Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1678/10 (JU OŠ „Mula Mustafa Bašeskija“ iz Kaknja, JU OŠ „Maglaj” iz Maglaja, JU OŠ „Hasan Kikić“ iz Zenice, JU OŠ „Abdulvehab Ilhamija“ iz Kaloševića-Tešanj i druge škole)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1678/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1678/10, rješavajući apelaciju JU OŠ „Mula Mustafa Bašeskija“ iz Kaknja i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JU OŠ „Mula Mustafa Bašeskija“ iz Kaknja, JU OŠ „Maglaj” iz Maglaja, JU OŠ „Hasan Kikić“ iz Zenice, JU OŠ „Abdulvehab Ilhamija“ iz Kaloševića-

Tešanj, JU OŠ “Musa Ćazim Ćatić” iz Velikog Čajnog, JU OŠ “Hasan Kikić” iz Olova, JU OŠ „Safvet beg Bašagić“ iz Visokog, JU OŠ „Omer Mušić“ iz Brežana, JU OŠ „Novi Šeher“ iz Novog Šehera, podnesene protiv:

- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001537 od 23. februara 2010. godine, broj 070-0-Rev-

09-000363 od 27. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000399 od 27. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000743 od 22. juna 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001539 od 15. juna 2010. godine, broj 070-

0-Rev-09-001962 od 28. juna 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000895 od 10. juna 2010. godine i broj 070-0-Rev-09-000850 24. augusta 2010. godine;

- presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 360 P 000946 09 Gž od 16. marta 2010. godine, broj 004-0-Gž-07-000740 od 2. juna 2008. godine, broj 004-0-Gž-08-000263 od 15. januara 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-000327 od 26. decembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-08-

000453 od 18. marta 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-001016 od 12. marta 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-001011 od 26. juna 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-000170 od 24. februara 2009. godine, broj 36 0 P 000949 09 Gž od 24. septembra 2010. godine, broj 004-0-Gž-07-

002395 od 31. decembra 2008. godine i broj 41 0 Rs 020203 12 Rsž od 21. septembra 2012. godine;

- presuda Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 000946 07 P od 2. februara 2009. godine, Općinskog suda u Zavidovićima-Odjeljenje u Maglaju broj P-669/04 od 26. februara 2007. godine, Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-000447 od 13. decembra 2007. godine, Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-P-06-000089 od 26. decembra 2007. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07-000692 od 28. decembra 2007. godine, Općinskog suda u Visokom-Odjeljenje u Olovu broj 041-1-P-07-000014 od 4. aprila 2008. godine, Općinskog suda u Visokom-Odjeljenje u Olovu broj 041-1-P-06-000420 od 4. aprila 2008. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07-

000293 od 29. novembra 2007. godine, Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 000949 07 P od 13. jula 2009. godine, Općinskog suda u Zavidovićima-Odjeljenje u Maglaju broj 042-1-P-06-000003 od 9. oktobra 2007. godine i broj 41 0 Rs 020203 10 Rs od 21. novembra 2011. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. JU OŠ „Mula Mustafa Bašeskija“ iz Kaknja, JU OŠ „Maglaj” iz Maglaja, JU OŠ „Hasan Kikić“ iz Zenice, JU OŠ „Abdulvehab Ilhamija“ iz Kaloševića-Tešanj, JU OŠ “Musa Ćazim Ćatić” iz Velikog Čajnog, JU OŠ “Hasan Kikić” iz Olova, JU OŠ „Safvet beg Bašagić“ iz Visokog, JU OŠ „Omer Mušić“ iz Brežana i JU OŠ „Novi Šeher“ iz Novog Šehera (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju zakonski zastupnici, podnijeli su u periodu od 10. maja 2010. do 22. oktobra 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Kaknju, Općinskog suda u Zavidovićima-Odjeljenje u Maglaju, Općinskog suda u Zenici, Općinskog suda u Tešnju, Općinskog suda u Visokom i Općinskog suda u Viskom-Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sudovi) preciziranih u izreci ove odluke.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1678/10, AP 2064/10, AP 2598/10, AP 2644/10, AP 3428/10, AP 3491/10, AP 3492/10, AP 3577/10, AP 4662/10, AP 4665/10 i AP 3685/12, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1678/10. Ukupno je spojeno 11 predmeta.

3. Zaposlenici apelanata (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su parnične postupke pred Općinskim sudovima protiv apelanata radi isplate neisplaćenih plaća, odnosno razlike plaće, te različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa (topli obrok, regres i prevoz) za periode precizirane u izrekama prvostepenih presuda. Tužitelji su tužbene zahtjeve temeljili na odredbama Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH»; br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnje tekstu: ZOR), Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije («Službene novine Federacije BiH», broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine) i Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 53/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Apelanti su u svim predmetima isticali prigovore apsolutne zastare potraživanja, te prigovore nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

4. Odlučujući o tužbenim zahtjevima Općinski sudovi su presudama preciziranim u izreci ove odluke u cijelosti ili djelimično usvajali tužbene zahtjeve obavezujući apelante da tužiteljima isplate potraživane naknade za vremenski period i u iznosima preciziranim u izrekama prvostepenih presuda zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

5. Na prijedlog Kantonalnog pravobranilaštva Zeničko-dobojskog kantona Općinski sudovi su u svim postupcima dozvolili Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: umješač) miješanje u postupke na strani apelanata.

6. Tokom postupaka za Općinske sudove nije bilo sporno da su tužitelji zaposlenici apelanata, te da su apelanti tužiteljima isplaćivali naknade u visini propisanoj podzakonskim propisima umješača i općim aktima apelanata. Međutim, ono što je bilo sporno je da li tužitelji imaju aktivnu legitimaciju za vođenje postupka kojim se traži primjena Granskog kolektivnog ugovora, te da li tužiteljima pripada naknada na ime plaće i drugih naknada proisteklih iz radnog odnosa neposrednom primjenom navedenog ugovora. Općinski sudovi su, između ostalog, istakli da su prigovori nedostatka aktivne legitimacije istaknuti od strane apelanata neosnovani budući da tužitelji tužbama traže zaštitu svojih pojedinačnih prava koja im pripadaju iz radnog odnosa. Prema tome, prema ocjeni općinskih sudova, tužitelji imaju pravni interes da sudskim putem traže zaštitu svojih prava iz radnog odnosa koja su im utvrđena Granskim kolektivnim ugovorom.

7. U obrazloženjima prvostepenih presuda Općinski sudovi su naveli da su apelanti, između ostalog, isticali prigovore u pogledu toga da se u konkretnom slučaju za utužene periode ne može primijeniti Granski kolektivni ugovor koji je zaključen 3. oktobra 2000. godine (na temelju Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije), a na kojem tužitelji zasnivaju svoje tužbene zahtjeve, jer je Vlada Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) odlukom od 7. jula 2005. godine jednostrano otkazala primjenu tog ugovora. Također, apelanti su isticali da je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor iz 2005. godine), a osim toga, Vlade i sindikati zaključili su Sporazume počevši od 2005. do 2007. godine (u daljnjem tekstu: Sporazumi) kojima je utvrđena osnovica za obračun plaća i naknada tužitelja. U vezi sa ovim prigovorima apelanata, Općinski sudovi su zaključili da se u predmetnim slučajevima treba primijeniti Granski kolektivni ugovor koji je zaključen na temelju Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine budući da je još uvijek na snazi i da je povoljniji za prava tužitelja, odnosno da se njime utvrđuje najveći obim prava tužitelja. U obrazloženjima prvostepenih presuda Općinski sudovi su još istakli da odredbama ZOR-a nije ostavljena mogućnost primjene drugih akata, te da je primjena zaključaka ili odluka vlade kao osnovice plaće i drugih primanja iz radnog odnosa u direktnoj suprotnosti sa odredbama ZOR-a. Prema ocjeni Općinskih sudova odredbe ZOR-a i Granskog kolektivnog ugovora su jasne i precizne, pa njihova primjena za sudove nije bila upitna. U odnosu na primjenjivost kolektivnih ugovora uopće, Općinski sudovi su istakli da se oni, kao «sui generis» ugovori mogu neposredno primjenjivati, što predstavlja opće prihvaćen stav pravne teorije i dosadašnje sudske prakse. U vezi sa navedenim Općinski sudovi su se pozvali na odredbu člana 69. ZOR-a kojom je propisano da se kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu utvrđuju najniže plaće, te uvjeti i način njenog usklađenja, dok je stavom 2. citiranog člana regulirano da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. U pogledu visine naknada, koje su apelanti dužni isplatiti tužiteljima, Općinski sudovi su se pozvali na odredbe čl. 30, 31. 37. i 38. Granskog kolektivnog ugovora, kojima su iznosi za pojedine naknade izraženi u procentima, te su naglasili da su tačan obračun iznosa naknada za svakog tužitelja posebno utvrdili na temelju nalaza stalnih sudskih vještaka za računovodsvo i finansije. U pojedinim predmetima Općinski sudovi su se pozvali na član 1. stav 2. alineja 3. Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine kojim je propisano da se pojedinačnim ugovorima o radu za pitanja koja su regulisana Općim kolektivnim ugovorom ne može utvrditi manji nivo prava u odnosu na nivo utvrđen ovim Općim kolektivnim ugovorom, pa stoga apelanti kao poslodavci nemaju ovlaštenje da minimum prava propisan Granskim kolektivnim ugovorom koji je donesen na osnovu Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine smanjuju bilo individualnim ugovorom o radu bilo Pravilnikom o radu. Pored toga, Općinski sudovi su, imajući u vidu odredbu čl. 103. i 106. ZOR-a, našli neosnovanim prigovore neblagovremenosti tužbi, odnosno zastare potraživanja, istaknute od strane apelanata, naglašavajući da niti odredbama kolektivnog ugovora ne preciziraju rok do kojeg tužitelji mogu zahtijevati utvrđenje spornih prava u skladu da kolektivnim ugovorom.

8. Odlučujući o žalbama apelanata i umješača podnesenim protiv prvostepenih presuda Kantonalni sud je odbio kao neosnovane njihove žalbe i potvrdio prvostepene presude.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju presuda istakao da su prvostepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo a da pri tome nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP-a. Kantonalni sud je ocijenio da su prvostepeni sudovi za svoje odluke dali jasne i valjane razloge koje je prihvatio i ovaj sud. Kantonalni sud je naveo da se ne može prihvatiti kao osnovano stanovište apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava za potraživanja koja potiču nakon 8. septembra 2005. godine, tj. da je nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine prestao da se primjenjuje Granski kolektivni ugovor koji je zaključen na osnovu Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da nema dileme da je Granski kolektivni ugovor još na snazi i da njegova primjena nije prestala zaključenjem Sporazuma iz 2005.-2007, ali niti jednostranim otkazom primjene ovog kolektivnog ugovora od strane Vlade, budući da postupak otkaza njegove primjene nije proveden na način propisan Zakonom o obligacionim odnosima, Granskim kolektivnim ugovorom, niti odredbama ZOR-a. godine. U pojedinim predmetima, Kantonalni sud se pozvao na princip povoljnosti koji je izražen u članu 3. stav

3. Općeg kolektivnog ugovora kojim je propisano da se kolektivnim ugovorom na nivou djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu utvrditi manja prava za zaposlene od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom, te stav 3. kojim je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo i zaključio da, budući da iz predmetnih spisa proizilazi da je za tužitelje Granski kolektivni ugovor povoljniji od Opći kolektivnog ugovora iz 2005. godine, nije bilo prepreke da se udovolji tužbenim zahtjevima tužitelja.

10. Rješavajući po reviziji apelanata i tužitelja Vrhovni sud je donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je njihove revizije odbio kao neosnovane, dok je u odnosu na pojedine tužitelje revizije odbacio kao nedopuštene.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presuda istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno primijenili materijalno pravo, tj, odredbe Granskog kolektivnog ugovora, kada su apelante obavezali da tužiteljima isplate naknade iz radnog odnosa, jer Granski kolektivni ugovor tužiteljima garantira minimum prava. Vrhovni sud je, također, istakao da je neosnovano pozivanje apelanata na odredbe Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine kao mjerodavno materijalno pravo, budući da iz njegovih prelaznih i završnih odredaba ne proizilazi da njegovim stupanjem na snagu prestaju da važe postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora, jer to nije u skladu sa načelom produženog trajanja kolektivnih ugovora, niti u skladu sa načelom povoljnosti. Vrhovni sud je naglasio da, budući da je Granski kolektivni ugovor još na snazi, to su, u skladu sa načelom povoljnosti izraženim u članu 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine, prvostepeni i drugostepeni sudovi na predmetna potraživanja pravilno primijenili odredbe tog granskog kolektivnog ugovora, kao najpovoljnije pravo za tužitelje.

12. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelanti smatraju da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava od strane postupajućih sudova. Apelanti navode da o tužbenim zahtjevima tužitelja prvostepeni sud nije mogao odlučiti pozivom na odredbe Granskog kolektivnog ugovora, budući da je Odlukom Vlade od 7. jula 2005. godine navedeni ugovor jednostrano raskinut, a osim toga, stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine, te zaključenjem Sporazuma iz 2005. - 2007. godine otpao je pravni osnov za primjenu Granskog kolektivnog ugovora, kao i Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine, te su se predmetna potraživanja tužitelja mogla jedino raspraviti u skladu sa odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. Osim toga, apelanti su istakli i da su sudovi neosnovano odbili njihov prigovor zastare, jer smatraju da su pojedina potraživanja zastarjela, kao i da su tužbe bile neblagovremene.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

14. S obzirom na to da su apelanti javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da apelanti ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na ustavno pravo apelanata na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, te prava na nediskriminaciju, Ustavni sud primjećuje da je prema suštini navoda iz apelacija, sporno pitanje da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu razlike neisplaćene plaće i drugih prava iz radnog odnosa.

17. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

18. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o tome zašto se u konkretnim predmetima moraju primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora, a ne ostali propisi na koje apelanti ukazuju. Naime, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih odluka, između ostalog, naveli da, iako je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor, i iako su zaključeni Sporazumi iz 2005.- 2007. godine, u konkretnom slučaju materijalno-pravnu osnovu za potraživanja tužitelja u utuženom periodu predstavlja Granski kolektivni ugovor koji je zaključen na temelju Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji je još uvijek na snazi, budući da se njime utvrđuje najveći obim prava tužitelja, u skladu sa načelom povoljnosti izraženim u članu 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora kojim je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo. Ovakvo obrazloženje redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te prava nediskriminaciju, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetima br. AP 2387/08 i AP 1189/09 (odluke o dopustivosti Ustavnog suda od 14. septembra 2010. godine i 8. juna 2011. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba), u kojima je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranim odlukama ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranim odlukama zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedenih odluka br. AP 2387/08 i AP 1189/09.

19. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1678/10 (JU OŠ „Mula Mustafa Bašeskija“ iz… | Sudska praksa | Aktio