Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2209/09 (L. J.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2209/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2209/09, rješavajući apelaciju Luce Jagodin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luce Jagodin podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-Gž-07-000-543 od 21. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Luca Jagodin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jajca, koju zastupa Delisa Madžo, advokat iz Jajca, podnijela je 10. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000-543 od 21. januara 2008. godine.
Prethodne napomene
2. Apelantica je prethodno 31. marta 2008. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv iste presude Kantonalnog suda, koju osporava ovom apelacijom, ali je Ustavni sud odlukom o dopustivosti, broj AP 1036/08 od 17. novembra 2008. godine tu apelaciju odbacio kao preuranjenu budući da je u vrijeme donošenja te odluke nije bio okončan postupak povodom apelantičine revizije pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) .
3. S druge strane Ustavni sud je prvobitno, rješavanja apelacije u ovom predmetu, odlukom o dopustivosti broj AP 2209/09 od 11. marta 2010. godine odbacio kao nedopuštenu apelantičinu apelaciju podnesenu protiv rješenja Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-08-000543 od 9. juna 2009. godine i presude Kantonalnog suda, broj 010-0-Gž-07-000-543 od 21. januara 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
4. Ustavni sud je zatim, odlučujući po zahtjevu apelantice za preispitivanje odluke broj AP 2209/09 od 11. marta 2010. godine, rješenjem od 27. oktobra 2010. godine, usvojio apelantičin zahtjev za preispitivanje navedene odluke. U obrazloženju rješenja Ustavni sud je naveo da je apelantica prilikom svog prvog obraćanja Ustavnom sudu blagovremeno podnijela apelaciju broj AP 1036/08 protiv presude Kantonalnog suda, kao konačne odluke u predmetnom slučaju, te je zaključioje, s obzirom na navedeno, i apelacija u predmetu AP 2209/09 podnesena u roku predviđenom članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Parnični postupak okončan osporenom odlukom
5. Postupajući po tužbi apelantice i drugih tužitelja, radi naknade štete, Općinski sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), je donio presudu, broj P-299/01 od 9. septembra 2005. godine, koja je u žalbenom postupku, rješenjem Kantonalnog suda, broj GŽ-227/05 od 19. januara 2006. godine, ukinuta u cijelosti i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
6. Presudom Općinskog suda, broj 068-0-P-06-000 190 od 20. augusta 2007. godine, donesenom u ponovnom postupku, obavezana je „Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužena) isplatiti apelantici na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti sina iznos od 15.000,00 KM, na ime izgubljenog izdržavanja mjesečnu rentu od 90,00 KM s početkom od 1. augusta 1999. godine pa nadalje dok za to postoje zakonski uslovi, te na ime izgradnje nadgrobnog spomenika i troškova sahrane iznos od 4.500,00 KM, te je dalje obavezana tužena da Elizabeti Jagodin (u daljnjem tekstu: petotužiteljica) isplati iznos od 7.000,00 KM na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti brata, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, kao i troškove postupka u iznos od 4.348,14 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Presudom su dalje apelantica i petotužiteljica odbijene sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, dok su Metodije Jagodin, Dragan Jagodin i Mara Jagodin (u daljnjem tekstu: drugi tužitelji) u cijelosti odbijeni sa zahtjevom za solidarnu naknadu na ime troškova sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika. Apelantica je oslobođena plaćanja troškova na ime takse za tužbu i na presudu. Presudom je dalje utvrđeno povlačenje tužbe apelantice i ostalih tužitelja u odnosu na drugotuženu „Euroherc osiguranje“ d.d. Ljubuški, te je utvrđeno povlačenje tužbe drugih tužitelja u odnosu na tuženu u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelantica i ostali tužitelji 21. juna 2001. godine podnijeli tužbu protiv tužene radi naknade štete zbog smrtnog stradanja Peje Jagodina 10. jula 1999. godine u prometnoj nezgodi, koji je bio apelantičin sin a brat ostalih tužitelja. Dalje je navedeno da je Općinski sud, u skladu sa članom 82. Zakona o osiguranju imovine i osoba, utvrdio pasivnu legitimaciju tužene kao jednog od društava za osiguranje koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti. Općinski sud je istaknuo da je odredbom člana 201. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da u slučaju smrti neke osobe, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Stoga je zaključeno da, u skladu sa prethodno navedenom odredbom, apelantici kao majci Peje Jagodina pripada pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog njegove smrti, koja je utvrđena u iznosu od 15.000,00 KM, kako je to apelantica tražila i što je u granicama i u skladu s Orijentacijskim kriterijima Građanskog odjela Vrhovnog suda prihvaćenim na sjednici održanoj 20. februara 2006. godine (u daljnjem tekstu: Orijentacijski kriteriji). Općinski sud je naveo da se, prema odredbi člana 185. ZOO, šteta može popraviti uspostavom prijašnjeg stanja i/ili novčanom naknadom, a odgovorna osoba je dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Novčana naknada se može isplatiti jednokratno ili u obliku novčane rente (član 188. ZOO) a pravo na novčanu rentu postoji u slučaju smrti. Dalje je navedeno da je odredbom člana 194. ZOO regulirano da osoba koju je poginuli izdržavao ili redovno pomagao, kao i ona osoba koja je po zakonu imala pravo zahtijevati izdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom izdržavanja, odnosno pomaganja. Istaknuto je da se navedena šteta nadoknađuje plaćanjem novčane rente, čiji se iznos određuje s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao živ. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je Pejo Jagodin živio zajedno s apelanticom i petotužiteljicom prije odlaska u izbjeglištvo, u vrijeme dok su stanovali u Guberu, kao i poslije povratka 1995. godine u Jajce, i isti je pomagao apelantici. Dalje, utvrđeno je da je Pejo Jagodin izdržavao apelanticu i pomagao joj, te je prema mišljenju Općinskog suda, apelantica stekla pravo na naknadu štete koju trpi zbog gubitka navedenog izdržavanja, odnosno pomaganja, u skladu sa odredbom člana 194. ZOO. Kako je Općinski sud utvrdio da apelantici pripada prvo na naknadu štete, ali nije mogao utvrditi tačnu visinu svote ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama (član 127. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je po svojoj ocjeni dosudio apelantici mjesečnu naknadu na ime izgubljenog izdržavanja u iznosu od 90,00 KM od 1. augusta 1999. godine, kada je prestalo izdržavanje. Pri tome Općinski sud je uzeo u obzir da apelantica ostvaruje i pravo na stalnu novčanu pomoć koja nije dovoljna, te da je apelantica materijalno neosigurana i za rad nesposobna. Apelantica je, sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa na ime rente, odbijena kao pravno neosnovanim. Općinski sud je dalje naveo da je odredbom člana 193. stav 1. ZOO regulirano da tko prouzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegove sahrane. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza ocijenio da apelantici pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu, koja se nije mogla tačno utvrditi, jer apelantica nije bila u mogućnost podignuti spomenik. Stoga je Općinski sud visinu navedene naknade utvrdio na osnovu sudske prakse i dosuđivanih iznosa na ime troškova sahrane, te dosudio apelantici ukupno, na ime svih troškova -sahrane, izgradnje grobnice i nadgrobnog spomenika, iznos od 4.500,00 KM. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da je materijalnu naknadu na ime troškova sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika dosudio apelantici, s obzirom da je ona živjela u zajedničkom kućanstvu s Pejom Jagodinom, dok je ostale tužitelje odbio sa zahtjevom za solidarnom isplatom ove naknade, jer između njih i Peje Jagodina nije postojala trajna zajednica života. Takođe, Općinski sud je odbio višak tužbenog zahtjeva na ime troškova sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika. Imajući u vidu odredbu člana 201. stav 2. ZOO, kojim je propisano da sud može dosuditi braći i sestrama pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove ako je između njih i umrlog postojala trajna zajednica života, Općinski sud je petotužiteljici, koja je u vrijeme smrti Peje Jagodina bila u zajedničkom domaćinstvu s njim i apelanticom, dosudio iznos od 7.000,00 KM, na ime pravične naknade za duševne boli zbog smrti brata, u skladu s Orijentacijskim kriterijima.
8. Presudom Kantonalnog suda, broj 010-0-Gž-07-000-543 od 21. januara 2008. godine, uvažena je žalba tužene i presuda Općinskog suda preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o isplati rente za izgubljeno izdržavanje i troškovima postupka, na način da je apelantica odbijena sa zahtjevom za isplatu mjesečne rente za izgubljeno izdržavanje, te je tužena obvezana da apelantici isplati na ime troškova postupka iznos od 3.870,00 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 4.348,14 KM. Dalje, apelantičina žalba je djelomično uvažena i presuda Općinskog suda preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o kamati, tako što je na iznos nematerijalne štete apelantici dosuđena kamata od dana podnošenja tužbe, dok je u preostalom dijelu apelantičina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Dalje je određeno da prvostepena presuda u nepobijanom dijelu ostaje neizmijenjena.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se pravilno žalbom tužene isticao prigovor zastare potraživanja koji se odnosio na isplatu rente na ime izgubljenog izdržavanja, koji prigovor je tužena istakla na ročištu od 1. augusta 2007. godine, a prvostepeni sud nije uopće raspravio. S tim u vezi, citirana je odredba člana 376. stav l. ZOO, kojom je propisano da potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, te stav 2. istog člana, kojim je propisano da u svakom slučaju navedeno potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Kako je šteta nastala 10. jula 1999. godine, a apelantica je prvi put postavila zahtjev za isplatu rente na ime izgubljenog izdržavanja podneskom od 19. marta 2005. godine, dakle poslije proteka roka od pet godina, Kantonalni sud je, imajući u vidu odredbu člana 376. stav 2. ZOO, uvažio žalbu tužene, preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu i apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu rente odbio zbog zastare potraživanja. Dalje, Kantonalni sud je apelantičinu žalbu u navedenom dijelu odbio kao neosnovanu, iz prethodno navedenih razloga, jer je postavljeni prigovor zastare bio iznesen pred prvostepenim sudom. S druge strane, Kantonalni sud je uvažio apelantičinu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o kamati, tako što je na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete apelantici dosuđena kamata od dana podnošenja tužbe.
10. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-08-000543 od 9. juna 2009. godine, odbačena je apelantičina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda sa obrazloženjem da u konkretnom slučaju revizija nije dopuštena u smislu člana 237. st. 2. i 3. ZPP-a, budući da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos 10.000,00 KM i da po ocjeni, Vrhovnog suda odluka po reviziji u ovom predmetu, nije od značaa za primjenu prava u drugim slučajevima,.
11. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidu u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ističe da je punomoćnik tužene prigovor zastarjelosti istaknula tek u ponovnom postupku i to pred zaključenje glavne rasprave. Uvažavanjem prigovora zastarjelosti Kantonalni sud je povrijedio odredbe parničnog postupka, jer po apelantičinom mišljenju, pošto se prigovor zastarjelosti ne može istaći u žalbi, ne može se isticati ni u ponovnom postupku. Dalje apelantica tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o izdržavanju koji je apelantica izgubila smrću sina koji ju je nesporno izdržavao, te navedena utvrđena činjenica predstavlja osnov za potraživanje izgubljenog izdržavanja zbog čega smatra da, s obzirom na odredbu člana 373. stav 3. ZOO, Kantonalni sud nije imao zakonskog osnova za usvajanje prigovora zastarjelosti i odbijena apelantičinog zahtjeva jer ta odredba, po apelantici, eksplicite isključuje zastarjelost prava na izdržavanje određeno zakonom. S tim u vezi, apelantica je navela da je pravo na izdržavanje roditelja od strane djece zakonsko izdržavanje i ako je takvo izdržavanje izgubljeno, nema dileme da kao takvo ne može zastarjeti, pogotovu ako je zakonom predviđeno kao zakonska obaveza, kao što je predviđena članom 194. stav 1. ZOO. Tumačeći navedenu odredbu, apelantica tvrdi da zastara prava na isplatu pojedinih povremenih davanja novčanih iznosa koja proizilaze iz pravosnažnom sudskom odlukom dosuđene novčane rente u kojima se ne iscrpljuje, ne realizira samo pravo na rentu, zastarijeva u roku od tri, odnosno, pet godina, dok samo pravo na izdržavanje ne može zastarjeti. U pogledu prava na pravično suđenje, apelantica tvrdi da je pogrešnom primjenom materijalnog prava i povredom odredaba parničnog postupka izgubila pravo na zakonsko izdržavanje koje joj pripada po članu 219. Porodičnog zakona. Tvrdi da joj je na ovaj način, proizvoljnom primjenom materijalnog prava, povrijeđeno i pravo na imovinu, jer joj je uskraćeno pravo na imovinu u vidu izgubljenog zakonskog izdržavanja, rente koja je za apelanticu bila sasvim sigurna i izvjesna, i koja joj je bila već dosuđena ranijom presudom Općinskog suda, broj P-299/01.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju rješenjem Vrhovnog suda odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda kao nedopuštena zbog razloga navedenih u ovoj odluci. Budući da je revizija bile neefektivan pravni lijek, Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Kantonalnog suda, broj 010-0-Gž-07-000-543 od 21. januara 2008. godine.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je odbio apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu mjesečne rente za izgubljeno izdržavanje. Naime, u navedenoj odluci data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da je osnovan prigovor zastarjelosti i navedeni zahtjev postavljen poslije proteka zastarnog roka od pet godina, primjenom relevantnih odredaba ZOO i ZPP, zbog čega je apelantičin zahtjev odbijen, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Naime, apelantica tvrdi da se radi o izgubljenom zakonskom izdržavanju i da stoga isto u skladu sa članom 373. stav 3. ZOO ne može zastarjeti. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je apelantica u konkretnom slučaju tražila naknadu štete koju je trpjela gubitkom izdržavanja (član 194. ZOO) i stoga se zaključak Kantonalnog suda da isto zastarijeva u rokovima predviđenim članom 376. ZOO, u okolnostima konkretnog slučaja, ne čini proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić