Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1919/10 (V. Ć.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1919/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. travnja 2013. godine, u predmetu broj AP-1919/10, rješavajući apelaciju Vesne Ćorić na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Ćorić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 Ps 033001 10 Ps od 24. ožujka 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 033001 07 Ps od 6. studenog 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Vena Ćorić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara podnijela je 21. svibnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 033001 10 Ps od 24. ožujka 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 033001 07 Ps od 6. studenog 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 033001 07 Ps od 6. studenog 2009. godine obvezana je apelantica da tužitelju JP „Elektroprivreda HZ HB“ D.D. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 2.484,25 KM sa zakonskim zateznim kamatama i naknadu na ime troškova postupka. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantičin prigovor o nedostatku pasivne legitimacije, jer iz priložene dokumentacije slijedi da je tužitelj apelanticu vodio na zaduženju za utuženi period kao vlasnicu samostalne trgovačke radnje. Apelantica je u svom iskazu navela da je u samostalnoj trgovačkoj radnji obavljala djelatnost od 1995. godine do 1. srpnja 2000. godine, da nakon prestanka obavljanja djelatnosti nije se odjavila kod tužitelja, odnosno da nije otkazala zaključeni ugovor o isporuci električne energije. Apelantica je sa tužiteljem bila u ugovornom odnosu na temelju ugovora o isporuci električne energije po pristupanju (članak 61. Općih uvjeta za isporuku električne energije), tako da je bila obvezna otkazati ugovor zbog prestanka rada u smislu čl. 63. i 64. Općih uvjeta uza isporuku električne energije. Općinski sud je istakao da zbog navedenog nije od utjecaja rješenje Odjela za gospodarstvo, Općine Mostar –Zapad od 6. rujna 2000. godine kojim je utvrđen prestanak rada samostalne trgovačke radnje čiji je vlasnik apelantica. Vezano za prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od tri godina u smislu članka 374. Zakona o obveznim odnosima. Kako je tužba podnesena 19. lipnja 2007. godine, to znači da je zastara nastupila za potraživanja do 19. lipnja 2004. godine, a nakon tog perioda nije nastupila zastara potraživanja. Općinski sud je istakao da iz priloženih neplaćenih računa za razdoblje od 1. srpnja 2004. godine do 31. srpnja 2009. godine slijedi da je neplaćeni iznos koji nije zastario iznos od 2.484, 25 KM, tako da je obvezao apelanticu da tužitelju izmiri navedeni iznos.
3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 033001 10 Ps od 24. ožujka 2010. godine kojom je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je pravilan stav prvostupanjskog suda u svezi prigovora nedostatka pasivne legitimacije. Apelantica kao vlasnica samostalne trgovačke radnje tužitelju nije odjavila ugovor o isporuci električne energije za samostalnu trgovačku radnju, tako da je pravilan stav da su i po zatvaranju radnje apelantica i tužitelj bili u poslovnom odnosu.
4. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica ističe da su pobijane presude nezakonite, odnosno da su redoviti sudovi pogrešno zaključili da nije utemeljen prigovor o nedostatku pasivne legitimacije, budući da njena radnja ne postoji od 6. rujna 2000. godine što je vidljivo iz rješenja Odjela za gospodarstvo Općine Mostar-Zapad. Apelantica ističe da je ona navedeno isticala tijekom postupka, međutim sudovi nisu prihvatili ovaj njen dokaz, a tužitelj nije obvezan dokazivati gotovo ništa. Imajući u vidu da samostalna trgovačka radnja ne postoji od 2000. godine, nepotrebno je komentirati zastarne rokove koji su favoriziraju u korist tužitelja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji da je proizvoljan stav redovitih sudova u svezi prigovora o nedostatku pasivne legitimacije, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da iz apelacije ne proizilaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelantica nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić