Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-198/10 (K. G.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-198/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 198/10, rješavajući apelaciju Koje Garića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Koje Garića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 047012 09 Gž od 24. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kojo Garić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 13. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047012 09 Gž od 24. novembra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047012 03 P od 24. aprila 2009. godine naloženo je tuženom Nebojši Preradoviću (u daljnjem tekstu: tuženi) da vrati apelantu zajam u iznosu od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. jula 2003. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.380,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 557. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se "ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta". Takođe, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 562. ZOO-a propisano da je "zajmoprimac dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta, a ako ugovarači nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati". U konkretnom slučaju, Osnovni sud je naveo da iz naloga blagajni za isplatu (tj. priznanice) proizlazi da je apelant predao tuženom iznos od 8.000,00 DM, što su tuženi i apelant potvrdili svojim potpisima na predmetnoj priznanici. Osnovni sud je naveo da je apelant, u tužbi i tokom postupka, isticao da je 9. maja 1999. godine pozajmio tuženom iznos od 8.000,00 DM, radi popravke kuće, te da mu je tuženi 2002. godine vratio iznos od 2.000,00 KM, ali da je ostao dužan još 6.000,00 KM. Osnovni sud je naveo da je tuženi, s druge strane, u odgovoru na tužbu i tokom postupka isticao, da mu je apelant predao iznos od 8.000,00 DM kao avans za franšizing opreme i tehnologije, te da je tuženi navedeni novčani iznos proslijedio na adresu ovlaštenog lica kompanije "RDC i ZUCCHELLI-BALKAN" d.o.o. Smederevo (sa kojom je tuženi u to vrijeme imao zaključen ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji) po saradniku kompanije Goranu Fazlinoviću. U vezi s tim, tuženi je izjavio da je, nakon toga, apelant sa navedenom kompanijom zaključio ugovor o franšizingu, da je tuženi tek 2002. godine saznao da apelant ima problema oko realizacije zaključenog ugovora, te da tada tuženi apelantu pozajmio iznos od 1.000,00 Eura, za koji su se dogovorili da će mu apelant vratiti kad naplati svoje potraživanje po osnovu ugovora o franšizingu. Osnovni sud je dalje naveo da je svjedok Gojko Topalović izjavio da je "od apelanta tražio da mu pozajmi novac, te da mu je tom prilikom apelant rekao da mu ne može pozajmiti novac, jer je pozajmio novac tuženom, koji mu još nije vratio zajam". Takođe, Osnovni sud je naveo da je svjedok Dubravka Polić, koja je radila kao blagajnik u kompaniju "Ročester" u Banjaluci, izjavila da joj je poznato da je apelant u prostorije tog preduzeća donio iznos od 8.000,00 DM, te da "misli da je navedeni novčani iznos apelant predao Goranu Fazlinoviću, na ime nekakvog franšizinga, kao i da je Goran Fazlinović cjelokupan novčani iznos odnio u centralu preduzeća u Smederevu". Takođe, navedeni svjedok je izjavila da je apelant dolazio kod tuženog i da je tražio da mu pozajmi novac dok ne realizuje posao, te da mu je tuženi posudio iznos od 1.000,00 Eura. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zajmu, budući da iz predmetne priznanice, koju su potpisali apelant i tuženi, proizlazi da je apelant predao tuženom novčani iznos od 8.000,00 DM, te da je i svjedok Gojko Topalović potvrdio da mu je apelant rekao da je posudio novac tuženom. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je tuženi tvrdio da navedeni novčani iznos nije primio kao zajam u svoje lično ime, već kao avans za franšizing opreme i tehnologije, ali da u toku postupka nije dokazao te svoje tvrdnje. Naime, Osnovni sud je naveo da tuženi osim saslušanja svjedoka Dubravke Polić (koja je izjavila da je apelant predao novac Goranu Fazlinoviću, iako je tuženi izjavio da je lično preuzeo novac od apelanata) nije izvodio druge dokaze kojima bi dokazao te svoje tvrdnje. Imajući u vidu navedeno, te odredbe čl. 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 047012 09 Gž od 24. novembra 2009. godine kojom je žalbu tuženog uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da je radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja taj sud održao raspravu shodno odredbama člana 217. ZPP. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelant i tuženi potpisali priznanicu prema kojoj je apelant predao tuženom navedeni novčani iznos, što proizlazi iz sadržaja predmetne priznanice, te iskaza parničnih stranaka i svjedoka Dubravke Polić. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je izveo pogrešan zaključak da je apelant izvedenim dokazima (svojim iskazom, priznanicom i saslušanjem svjedoka Gojka Topalovića) u predmetnom postupku dokazao da je sa tuženim zaključio ugovor o zajmu. Naime, Okružni sud je naveo da je apelant na raspravi pred tim sudom izjavio da je navedeni novčani iznos pozajmio tuženom i da mu tuženi taj iznos nije vratio. Okružni sud je naveo da je, s druge strane, tuženi izjavio da sa apelantom nije zaključio ugovor o zajmu, već da je primio navedeni novčani iznos na ime avansa za franšizing opreme i tehnologije koji je dalje uplaćen u korist preduzeća sa sjedištem u Smederevu. Okružni sud je dalje naveo da je svjedok Dubravka Polić, koja je u kompaniji "Ročester" obavljala poslove blagajnika, izjavila da je bila pristutna kada su apelant i tuženi potpisali predmetnu priznanicu, te da je svrha uplate bio avans za uključenje u projekat franšizinga u korist preduzeća sa sjedištem u Smederevu. Takođe, Okružni sud je naveo da je svjedok Gojko Topalović izjavio da nema neposredna saznanja o predmetu sporu (tj. da mu je poznato, po apelantovom kazivanju, da je apelant pozajmio novac tuženom). Po mišljenju Okružnog suda, apelantov iskaz i iskaz svjedoka Gojka Topalovića ne mogu se prihvatiti kao vjerodostojni dokazi za apelantovo potraživanje. Naime, Okružni sud je ukazao da je istinitost apelantovog iskaza osporio tuženi svojim iskazom, a da iskaz svjedoka Gojka Topalovića nije relevantan za utvrđenje sporne činjenice postojanja ugovornog odnosa između parničnih stranaka. Takođe, Okružni sud je naveo da predmetna priznanica koju su potpisali apelant i tuženi nije dokaz o zaključenju ugovora o zajmu i osnovanosti spornog potraživanja. Pri tome, Okružni sud je ukazao da iz iskaza svjedoka Dubravke Polić proizlazi da je apelant predao tuženom navedeni novčani iznos po drugom osnovu, a ne po osnovu zajma. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja u smislu čl. 7. i 123. ZPP, u predmetnom postupku nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 562. ZOO-a, zbog čega je taj sud i odlučio kao u izreci presude.

4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Okružni sud, na osnovu provedenog dokaznog postupka, izveo pogrešan zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o zajmu. Naime, po apelantovom mišljenju, iz predmetne priznanice jasno proizlazi da je pozajmio navedeni novčani iznos tuženom, dok tuženi nijednim dokazom nije osporio apelantove tvrdnje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba ZOO i ZPP, a takvo obrazloženje, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-198/10 (K. G.) | Sudska praksa | Aktio