Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2055/10 (A. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izuzeće
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2055/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2055/10, rješavajući apelaciju Admira Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Admira Dedića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 001839 09 Gž od 8. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 001839 07 P od 6. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Dedić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bugojna, podnio je 29. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 001839 09 Gž od 8. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 001839 07 P od 6. maja 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 001839 07 P od 6. maja 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev Mesuda Duvnjaka (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi) kojim je tražio da se apelant, kao tuženi-protivtužitelj, obaveže da mu, na ime zakupnine za poslovni prostor za period 15. juna 2006. godine do 1. juna 2007. godine, plati iznos od 1.380,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. oktobra 2007. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 600,00 KM. S viškom tužbenog zahtjeva, u iznosu od 2.520,00 KM, tužitelj-protivtuženi je odbijen. Zatim, presudom je odbijen u cjelosti kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zakupu (zaključen 30. aprila 2005. godine između tužitelja-protivtuženog, kao zakupodavca, i apelanta, kao zakupoprimca, ovjeren pod brojem OV- 3234/2005) i da isti ne proizvodi pravne posljedice, te da je svaka strana dužna da vrati drugoj strani ono što je po predmetnom ugovoru i dobila. Odbijen je kao neosnovan i apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio od suda da se naloži tužitelju-protivtuženom da apelantu, na ime materijalnih troškova te na ime bez osnova uzetih zakupnina proisteklih od realizacije predmetnog ugovora, isplati ukupan iznos od 9.300,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. aprila 2005. godine pa do isplate, kao i mu tužitelj-protivtuženi naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nespornim utvrđeno da su parnične stranke međusobno zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u Bugojnu 30. aprila 2005. godine na određeno vrijeme od godinu dana, od 1. maja 2005. godine do 1. maja 2006. godine, sa mjesečnom zakupninom od 120,00 KM i da su dogovorili da će se ovaj poslovni prostor koristiti kao ugostiteljski objekat, te da je apelant navedeni poslovni prostor koristio sve do 1. juna 2007. godine, kada ga je napustio. Dalje je sud konstatovao da je u članu 5. predmetnog ugovora navedeno da su stranke saglasne da zakupoprimac može poslovni prostor i baštu adaptirati i renovirati prema potrebama svoje djelatnosti, a da po napuštanju prostora prostor ostavi u stanju u kakvom ga je on i koristio. Međutim, sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li je ništav predmetni ugovor, te da li je osnovan protivtužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na ulaganja koje je on imao kako bi poslovni prostor prilagodio obavljanju svoje djelatnosti. Prvenstveno je sud naveo da ne stoji apelantov prigovor zastarjelosti potraživanja, jer je tužitelj-protivtuženi kod suda ustao tužbom 22. oktobra 2007. godine, a zakupnina se odnosi za 2006. i 2007. godinu, a prema članu 375. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarjeva za tri godine. Što se pak tiče pravne valjanosti zaključenog pismenog ugovora o zakupu između parničnih stranaka, sud se pozvao na odredbu člana 10. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, prema kojoj ugovor treba da sadrži naznačenje ugovornih strana, poslovnih prostorija i zgrade gdje se ona nalazi, zatim naznačenje poslovne djelatnosti koju će zakupac vršiti, kao i odredbu da li je ugovor zaključen na određeno ili neodređeno vrijeme, te iznos zakupnine, odredbe o otkazu, mjesto i datum zaključenja ugovora, kao i potpis ugovornih strana. Potom je istaknuto da je odredbom člana 11. navedenog Zakona određena obavezna pismena forma ugovora o zakupu poslovnih prostorija, te ukoliko ugovor nije zaključen u pismenoj formi to isti ne proizvodi pravno dejstvo. Uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, sud je zaključio da predmetni ugovor sadrži sve elemente ugovora, odnosno da je zaključen i u pismenoj formi, pa je slijedom toga pravno valjan. Stoga je sud odbio kao neosnovan ovaj dio protivtužbenog zahtjeva apelanta u pogledu apelantovog zahtjeva za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora.
4. Odlučujući o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, koji se odnosio na povrat uloženih sredstava u predmetni poslovni prostor, sud je istakao da je, nakon provedenog vještačenja po vještaku građevinske struke - čiji nalaz je sud prihvatio, utvrdio da je apelant za adaptaciju i uređenje poslovnog prostora, radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti, utrošio iznos od 4.060,85 KM, te da su se ti radovi odnosili na fino i grubo malterisanje plafona na galeriji, izmještanje zida do susjednog prozora, bojenje zidova, popravka fasade, prozora i vrata, stavljanje kamenih ploča na pod i stepenice, postavljanje plastificirane tende, wc šolje, umivaonika, izmještanje priključka za vodu i sl., a što je u svojoj izjavi potvrdio i saslušavani svjedok Uzeir Ivković, koji je krečio i radio fasadu u poslovnom prostoru. S tim u vezi je sud konstatovao da, prema odredbi člana 23. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, zakupac treba imati odobrenje zakupodavca kako bi vršio prepravke poslovnih prostorija, te da je apelant to odobrenje imao jer su to parnične stranke dogovorile u članu 5. predmetnog ugovora. Imajući u vidu navedeni član ugovora, kao i izraženu volju ugovornih strana, te činjenicu da je ugovor u vrijeme kad je apelant vršio adaptaciju poslovnog prostora bio zaključen na određeno vrijeme (12 mjeseci) i da je apelant znao da će poslije 12 mjeseci morati ili napustiti poslovni prostor ili produžiti ugovor o zakupu (što je u ovom slučaju, po ocjeni suda, i učinjeno prećutno), sud je zaključio da apelant nema pravo tražiti da mu tužitelj naknadi sva materijalna ulaganja koja je imao u predmeti poslovni prostor, jer se obavezao i znao da će po napuštanju poslovnog prostora sve što je uložio i ostaviti u poslovnom prostoru. Zbog navedenog, sud je apelanta odbio i sa ovim dijelom protivtužbenog zahtjeva.
5. Sud je, također, odbio apelanta sa protivtužbenim zahtjevom koji se odnosio na isplaćenu zakupninu za poslovni prostor za dvije godine u iznosu od 2.880,00 KM, jer apelant, po ocjeni suda, ničim nije dokazao da je isplatio tužitelju-protivtuženom tu zakupninu, a u obavezi je da istu i plati jer je koristio poslovni prostor. Odluku o kamatama sud je donio primjenom odredbe člana 277. ZOO-a, dok je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu prvostepene presude.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 001839 09 Gž od 8. aprila 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 8. aprila 2010. godine.
7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da apelant u žalbi ističe da prvostepeni sud nije pravilno odlučio kada je odbio njegov protivtužbeni zahtjev, kojim je tražio isplatu vrijednosti svojih ulaganja u predmetni poslovni prostor, kao i da ga je tužitelj-protivtuženi doveo u zabludu u pogledu predmeta zakupa pošto mu je izdao i javnu površinu koja se ne može izdavati u zakup. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama navoda iz žalbe i po službenoj dužnosti, shodno odredbi člana 221. ZPP-a, sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno proveo postupak, te je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbenom zahtjevu djelimično udovoljio, a protivužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, kao i da je za svoju odluku naveo valjane razloge koje usvaja i drugostepeni sud. Naime, iz dokumentacije u spisu predmeta, po ocjeni Kantonalnog suda, vidi se da je tužitelj-protivtuženi predmetni poslovni prostor kupio od poduzeća „Gorica“ Bugojno, te da je isti i prije davanja pod zakup apelantu, korišten za poslovnu djelatnost, pa slijedom toga nisu osnovani ni navodi žalbe da tužitelj-protivtuženi nije mogao izdati u zakup predmetni poslovni prostor. Dalje je navedeno da se iz predmetnog ugovora o zakupu poslovnog prostora, zaključenog 30. aprila 2005. godine među parničnim strankama, vidi koja su prava i obaveze preuzele stranke navedenim ugovorom, te da je u njemu (čl. 5. i 6.) navedeno da zakupoprimac može poslovni prostor i baštu adaptirati i renovirati prema potrebama svoje djelatnosti, a da po napuštanju prostora isti ostaje u stanju u kakvom ga je koristio. Zatim, u slučaju otkaza ugovora prije vremena na koji je zaključen, otkazni rok iznosi 30 dana, s tim da je zakupodavac u tom slučaju dužan zakupoprimcu naknaditi ulaganja, a ukoliko otkaz daje zakupoprimac dužan je isplatiti tri mjesečne kirije. Prema tome, pošto je apelant predmetni poslovni prostor prestao koristiti nakon isteka ugovorenog roka on, po ocjeni drugostepenog suda a shodno naprijed citiranim odredbama ugovora, nema pravo na naknadu izvršenih ulaganja. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da su, također, neosnovani i žalbeni prigovori apelanta u tom pravcu.
8. Što se tiče prigovora apelanta da ga je tužitelj-protivtuženi doveo u zabudu u pogledu površine predmetnog poslovnog prostora, Kantonalni sud je konstatovao da je evidentno da je on koristio površinu koju mu je tužitelj-protivtuženi dao po ugovoru i da nije platio ugovorenu zakupninu, radi čega je i ovaj prigovor žalbe odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu naprijed izneseno, te kako je utvrđeno da nisu počinjene povrede na koje se žalbom ukazuje, kao ni povrede na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 226. ZPP-a.
9. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, apelant je istakao da je pogrešan zaključak redovnih sudova da ulaganja koja je apelant izvršio u predmetni poslovni objekat spadaju u redovno održavanje istog. U tom smislu su, prema mišljenju apelanta, sudovi pogrešno i proizvoljno tumačili odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Također, apelant je naveo i propust Kantonalnog suda da obrazloži navode njegove žalbe, ističući da je taj sud „samo suhoparno potvrdio prvostepenu presudu“. Na kraju je apelant istakao da je jedini razlog, zbog kojeg su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju, to što je tužitelj-protivtuženi bio dugogodišnji javni tužitelj i prijatelj sa predsjednicom prvostepenog suda. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da utvrdi povredu navedenih prava i ukine osporene odluke.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelacije koji se odnose da povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu zaključka sudova o karakteru radova, odnosno sredstava koje je apelant uložio u opremanje predmetnog poslovnog prostora, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Pored osnovnog apelacionog navoda iz prethodnog stava, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo i da osporena drugostepena presuda nije dovoljno obrazložena, odnosno da taj sud nije dao odgovor na sve žalbene navode apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303- A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
14. Dovodeći u vezu činjenice predmeta, odnosno navode apelacije sa naprijed navedenim principima, Ustavni sud smatra da su, u konkretnom slučaju, redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud smatra da sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala u predmetnoj pravnoj stvari radi isplate duga, već da su redovni sudovi u svojim odlukama u potpunosti obrazložili pitanje ocjene dokaza i izvođenje zaključka u pogledu neosnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva u cjelosti.
15. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da je je navodna proizvoljna primjena materijalnog prava isključivo rezultat činjenice da je tužitelj-protivtuženi bio dugogodišnji bivši javni tužilac i da je dugogodišnji prijatelj predsjednice prvostepenog suda. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovakav navod apelanta svojom suštinom korespondira sa principom poštivanja prava na nepristrasan sud, kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je od fundamentalne važnosti u demokratskom društvu da sudovi ulijevaju povjerenje javnosti, te da u tom smislu član 6. Evropske konvencije zahtjeva od sudova da budu nepristrasni. Nepristrasnost, u pravilu, označava odsustvo (nepostojanje) predrasuda ili utjecaja, dok se postojanje istog testira na različite načine. Stoga su u praksi Evropskog suda za ljudska prava razvijeni subjektivni pristup, koji obuhvata ispitivanje ličnih ubjeđenja i interesovanja postupajućeg sudije u konkretnom slučaju, i objektivni pristup, kojim se određuje da li je sudija osigurao dovoljno garancija da isključi bilo koju legitimnu sumnju u tom pogledu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982, stav 30, Serija A, broj 53; i Grieves protiv Velike Britanije [Veliko vijeće], broj aplikacije 57067/00, stav 69, ECHR 2003-XII (izvodi), Panyik protiv Mađarske, presuda od 12. jula 2011. godine, broj aplikacije 12748/06, stav 26.). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi, u pogledu pristrasnosti suda, tiču ličnih svojstava sudije. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava, u primjeni subjektivnog testa, da se lična nepristrasnost sudije mora pretpostavljati sve dok ne postoji dokaz koji dokazuje suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47, Serija A, broj 154, i ibid Panyik, stav 26). Sagledavajući naprijed navedene opšte principe u kontekstu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant nije dostavio niti jedan dokaz, odnosno ni na koji način nije učinio opravdanim strah u pogledu objektivnosti i nepristrasnosti suda, odnosno postupajućeg sudije u prvostepenom postupku prilikom donošenja prvostepene presude, kao ni tokom postupka po žalbi. U prilog ovakvom zaključku Ustavnog suda ide i činjenica da apelant tokom cijelog trajanja predmetnog parničnog postupka nije iskoristio ni zakonsku mogućnost (čl. 357. i 358. ZPP-a) traženja izuzeća postupajućeg sudije, odnosno predsjednika nadležnog suda, niti je u svojoj žalbi doveo u pitanje nepristrasno suđenje pred prvostepenim sudom. Naime, ovaj navod apelant po prvi put apelant ističe pred Ustavnim sudom. Prema tome, kako iz stanja spisa ne proizlazi da je u konkretnom slučaju dovedeno u pitanje nepristrasno suđenje, a niti je apelant to pitanje isticao u redovnom postupku, Ustavni sud zaključuje da se radi o paušalnim navodima apelanta, slijedom čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić