Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2158/10 (L. L.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
  • Uređenje međa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2158/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2158/10, rješavajući apelaciju Ljube Ličina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljube Ličina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 76 0 V 000486 09 Gž od 25. marta 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu broj 76 0 V 000486 08 V od 13. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljuba Ličina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada podnijela je 2. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 V 000486 09 Gž od 25. marta 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 V 000486 08 V od 13. novembra 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 76 0 V 000486 08 V od 13. novembra 2009. godine međa između susjednih nekretnina, i to nekretnina čiji su posjednici predlagači Đorđe Ćulibrk i Rade Ćulibrk (k.č. br. 1704 i 1702 iz pl. broj 26, k.o. Matavazi) i nekretnina čiji je posjednik apelantica kao protupredlagateljica (k.č. broj 1703 iz pl. broj 451, k.o. Matavazi) uređuje se po pravičnosti na način da se međa pruža pravcem, i to od tačke „X“, koja se na terenu nalazi na jednakoj udaljenosti između tač. ,,C2“ i „C1“, a koje predstavljaju tačke pokazivanja pružanja sporne međe od predlagača, odnosno od apelantice. Sporna međa se od tačke „X“ pruža do tačke „Y“ u dužini od 65,5 m, a tačka „Y“ se na terenu nalazi na jednakoj udaljenosti od tačaka „D“ i „Dl“ koje predstavljaju, također, tačke pokazivanja pravca pružanja sporne međe od predlagača, sa jedne strane, odnosno apelantice, sa druge strane. Dalje je navedeno u rješenju da je, po ocjeni suda, na ovaj način međa pravično podijeljena na dva jednaka dijela, te da je sastavni dio ovog rješenja skica snimanja koju je sačinio geodetski vještak 30. septembra 2009. godine. Na kraju je navedeno da se apelantica obavezuje da predlagačima naknadi dio troškova postupka, i to u iznosu od 200,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da su predlagatelji u svom prijedlogu naveli da su apelantica i njen suprug tokom avgusta 2006. godine izvšili pomjeranje međašne linije unutar parcele predlagača u dubinu oko 15 m, dok je apelantica u svom protuprijedlogu osporila navode predlagatelja, tvrdeći da je to prava međa. S tim u vezi je navedeno da, nakon održanog ročišta na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke koji je izvršio identifikaciju nekretnina između kojih se pruža sporna međa, među strankama nije postignuta saglasnost da se međa eventualno uredi na osnovu važećih katastarskih skica i planova. Sud je prilikom uređenja sporne međe primijenio odredbe Zakona o vanparničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 36/09, u daljnjem tekstu: ZVP) vezano za redoslijed mogućeg načina uređenja međe u slučaju da učesnici o tome prethodno ne postignu sporazum. U konkretnom slučaju sud je na osnovu rezultata dokaznog postupka ocijenio najprije da li se međa može urediti po jačem pravu. Ocjenjujući iskaze navedenih svjedoka, te uzimajući u obzir spis predmeta broj R-l1/89 (vezano za postupak u kojem je ova ista međa uređena na osnovu važećih katastarskih skica i planova), sud je konstatovao da u konkretnom slučaju nije bilo uslova da se međa uredi po jačem pravu. Zatim, po ocjeni suda, nije bilo uslova da se sporna međa uredi ni prema posljednjem mirnom posjedu, zaključivši da ne postoji saglasnost između predlagača i apelantice o činjenici koja se odnosi na to ko je i kada uživao dio nekretnina koji predstavlja spornu međašnu površinu, niti su sudu ponuđeni ikakvi dokazi na temelju kojih bi se mogla na pouzdan način utvrditi ta činjenica.

4. Slijedeći navedeno, a pošto se sporna međa nije mogla urediti ni na jedan od navedena dva načina, sud je zaključio da se na podjelu sporne međašne površine ima primijeniti načelo pravičnosti. U tom smislu je istaknuto da je pri donošenju ovakve odluke potrebno imati u vidu konfiguraciju terena, eventualne prepreke i uopšte sve ono što postoji na samom terenu, uvažavajući pritom i sudsku praksu prema kojoj glavni kriterij za ovu ocjenu suda treba da budu vrijednost i kvalitet stabala koja se nalaze na spornoj međašnoj površini. Budući da su se učesnici usaglasili da je vrijednost cijele sporne međašne površine ujednačena, da je ona ujednačeno obrasla bukovom šumom, te da je, također, konfiguracija terena ujednačena na cijeloj spornoj međašnoj površini, to je sud ocijenio da je najpravičnije da se ona podijeli na način opisan u dispozitivu rješenja, odnosno dva jednaka dijela, čime je, po ocjeni suda, u potpunosti zadovoljen princip pravičnosti. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom odredbe člana 27. ZVP.

5. Presudom Okružnog suda broj 76 0 V 000486 09 Gž od 25. marta 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog Rješenja Osnovnog suda od 13. novembra 2009. godine.

6. U obrazloženju drugostepene odluke je navedeno da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je utvrdio da su ispunjeni uslovi da se uredi međa po pravičnosti, te je obrazloženje prvostepenog suda, u pogledu razloga zašto je sporna međa uređena upravo po pravičnosti, prema ocjeni Okružnog suda, dovoljno i odluka je u tom dijelu pravilna. Apelantičini žalbeni navodi da je prvostepeni sud trebalo da uredi među na način kako je uređena u predmetu broj R-l1/89 ne mogu se, prema mišljenju drugostepenog suda, prihvatiti s obzirom na to da je u tom postupku sud među između spornih parcela uredio po važećim katastarskim planovima. Pošto ne postoji sporazum stranaka da se na taj način i u ovom postupku uredi međa, a međašnji znaci su uništeni, Okružni sud je istakao da nisu bili ispunjeni uslovi za uređenje međe na taj način. Po ocjeni drugostepenog suda, rješenje o uređenju međe iz prijašnjeg sudskog spisa i činjenica da je nekada između istih nekretnina sudskim rješenjem bila uređena međa nema snagu presuđene stvari, već se mora izvršiti uređenje međe na način kako to propisuje član 172. ZVP. Zbog tih razloga je neosnovan, prema mišljenju Okružnog suda, i apelantičin žalbeni navod da ona ima jače pravo na spornu međašnju površinu, jer ju je stekla pravnim poslom. Uređenje međe po jačem pravu, prema ocjeni drugostepenog suda, nije bilo moguće u konkretnom slučaju s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno zaključio da učesnici u postupku nisu pružili relevantne dokaze na temelju kojih bi se na pouzdan način moglo utvrditi ko je i od kada u posjedu sporne međašnje površine. Slijedeći navedeno, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je jedini način uređenja međe primjenom principa pravičnosti, odlučivši da se sporna međašna površina podijeli na dva jednaka dijela na način opisan u dispozitivu prvostepene odluke. Pri činjenici da oba ta dijela predstavljaju šumu i da su ujednačenog kvaliteta (što je među strankama nesporno), drugostepeni sud je zaključio da se odluka prvostepenog suda u cijelosti ukazuje pravilnom. Na kraju je navedeno da je pravilna odluka prvostepenog suda i u pogledu dosuđenih troškova postupka. Slijedeći navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke temeljem odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 2. ZVP.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelantica prvenstveno ukazuje na činjenicu da se u konkretnom slučaju radilo o vanparničnom postupku u kojem se donose odluke u formi rješenja, te da je nejasno koji procesni zakon je drugostepeni sud primijenio kada je o apelantičinoj žalbi, podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, odlučio „presudom“. S tim u vezi je apelantica navela da se u konkretnoj situaciji postavlja pitanje da li se radilo o meritornoj odluci, odnosno da li je takvom odlukom uređena međa između predmetnih nekretnina u smislu pravosnažno presuđene stvari. Dalje je apelantica istakla da osporene odluke Osnovnog i Okružnog suda ne sadrže objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje, kao i da se u konkretnom slučaju ocjena dokaza i primjena relevantnih propisa doimaju proizvoljno.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uslov za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. Imajući u vidu prirodu spora u ovom predmetu i stav Evropskog suda da je prvi stav člana 6. Evropske konvencije primjenjiv u vanparničnom postupku uređenja međa, budući da je to pitanje blisko povezano sa opsegom vlasništva i da je odlučno za djelotvorno vršenje prava podnosioca zahtjeva, tj. za slobodu uživanja njegovog vlasništva (vidi, Evropski sud, Debelić protiv Hrvatske, presuda od 12. oktobra 2006. godine, aplikacija broj 9235/04), shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 655/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelacije koji se odnose na navodnu povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava u predmetnom vanparničnom postupku, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelantica primarno osporila zakonitost drugostepene odluke zbog toga što je Okružni sud odlučio o njenoj žalbi protiv prvostepenog rješenja u formi presude. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je tačno da Zakon o vanparničnom postupku propisuje da se odluke u vanparničnom postupku donose u obliku rješenja (član 16). Međutim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o grešci tehničke prirode koju je počinio Okružni sud prilikom odlučivanja o apelantičinoj žalbi, a koja, po mišljenju Ustavnog suda, nije bila od utjecaja na sam ishod predmetnog postupka, odnosno na odlučivanje o građanskim i imovinskim pravima i apelantičinim obavezama. Naime, na ovakav zaključak Ustavnog suda upućuju kako samo meritorno odlučenje drugostepenog suda povodom apelantičinih žalbenih navoda, tako i sam pravni osnov (član 235. stav 1. tačka 2. ZPP u vezi sa članom 2. ZVP) na osnovu kojeg je donesena drugostepena odluka („presuda“). Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu pravne naravi osporene drugostepene odluke, te sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz osporenih odluka proizlazi da je u predmetnom vanparničnom postupku proveden velik broj dokaza (saslušanjem predlagača i apelantice kao protupredlagača, saslušanjem svjedoka, održavanjem ročišta na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke, te uvidom u spis predmeta broj R-11/89), pa stoga Ustavni sud zaključuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.

13. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2158/10 (L. L.) | Sudska praksa | Aktio