Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1947/10 (M. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Posjed
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1947/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1947/10, rješavajući apelaciju Milana Devića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Devića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 001250 10 Gž od 17. marta 2010. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 001250 07 P od 5. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Dević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mladikovina, podnio je 22. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 001250 10 Gž od 17. marta 2010. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 001250 07 P od 5. januara 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 001250 07 P od 5. januara 2010. godine (stav 1. izreke) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Dušan Dević (u daljnjem tekstu: tuženi) da preda apelantu u miran i nesmetan posjed zemljište označeno kao k.č. broj 1176/6-dio, u površini od 2,500 m2, upisano u posjedovni list broj 114 k.o. Mladikovine, kao i da apelantu naknadi troškove postupka „koliko oni do kraja budu iznosili“. Presudom (stav 2. izreke) je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 975,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tužbu u kojoj je predmet tužbenog zahtjeva predaja u miran i nesmetan posjed zemljišta označenog kao k.č. broj 1189/1, površine 2400 m2, upisanog u p.l. broj 114, k.o. Mladikovine. Dalje je navedeno da je tužba sa ovako postavljenim tužbenim zahtjevom dostavljena tuženom na odgovor, te da su obje parnične stranke tokom cijelog postupka predlagali i izvodili dokaze za ovako postavljeni tužbeni zahtjev da bi punomoćnik apelanta u završnoj riječi tražio da mu tuženi, umjesto prvobitno označene nekretnine k.č. broj 1189/1, preda parcelu označenu kao k.č. broj 1171/6 -dio u površini od 2500 m2, upisana u p.l. broj 114 k.o. Mladikovine. S tim u vezi je sud istakao da se o predaji u posjed nekretnine-parcele k.č. broj 1171/6-dio, do preciziranja tužbenog zahtjeva, nije raspravljalo, niti su tim povodom predlagani niti izvođeni bilo kakvi dokazi. U tom smislu je sud naveo da je obaveza tužioca, ukoliko nešto tvrdi, da na te okolnosti izvede dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, pa pošto apelant nije identifikovao nekretninu koja je predmet tužbenog zahtjeva, sud je zaključio da apelant nije dokazao, u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP), da mu je tuženi dužan predati u miran i nesmetan posjed zemljište označeno kao k.č. broj 1171/6 - dio u površini od 2.500 m2 upisano u p.l. broj 114 za k.o. Mladikovine. Odluka o troškovima postupka donesena je na osnovu odredbi čl. 386., 387. i 396. ZPP-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
4. Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 001250 10 Gž od 17. marta 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 5. januara 2010. godine.
5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je, i prema mišljenju drugostepenog suda, pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, o čemu je dao dovoljne razloge koje prihvata i drugostepeni sud i koji se ne dovode u sumnju ni navodima žalbe. S tim u vezi je istaknuto da, iz spisa predmeta, proizlazi da je apelant svojom tužbom tražio predaju u posjed zemljište označeno kao k.č. broj 1189/1 (površine 2400 m2, zv. „Deteljača“) i kod takvog zahtjeva ostao sve do završetka glavne rasprave kada je svoj zahtjev precizirao, tražeći predaju u posjed parcelu označenu kao k.č. broj 1171/6 (površine 2500 m2). Međutim, iako je tuženi već u odgovoru na prvobitnu tužbu osporio tužbeni zahtjev iz razloga što apelant nije upisan kao posjednik parcele k.č. broj 1189/1, Okružni sud je konstatovao da apelant nije predložio da se izvrši identifikacija spornog zemljišta po vještaku geodetske struke, nego je bez provođenja ovog dokaza precizirao tužbu označavajući sasvim drugu parcelu. Kako apelant nije dokazao da ni ranije označenu, niti preciziranu parcelu ili njen dio tuženi drži u svom posjedu, prvostepeni sud je, po ocjeni drugostepenog suda, pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev za predaju u posjed neosnovan.
6. Dalje je navedeno da je prema odredbi člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe), vlasnik može tužbom tražiti od posjednika vraćanje njegove stvari, ali pri tome mora dokazati da na toj stvari ima pravo vlasništva i da tu stvar tuženi drži u svom faktičkom posjedu. U konkretnom slučaju, prema mišljenju drugostepenog suda, apelant nije dokazao o kojoj parceli se radi kao individualno određenoj stvari čiju predaju u posjed traži, niti je dokazao da je vlasnik iste, a što je bio dužan i u smislu odredbe člana 123. ZPP-a, pa je po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno i procesno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio i apelanta obavezao na naknadu troškova tuženom, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi istaknuti i u ovom pravcu. Zatim je Okružni sud konstatovao da nije od utjecaja činjenica koju apelant ističe u žalbi da, zbog greške Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove - Područna jedinica Teslić, nije mogao ranije precizirati tužbeni zahtjev, jer je po ocjeni drugostepenog suda apelant mogao i bio dužan predložiti izvođenje svih dokaza kojima bi potkrijepio svoj zahtjev. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 226. ZPP-a.
7. Apelant je naveo da mu je u predmetnom parničnom postupku, radi predaje u posjed zemljišta, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant je, naime, istakao da su sudovi u predmetnom parničnom postupku pogrešno cijenili dokaze, zanemarujući njegove izjave i izjave svjedoka koje je on predložio. Također, apelant je osporio i zaključak sudova u pogledu pitanja identifikacije zemljišta, neuvažavajući njegov argument nemogućnosti izvođenja tog dokaza na pripremnom ročištu. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da utvrdi povredu navedenog prava, osporene odluke ukine i stavi van pravne snage, te naloži novo i na zakonu zasnovano suđenje i odlučivanje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
12. Imajući u vidu naprijed navedene principe, Ustavni sud smatra da su, u konkretnom slučaju, redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud smatra da sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala u predmetnoj pravnoj stvari radi predaje u posjed nekretnina, već da su redovni sudovi u svojim odlukama u potpunosti obrazložili pitanje ocjene dokaza i izvođenje zaključka u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva.
13. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić