Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1930/10 (S. Č.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1930/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. travnja 2013. godine, u predmetu broj AP-1930/10 rješavajući apelaciju Stjepana Čuljka na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Čuljka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 000115 09 Rev od 16. ožujka 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 63 0 P 000 115 08 Gž od 16. prosinca 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 000115 08 P od 25. rujna 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Stjepan Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Ivan Herceg, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 21. svibnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 000115 09 Rev od 16. ožujka 2010. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 000 115 08 Gž od 16. prosinca 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 000115 08 P od 25. rujna 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 000115 08 P od 25. rujna 2008. godine naloženo je tuženoj Hrvatska pošta d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime neisplaćenog dijela plaće za period od 1. prosinca 2004. godine do 30. rujna 2005. godine isplati iznos od 3.066,28 KM sa zakonskim zateznim kamatama, naloženo tuženoj da uplati dio pripadajućih doprinosa i poreza koji proistječu iz plaće i naknadu troškova postupka. Općinski sud je istako da je u predmetnom sporu sporno da li je nastupila zastara potraživanja u smislu članka

106. Zakona o radu, tj. sporno je da li je na sjednici održanoj 13. rujna 2005. godine tužena priznala dug i time prekinula tijek zastare. Utvrđujući navedeno, Općinski sud je istakao da iz zapisnika sa sastanka održanog 13. rujna 2005. godine, na kojem su bili prisutni predstavnici Federalnog ministarstva prometa i komunikacija, zakonski zastupnik tužene, zakonski zastupnik HT d.o.o. Mostar i v.d. predsjednik NSZ HPT Mostar, slijedi da se na tom sastanku raspravljalo o primjeni odredaba čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora za uposlenike Hrvatskih pošta i telekomunikacija Mostar (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Na sastanku je zaključeno da se izvrši obračun plaće za svakog djelatnika u smislu čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora koji će se dostaviti Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija i sindikatu. Općinski sud je naveo da navedeni zaključci sa sastanka ne predstavljaju kvalificirani oblik priznanja duga bez obzira što je stručna služba naknadno napravila taj obračun, odnosno da se navedeni zaključci ne mogu podvesti pod odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti pod odredbe članka 366. ZOO (pismeno priznanje zastarjele obveze), jer priznanje nije dato u kvalificiranom obliku, a niti je učinjeno na posredan način kao što je davanje otplate, plaćanje kamate i davanje osiguranja. Općinski sud je dalje naveo da je apelant podnio tužbu 3. prosinca 2007. godine i tražio isplatu razlike plaće od 1. rujna 2002. godine do 30. rujna 2005. godine, a kako je tužena istakla prigovor zastare potraživanja, to su apelantova potraživanja do 1. prosinca 2004. godine zastarjela sukladno odredbi članka 106. Zakona o radu u svezi sa odredbama članka 372. ZOO.

3. Odlučujući o žalbi apelanta i tužene, Kantonalni sud donio je Presudu broj 63 0 P 000 115 08 Gž od 16. prosinca 2008. godine kojom je žalbe odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi da su zaključci sa sastanka od 13. rujna 2005. godine i naknadno izvršeni obračun razlike plaća po Kolektivnom ugovoru, priznanje duga od strane tužene, kojim bi se prekinuo tijek zastare. Navedeno zato što se zaključci ne mogu podvesti pod odredbe članka 387. ZOO (priznanje duga) i odredbe članka 366. (pismeno priznanje i osiguranje zastarjele obveze), jer nije dato u kvalificiranom obliku, kako to pravilno obrazlaže prvostupanjski sud. Kako je apelant tužbu podnio 3. prosinca 2007. godine i tražio razliku za period od 1. rujna 2002. godine do 30. rujna 2005. godine i kako je tužena istakla prigovor zastare, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da su apelantova potraživanja do 1. prosinca 2004. godine zastarjela i pravilno apelantu dosudio iznos potraživanja za period od 1. prosinca 2004. godine do 30. rujna 2005. godine.

4. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 63 0 P 000115 09 Rev od 16. ožujka 2010. godine kojom je reviziju odbio. Istom presudom Vrhovni sud odbio je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka revizije. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestupanjskih sudova pravilne, jer nije bilo mjesta primjeni odredaba članka 366. stavak 1. i članka 387. st. 1. i 2. ZOO, jer zaključeni sporazum ne predstavlja priznanje duga budući da priznanje nije neposredno dato apelantu, a niti je na posredan način učinjeno u vidu davanja otplate, plaćanja kamate, te davanja osiguranja.

5. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka

1. Protokola broj 12. uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je pogrešno stajalište redovitih sudova da zaključci sa stanka od 13. rujna 2005. godine ne mogu predstavljati priznanje duga, niti priznanje zastarjele obveze. Naime, priznanje obveze (pismeno priznanje smatra se odricanjem od zastare – stavak 1. članak 366. ZOO) se može dati ne samo pismeno nego i usmeno na posredan i neposredan način, odnosno ponašanjem dužnika koji prema načelu savjesnosti i poštenja potvrđuje postojanje obveze. Na zapisniku postoji potpis zakonskog zastupnika tužene koji čini nespornim dug na ime razlike plaća, a visina je obračunata za svakog djelatnika pa tako i za apelanta. Da se radilo o priznanju duga, govori i Odluka Neovisnog sindikata uposlenika tužene od 16. veljače 2006. godine na temelju koje je vršena isplata jednokratne naknade uposlenicima u okviru zastarnog roka od tri godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

10. Vezano za apelantove navode u svezi povrede prava na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 12. uz Europsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda o povredi ovih prava, niti je obrazložio u čemu nalazi povredu ovih prava, niti je ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1930/10 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio