Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1926/10 (M. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Sudska nagodba
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 209
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 32
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1926/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1926/10, rješavajući apelaciju Mehe Beširovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Beširovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001725 od 26. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001041 od 13.
avgusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P.52/04 od 3. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Meho Beširović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjih Dubrava, koga zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 21. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001725 od 26. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06- 001041 od 13. avgusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.52/04 od 3. maja 2006. godine.
2. Stavom 1. dispozitiva presude Općinskog suda broj P.52/04 od 3. maja 2006. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Nusrete Kitić i Šahzije Salihović (u daljnjem tekstu: tužiteljice), pa je obavezan apelant kao tuženi-protivtužitelj da im preda u posjed dio od 963 m2 od parcele označene kao k.č. broj 3525 zv. „Grabljevine“, površine 1320 m2, upisane u Pl. 1725 K.O. Dubrave Gornje, (dio koji odgovara parceli k.č. broj 1347/3 starog premjera), te da na ime troškova parničnog postupka isplati svakoj tužiteljici iznos od po 891,00 KM. Stavom 2. dispozitiva presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljica za predaju preostalog dijela od 357 m2 od parcele k.č. broj 3525. Stavom 3. dispozitiva presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se utvrdi da je ništavna sudska nagodba zaključena između Jusufa Halilčevića, prednika tužiteljica, i DP „Spreča“ Kalesija pred Osnovnim sudom u Živinicama 2. marta 1992. godine u predmetu broj P. 1289/87 i da se naloži katastarskom operatu i zemljišno knjižnom uredu da se briše upis na osnovu navedenog sudskog poravnanja. Stavom 4. dispozitiva presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se utvrdi da je on, na osnovu održaja, stekao pravo vlasništva na parceli označenoj kao k.č. broj 3525 zv. „Grabljevine" površine 1320 m2 upisana u Pl. 1725 K.O. Dubrave Gornje, odnosno po starom premjeru označena kao k.č. broj 1347/3 „Johovača“, upisana u zk.ul. broj 2062 K.O. Gornje Dubrave, te da su tužiteljice dužne trpiti da se apelant u katastru nekretnina i zemljišnoj knjizi upiše kao isključivi vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da su tužiteljice, po osnovu rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Živinicama broj O. 937/1 od 31. oktobra 2001. godine, u zemljišnoj knjizi i katastru nekretnina upisane kao suvlasnici na predmetnoj nekretnini sa dijelom od po ½. Dalje je nesporno da je prednik tužiteljica, njihov otac Jusuf Halilčević, sa P.D. „Spreča“ Kalesija zaključio sudsko poravnjanje kojim mu je od strane P.D. „Spreča“ prenijeta u svojinu parcela k.č. broj 3525/2, kao i da je neposporno da apelant drži u posjedu ovu parcelu, odnosno da je koristi od 1991. godine. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev da mu se prizna pravo vlasništva dosjelošću (ranije održajem) na predmetnoj nekretnini, sud je naveo da je ista sve do 1992. godine (utvrđeno na osnovu nalaza vještaka geometra) bila u društvenoj svojini, kada je po osnovu sudskog poravnanja kao vlasnik predmetne parcele upisan prednik tužiteljica. S tim u vezi je sud naveo da je odredbom člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80; u daljnjem tekstu: ZOSPO) bilo propisano da se na društvenoj svojini ne može steći pravo vlasništva održajem. Potom je sud konstatovao da je tek nakon što je sporna parcela prešla u privatno vlasništvo mogao početi teći zakonski rok propisan za stjecanje prava vlasništva iz člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZVPO). Imajući u vidu odredbu člana 77. st. l. i 2. ZVPO, kojom je propisano da je posjed zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom temelju i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, te da je posjed savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, sud je zaključio da apelant u toku postupka nije pružio ni jedan dokaz da za korištenje predmetne parcele od kraja 1991. godine ima punovažan pravni osnov koji je propisan zakonom za stjecanje prava vlasništva. Također, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da apelantov posjed predmetne parcele nije savjestan, imajući u vidu da je iz spisa Općinskog suda suda broj K.9/94 vidljivo da je protiv apelanta vođen krivični postupak zbog protivpravnog zauzimanja nekretnine društvene svojine k.č. broj 1347/3 (n.p. 3525/2) zv. „Grabljevina“, i da je apelant u tom postupku saslušavan kao okrivljeni, a što je potvrdio i u svojoj izjavi saslušan u svojstvu parnične stranke u predmetnoj parnici, kao i da je u 2004. godini saznao da su tužiteljice u zemljišnoj knjizi upisane kao suvlasnici, što sve potvrđuje da je apelant imao svijest da koristi tuđe zemljište i da je znao da je predmetna parcela u vlasništvu druge osobe.
4. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi ništavost sudske nagodbe-poravnanja od 2. marta 1992. godine, sud je istakao da iz navedenog sudskog poravnanja slijedi da su ugovorne strane u ovom postupku bili prednik tužiteljica i PD „Spreča“ Kalesija, a kako je naprijed utvrđeno da apelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a niti je kao ugovorna stranka učestvovao u zaključenju sudskog poravnjanja, to je sud utvrdio da apelant nije aktivno legitimisan da traži utvrđene ništavosti ovog poravnanja, jer nije dokazao da ima pravni interes. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001041 od 13. avgusta 2008. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, te prvostepena presuda Općinskog suda od 3. maja 2006. godine ukinuta u stavu 1. izreke i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U odnosu na stav 3. i 4. izreke prvostepene presude, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da se osnovano žalbom apelanta ukazuje da u stavu 1. izreke presude nisu navedeni svi potrebni podaci da bi se znalo koji dio od 963 m od parcele k.č. broj 3525, koja ima površinu od 1320 m , treba apelant da preda u posjed tužiteljicama.
Dalje je istaknuto da je propust i prvostepenog suda što nije tražio od vještaka geometra da dopuni svoj nalaz tako što će reći koje dimenzije čine površinu od 963 m i da zatraži od prisutnog punomoćnika tužiteljica da postavi određeni zahtjev o kome se može raspravljati. Usvajajući zahtjev koji nije određen u pogledu glavne stvari prvostepeni sud je onemogućio tuženog da raspravlja pred sudom o činjenicama od kojih zavisi donošenje pravilne i zakonite odluke. Time je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljem tekstu: ZPP), što predstavlja razlog ukidanja u stavu 1. izreke presude na osnovu člana 227. stav 1. tačka 2. istog Zakona. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud odbio postavljeni apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti sporne sudske nagodbe, s obzirom da on nije bio stranka koja je učestvovala u zaključenju iste. Kako je prvostepeni sud utvrdio da je apelant stupio u posjed parcele k.č. broj 3525 krajem 1991. godine, Kantonalni sud je naveo da prihvata i zaključak prvostpenog suda da je apelantov posjed nezakonit i nesavjestan, o čemu je prvostepeni sud dao odgovarajuće pravne razloge, koje ujedno prihvata i drugostepeni sud. Kod takvog stanja stvari, drugostepeni sud je zaključio da faktički posjed apelanta, bez odgovarajućeg kvaliteta, ne može dovesti do stjecanja prava vlasništva dosjelošću, neovisno od toga koliko dugo traje (član 32. st. 1. i 2. ZVPO). Kako ne stoje razlozi žalbe, kao ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u stavu 2. dispozitiva drugostepene presude primjenom odredbe člana 226. ZPP-a.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001725 od 26. januara 2010. godine djelimično je usvojena revizija apelanta, na način da su presude Općinskog i Kantonalnog suda ukinute, u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništava sporna sudska nagodba-poravnanje od 2. marta 1992. godine i da se naloži katastarskom operatu i zemljišno knjižnom uredu da se briše upis na osnovu navedenog sudskog poravnanja, i u tom dijelu je protivtužba odbačena. U preostalom dijelu, revizija apelanta je odbijena kao neosnovana.
8. U obrazloženju revizione presude je, u odnosu na apelantov tužbeni (protivtužbeni) zahtjevom kojim se traži utvrđenje ništavosti ugovora (s obzirom da je sudska nagodba u materijalno-pravnom smislu ugovor), navedeno da apelant nije jedna od ugovornih strana u konkretnom slučaju, te da u tom slučaju kao tuženi moraju biti obuhvaćena oba ugovarača kao jedinstveni suparničari (član 366. ZPP-a), jer samo oba ugovarača zajedno imaju stranačku sposobnost. Kako apelant protivtužbom za utvrđenje ništavosti sudske nagodbe nije obuhvatio i P.D. „Spreča“ Kalesija, kao jednog od potpisnika sudske nagodbe, to same tužiteljice (kao pravne sljednice jednog od potpisnika predmetne sudske nagodbe) bez P.D. „Spreča“ Kalesija nemaju stranačku sposobnost po tako postavljenom protivtužbenom zahtjevu, pa dakle nema ni tužene strane. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da, s obzirom da parnica pretpostavlja postojanje tužilačke i tužene strane, nižestepeni sudovi i nisu mogli raspravljati po takvoj protivtužbi apelanta, zbog činjenice da lica koja su označena kao tužena nemaju stranačku sposobnost u odnosu na tako postavljeni protivtužbeni zahtjev. Iako revizija nije ukazivala na ovu povredu, Vrhovni sud je zaključio da je dužan na to (stranačku sposobnost) paziti po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom člana 241. ZPP-a, pa je iz navedenih razloga ukinuo nižestepene presude i odlučio kao u stavu 1. dispozitiva revizione presude, primjenom odredbi člana 249. stav 3. u vezi sa stavom 2. ZPP-a.
9. Dalje je navedeno da ne stoji ni apelantov revizijski navod povrede odredaba parničnog postupka, u smislu odredbe člana 240. stav 1. tačka 1. ZPP-a, u odbijajućem dijelu apelantovog protivtužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje da je on stekao održajem pravo vlasništva na spornoj parceli i da se na osnovu toga u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu upiše kao vlasnik i posjednik te parcele. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbu člana 29. ZOSPO i odredbu člana 32. ZVPO, kada su odbili protivtužbeni zahtjev u tom dijelu, te su u obrazloženju svojih presuda dali razloge, koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, navodeći da stoga nema potrebe da se isti ponavljaju i u revizionoj presudi. Potom je navedeno da sudovi sude na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku i na isto primjenjuju materijalno-pravne propise važeće u vrijeme suđenja ili u vrijeme nastanka spornog materijalno-pravnog odnosa, pa je stoga, po ocjeni Vrhovnog suda irelevantno polemisanje revizije o budućoj neizvjesnoj činjenici u pogledu donošenja zakona koji bi regulisao pitanje restitucije. Također, Vrhovni sud je istakao da je cijenio i ostale revizijske navode, zaključivši da isti nisu od odlučnog značaja (član 253. ZPP-a u vezi sa članom 231. istog Zakona), pa ih nije posebno obrazlagao. Kako ne stoje razlozi revizije u odbijajućem dijelu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, kao ni oni na koje Vrhovni sud u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u stavu 2. dispozitiva revizione presude primjenom odredbe člana 248. ZPP-a.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je naveo da je pogrešan stav sudova u pogledu njegovih zahtjeva iz protivtužbe kojim je tražio utvrđenje ništavosti sporne sudske nagodbe od 2. marta 1992. godine i priznanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama stečenog održajem.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi s navodima apelacije da je došlo do povrede navedenih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog načina na koji je primijenjeno materijalno pravo u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Imajući u vidu da je, u konkretnom slučaju, konačna odluka osporena presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić