit način u postupku privatizacije. Uostalom, ovi prigovori su se mogli isticati u postupku privatizacije.
7. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da su sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze i zbog toga očito proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, sudovi nisu ocijenili ključni materijalni dokaz, Sporazum, koji izvan svake razumne sumnje dokazuje da se tuženi ne može jedini legitimirati sa pravom raspolaganja, odnosno korištenja poslovnog prostora sa dijelom 1/1, jer ovakva prava iz Sporazuma ne proizlaze. Tuženi nije ponudio dokaze da je izvršio uplatu cijene za poslovni prostor eventualnim uplatnicama, niti diobenom bilancom, a što je bio obvezan u smislu članka 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osim toga, iz izjava svjedoka proizlazi da je tadašnja RO „Servistrans“ Donji Vakuf kupila poslovni prostor. Zbog svega navedenog, došlo je do proizvoljne i očito pogrešne primjene materijalnog prava na njegovu štetu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant navodi da mu je pravo na imovinu povrijeđeno time što su sudovi pogrešno ocijenili dokaze i pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. da je tuženi, u smislu članka 123. ZPP, bio dužan dokazati da je izvršio uplatu cijene za poslovni prostor, što nije.
11. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovitih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očite proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U smislu navedenog, Ustavni sud nalazi da su redoviti sudovi, na temelju provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant kao tužitelj, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao da je utemeljen njegov tužbeni zahtjev za utvrđenje da ima pravo vlasništva sa dijelom 1/3 na poslovnom prostoru. Imajući u vidu navedeno, te stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić