Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1623/10 (N. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Razvod braka
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1623/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. travnja 2013. godine, u predmetu broj AP 1623/10, rješavajući apelaciju Naila Mustafića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naila Mustafića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 010867 10 Gz od 8. travnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 010867 09 P od 31. prosinca 2009. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nail Mustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 7. svibnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 010867 10 Gz od 8. travnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 010867 09 P od 31. prosinca 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 010867 09 P od 31. prosinca 2009. godine razveden je brak između apelanta i tužene N. M. (u daljnjem tekstu: tužena), zaključen 26. siječnja 1995. godine, obvezan apelant da tuženoj na ime supružničkog izdržavanja isplaćuje mjesečno iznos od 200,00 KM, počev od 31. prosinca 2009. godine pa dok za to postoje uvjeti, a dospjela potraživanja od 2. srpnja 2009. godine apelant je obvezan tuženoj isplatiti odjednom. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je tužena tražila iznos od 300,00 KM na ime izdržavanja, ali da je djelomično udovoljio ovom zahtjevu, te obvezao apelanta da na ime izdržavanja plaća mjesečni iznos od 200,00 KM. Naime, odredbama članka 224. Obiteljskog zakona FBiH propisano je da bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život, a koji nije sposoban za rad ili se ne može uposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima. Tužena ispunjava uvjete za izdržavanje, jer nema imovine, ne izdržava se od svog rada, nego je izdržavaju roditelji koji žive od mirovine i izdržavaju neuposlenog sina. Nesporno je da je tužena sposobna za rad, ali ona ne posjeduje nikakve kvalifikacije ni da obavlja jednostavne poslove i sasvim je neizvjesno kada bi mogla dobiti posao (navedeno proizlazi iz izjave direktora za JU Služba za upošljavanje TK). S tim u svezi nužna joj je pomoć bračnog partnera kako bi mogla zadovoljiti minimalne potrebe za život. Mirovina koju ima njen otac, od koje izdržava suprugu i sina koji su neuposleni, nedovoljna je za njihove potrebe. Tužena, pored pukog biološkog preživljavanja, ima potrebu da kupi odjeću, obuću, a s obzirom na nalaz psihijatra, i da se brine o osobnom zdravlju. S druge strane, apelant je uposlen na neodređeno vrijeme i ostvaruje neto-plaću od 750,00 KM mjesečno, a dosuđeni iznos nije ni trećina njegove plaće. Općinski sud je istakao da u apelantova primanja nije uračunao topli obrok, jer ta primanja nemaju karakter plaće i služe apelantovim potrebama. Iznos od 200,00 KM ne predstavlja preveliko opterećenje za apelanta i neće ugroziti njegove egzistencijalne potrebe.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 33 0 P 010867 10 Gz od 8. travnja 2010. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostupanjsku preinačio tako da se dosuđeni iznos na ime izdržavanja sa 200,00 KM mjesečno snižava na iznos od 150,00 KM mjesečno, dok se u ostalom dijelu u kojem je odlučivano o izdržavanju prvostupanjska presuda potvrđuje, a u dijelu u kojem je odlučivano o razvodu braka prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Obrazlažući razloge za ovakvu presudu, Kantonalni sud je istakao da nisu utemeljeni apelantovi navodi da ne postoji pravni osnov da se on obveže na izdržavanje, jer sukladno odredbama članka 224. Obiteljskog zakona, bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima. Materijalno neosiguranim bračnim partnerom smatra se i onaj koji je radno sposoban, a nije uposlen i nije u mogućnosti da se uposli. Tužena je dokazala da nije u mogućnosti da se uposli iskazom direktora JU Služba za upošljavanje TK. Navode da je tužena doprinijela tome tako što se nije javljala na oglase, apelant je bio obvezan dokazati, jer, u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, svaka strana dužna je iznijeti i dokazati sve činjenice na kojim temelji svoj zahtjev. Osim toga, nisu utemeljeni žalbeni navodi da tužena nije dokazala da joj je brat neuposlen i da se izdržava od očeve mirovine, jer je teret dokazivanja ovih činjenica na apelantu. Apelant ne samo da nije dokazao točnost ovih navoda nego je i sam naveo da mu nije poznato ima li tužena imovine i od čega se izdržava. U odnosu na žalbene navode da tužena nije dovedena u teži položaj od onog u kojem se nalazila prije braka, Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni, jer se navedeno moglo uzeti obzir u smislu članka 228. Obiteljskog zakona jedino da je brak kratko trajao, a brak je trajao 14 godina. Dalje, Kantonalni sud je istakao da se visina izdržavanja određuje sukladno odredbama članka 224. Obiteljskog zakona srazmjerno mogućnostima bračnog partnera. Apelant, zbog kredita, ima mjesečna primanja od 350,00 KM tako da za izdržavanje tužene može plaćati 150,00 KM umjesto 200,00 KM, jer bračni partner nije obvezan ulagati dodatne napore da bi doprinosio izdržavanju svog bračnog partnera, a niti se odricati nekih svojih uobičajenih potreba kako je to u slučaju izdržavanja malodobne djece.

4. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da su pobijane presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ističe da su ga sudovi neutemeljeno obvezali da tuženoj isplaćuje polovicu svojih primanja, da u ovakvim sporovima osobe koje traže izdržavanje moraju dokazati da nisu u mogućnosti da se uposle, te da moraju dokazati da nemaju dovoljno sredstava za život. Redoviti sudovi nisu ocijenili činjenicu da tužena ima 35 godina i da je sasvim sigurno da se radi o osobi sa punom radnom sposobnosti. Niti jedan razlog ne upućuje na suprotan zaključak, jer tužena može doprinositi svom izdržavanju čuvanjem djece, obavljanjem sezonskih poslova, kućnom radinošću i dr. Drugostupanjski sud je krajnje pristrano i neobjektivno naveo da je apelant bio obvezan dokazati da tužena nije pokušavala da se uposli.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, odnosno da apelant potpuno paušalno ističe da Kantonalni sud nije bio nepristran i objektivan. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode, kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1623/10 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio