Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-207/10 (M. Š.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-207/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 207/10 , rješavajući apelaciju Milana Šarenca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Šarenca podnesena protiv protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-PŽP-09-000109 od 10. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči – Odjeljenje za prekršaje broj 094-1-P-09-
000236 od 21. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Šarenac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-PŽP-09-
000109 od 10. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči – Odjeljenje za prekršaje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-1-P-09-000236 od 21. septembra 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 094-1-P-09 000236 od 21. septembra 2009. godine apelant kao odgovorno lice i SWISSLION» IAT (u daljnjem tekstu: pravno lice) kao pravno lice kažnjeni su što su 16. aprila 2009. godine dozvolili da u javnom saobraćaju učestvuje njihovo vozilo TMV marke „Fap", reg. br. 230-M-824 (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), koje je bilo tehnički neispravno (neispravan uređaj za zaustavljanje, radna kočnica na drugoj osovini, stop razlike loše i pomoćna kočnica, usporenje i stop razlike loše, pneumatici na drugoj osovini - različite šare profil gume), kojim je navedenog dana upravljao vozač Svetozar Vujović, čime su odgovorni počinili prekršaj iz člana 203 stav 1 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS), pa je po osnovu odredbe člana 233 st. 1 i 2 tačka 19 ZOBSA-a apelant kao odgovorno lice kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, a pravno lice novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM.
3. Na osnovu svih dokaza koji su provedeni, Osnovni sud je nesporno utvrdio da je u vrijeme i na mjestu koje je precizirano u rješenju, zaustavljeno i kontrolisano predmetno vozilo u vlasništvu pravnog lica, kojim je upravljao vozač Svetozar Vujović, te je vozilo upućeno na vanredan tehnički pregled u AD Auto servis Brod na Drini i tom prilikom je utvrđena neispravnost na vozilu. Kako je naveo Osnovni sud, prilikom vršenja pregleda utvrđena je neispravnost na vozilu, i to na uređaju za zaustavljanje - pomoćna radna kočnica na pogonskoj osovini, te različiti profili guma na toj osovini, zbog čega je vozaču izdat prekršajni nalog, te podnesen izvještaj o prekršaju za pravno lice i apelanta kao odgovorno lice. Osnovni sud je naveo da je svakako cijenio i izvedene dokaze okrivljenih kao i iskaz svjedoka Branka Bodiroge, koji je u svojoj izjavi naveo da je zaposlen u Tehničkoj školi u Trebinju i da radi kao kontrolor tehničke ispravnosti, te da je 6. aprila 2009. godine radio redovan tehnički pregled na spornom vozilu i da je ono bilo ispravno, a da je 22. aprila 2009. godine vršio vanredni tehnički pregled istog vozila, te da je ono i tada bilo ispravno, što je sud prihvatio, ali na osnovu takvog iskaza nije mogao da se izvede zaključak da je to vozilo kritičnog dana bilo zaista i ispravno. Navode odbrane apelanta i pravnog lica da je izricanjem kazne vozaču postignuta svrha kažnjavanja, te da pravno lice i apelant stoga ne snose odgovornost koja je nastupila u toku vožnje Osnovni sud nije prihvatio. Takođe, navode da odgovorni nisu pustili neispravno vozilo (predmetno vozilo) iz kruga firme, da je vjerovatno došlo do gumi defekta pa je vozač sam mijenjao gume, Osnovni sud takođe nije prihvatio već ih je ocijenio kao neosnovane, neodržive i neargumentovane, iskonstruisane s ciljem da se izbjegne prekršajna odgovornost. Kako je po mišljenju Osnovnog suda ovlašteni organ dokazao da su apelant, kao odgovorno lice, i pravno lice počinili prekršaj koji im se stavlja na teret, a u dokaznom postupku nije utvrđen nijedan od osnova koji bi isključivao njihovu prekršajnu odgovornost, Osnovni sud ih je proglasio odgovornim i kaznio po zakonu.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-PSŽ-09-000109 od 10. novembra 2009. godine žalba apelanta i pravnog lica je odbijena, te je prvostepeno rješenje potvrđeno. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak o prekršajnoj odgovornosti apelanta i pravnog lica. Naime, odredbom člana 203 stav 1 ZOBS-a precizirano je da vozila na putu moraju da ispunjavaju propisane uslove u pogledu dimenzija, ukupne mase i osovinskog opterećenja, zaštite čovjekove okoline, kao i da moraju da imaju ispravne uređaje i opremu. Ni za Okružni sud nije sporna činjenica da je 16. aprila 2009. godine zaustavljeno sporno vozilo, vlasništvo pranog lica, te da su nakon urađenog vanrednog tehničkog pregleda, istog dana, utvrđene nepravilnosti na uređajima vozila. Ta okolnost je potvrđena i iskazom svjedoka Danka Ivanovića i drugim materijalnim dokazom, zapisnikom o vanrednom tehničkom pregledu, pa je očigledno da su se, kako je naveo i Okružni sud, u radnji apelanta i pravnog lica stekla sva obilježja navedenog prekršaja. Prema ocjeni Okružnog suda tvrdnje apelanta i pravnog lica da je u toku vožnje došlo do zamjene gume, te da je to prouzrokovalo razlike u dijagramima kočenja, prvostepeni sud pravilno nije uzeo kao relevantne, jer apelant i pravno lice nisu prezentovali nijedan dokaz koji bi potvrdio njihove navode. Okružni sud je takođe ocijenio da je neosnovana žalba u dijelu u kojem apelant i pravno lice osporavaju mogućnost kažnjavanja pravnog i odgovornog lica u slučaju kada je kažnjen vozač teretnog motornog vozila naveo da je odredbom člana 127 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) propisano da će za krivično djelo koje je učinjeno u ime, za račun ili u korist pravnog lica odgovarati pravno lice kada obilježja krivičnog djela proizilaze iz odluke, naloga ili odobrenja rukovodećih ili nadzornih organa pravnog lica. Na osnovu člana 8 stav 1 Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), navedeni član će se mutatis mutandis primjenjivati i u prekršajnom postupku, budući da su apelant i pravno lice dozvolili da u saobraćaju učestvuje vozilo, koje je u trenutku pregleda bilo tehnički neispravno, povrijedivši na taj način propis iz odredbe člana 203 stav 1 ZOBS-a. Naime, nastupila je prekršajna odgovornost apelanta i pravnog lica, pa je, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno donio rješenje kojim ih je proglasio odgovornim za navedeni prekršaj.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su osporena rješenja donesena kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog prava, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava. U apelaciji se ističe da sud nije uvažio nalaz redovnog tehničkog pregleda vozila od 6. aprila 2009. godine, niti nalaz vanrednog tehničkog pregleda od 22. aprila 2009. godine, oba obavljena u Trebinju, već samo vanredni tehnički pregled obavljen 16. aprila 2009. godine u Foči. Apelant navodi da je policajac na licu mjesta kaznio vozača novčanom kaznom, i to po osnovu članu 235 stav 1 tačka 29 ZOBS-a, pa je samim tim kažnjavanjem ispunjena svrha kažnjavanja, pa se u tom slučaju ne mogu kazniti pravno lice i apelant po članu 233 stav 1 tačka 19 ZOBSA-a za navodno isti prekršaj iz člana 203 stav 1 tačka 19 ZOBS-a. Navedeno naročito iz razloga što je predmetno vozilo iz Trebinja krenulo u ispravnom stanju i da se kvar desio na putu, što su vještaci i utvrdili, pa bi se, s obzirom na to, u konkretnom slučaju moglo raditi o dvostrukom kažnjavanju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na slobodu kretanja i prebivališta, pa budući da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku u okviru koga je apelant novčano kažnjen Ustavni sud, prije svega, u konkretnom slučaju treba da razriješi pitanje primjenjivosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije
9. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da je identično činjenično i pravno pitanje s aspekta istih osporenih odluka razmatrao u svojoj Odluci AP 169/10 od 16. januara 2013. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 169/10 od 16. januara 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) rješavajući apelaciju pravnog lica. Ustavni sud je u toj odluci riješio pitanje primjenjivosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije na predmetni prekršajni postupak te zaključio, između ostalog, da se u konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS-a, koji ima za cilj, između ostalog, osigurati odvijanje saobraćaja na putevima i sankcionisanje određenih ponašanja u saobraćaju, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi, te da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Utvrdivši da se u predmetnom slučaju radi o «krivičnoj optužbi» Ustavni sud je u citiranoj odluci razmotrio apelaciju i u odnosu na navode pravnog lica o kršenju prava na pravično suđenje navodeći, između ostalog, da je Osnovni sud, a nakon njega i Okružni sud, analizirao sve izvedene dokaze, te su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterijume i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe KZ RS, na čiju primjenu ukazuje odredba člana 8 Zakona o prekršajima, dao razloge zašto smatra neosnovanim navode apelanta da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost apelanta i odgovornog lica, a takva obrazloženja u okolnostima konkretnog slučaja, zaključivši da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Budući da predmetna apelacija pokreće ista pitanja s aspekta primjenjivosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao i kršenje tog člana, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u cijelosti poziva na obrazloženje dato u Odluci broj AP 169/10, pa Ustavni sud iz istih razloga navode apelanta u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije odbacuje kao (prima facie) neosnovane.
11. U vezi s kršenjem prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud primjećuje da apelant navodno kršenje ovog prava ničim nije obrazložio, a niti Ustavni sud predmetni prekršajni postupak u okviru koga je apelant, kao odgovorno lice, novčano kažnjen, može da dovede u kontekst kršenja tog prava, u smislu njegovog osnovnog značenja, pa Ustavni sud ove ničim obrazložene navode o kršenju prava na slobodu kretanja i prebivališta također odbacuje kao (prima facie) neosnovane.
12. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu s članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić