Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-224/10 (V. Ž.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokaz
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-224/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 224/10, rješavajući apelaciju Veljka Živkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Živkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 012689 09 Kžž od 22. septembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 012689 09 Kžk od 13. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 012689 09 Kžž od 22. septembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 012689 09 Kžk od 13. aprila 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 012689 08 K od 12. juna 2008. godine apelant i Vladimir Vukojević (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) oslobođeni su optužbe da su počinili krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). U izreci predmetne presude je navedeno da su se apelant i drugooptuženi teretili da su u noći 16. i 17. oktobra 2007. godine, obavljajući dužnost policajaca u Policijskoj stanici Banjaluka u službi obilaska, nakon uočenih učinjenih saobraćajnih prekršaja, zaustavili vozilo marke "Fiat Uno" i kontrolisali vozača tog vozila Sinišu Roljića, od koga su uz postignuti dogovor da mu ne izdaju prekršajni nalog primili 40,00 KM, te zahtijevali i dobili obećanje da im narednih dana pokloni jedan paket prehrambenih proizvoda. Zatim, da je apelant 20. oktobra 2007. godine otišao u skladište preduzeća "Necopromet" u Banjaluci, te tom prilikom od Siniše Roljića preuzeo kao poklon paket prehrambenih proizvoda.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je 19. oktobra 2007. godine Siniša Roljić obavijestio Borislava Šarića, zaposlenika Policijske uprave, o predmetnom događaju, ali ne kao službeno lice već kao svog dugogodišnjeg prijatelja. Osnovni sud je naveo da je zatim Borislav Šarić kao zaposlenik policije izvršio daljnje organizovanje aktivnosti sa komandirom Policijske stanice Banjaluka, te da je kontaktirao šefa Odsjeka za istrage u Jedinici za posebne istrage u vezi sa daljnjim aktivnostima u pogledu preduzimanja pojedinih istražnih radnji u predmetnom slučaju. Osnovni sud je naveo da su na toj osnovi provedene sve ostale istražne radnje – privremeno oduzimanje predmeta na licu mjesta na parkingu skladišta "Necopromet" u Banjaluci, dobrovoljne predaje predmeta, lišavanje slobode apelanta, pretresa prostorija i vraćanja predmeta. U vezi s tim, Osnovni sud je, prije svega, ukazao da krivična prijava nije podnesena nadležnom tužiocu, niti je Borislav Šarić kao službeno lice dostavio podnesenu prijavu nadležnom tužiocu u smislu odredaba člana 215. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Takođe, Osnovni sud je ukazao da iz iskaza Borislava Šarića, te ostalih saslušanih službenih lica koji su provodili određene aktivnosti, proizlazi da nadležni tužilac nije donio naredbu o sprovođenju istrage u predmetnom slučaju u smislu odredaba člana 216. stav 1. ZKP. Nadalje, Osnovni sud je naveo da radnje koje su preduzela službena lica, prema svojim karakteristikama, imaju sva obilježja posebnih istražnih radnji iz člana 226. stav 2. ZKP. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da službena lica, prilikom saslušanja o zakonitosti postupanja u predmetnom slučaju, nisu prezentovali nijednu činjenicu koja upućuje da je njihovo postupanje bilo u skladu sa odredbama člana 228. ZKP (kojima je regulisana nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji). Osnovni sud je dalje naveo da je u toku postupka utvrdio da službena lica nakon izvršenog pretresanja (ormarića i ladica u službenim prostorijama) bez naredbe, nisu odmah podnijeli izvještaj sudiji za prethodni postupak koji bi sadržavao razloge pretresanja bez naredbe u smislu odredaba člana 128. ZKP. Takođe, Osnovni sud je naveo da je, razmatrajući zakonitost potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, te zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta, utvrdio da službena lica u trenutku izvršenja tih radnji nisu imali naredbu za oduzimanje predmeta u smislu odredaba člana 129. stav 2. ZKP. Pri tome, Osnovni sud je naveo "da nije mogao prihvatiti stanovište o dobrovoljnoj predaji predmeta, s obzirom da je privremeno oduzimanje predmeta izvršeno bez naredbe, a da sud nije mogao ustanoviti okolnosti na osnovu kojih bi takav način pretresanja i privremenog oduzimanja predmeta bio u skladu sa odredbama člana 128. ZKP, te da iz tog razloga ne dolazi u obzir ni primjena odredaba člana 130. stav
1. ZKP". Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da se u predmetnom postupku ne mogu kao dokazi koristiti: potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Jedinice za posebne istrage br. 02/1-25/07 i 02/1-27/07 od 20. oktobra 2007. godine, zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta broj 02/1-26/07 od 20. oktobra 2007. godine, rokovnik plave boje i rokovnik smeđe boje, te potvrde o vraćanju privremeno oduzetih predmeta br. 02/1-25/07 i 02/1-26/07 od 29. oktobra 2007. godine.
4. U pogledu iskaza svjedoka Siniše Roljića, Osnovni sud je naveo da je "navedeni svjedok 20. oktobra 2007. godine najprije postupao kao informator službenih lica MUP-a, zatim kao lice koje je neposredno sudjelovalo u aktivnostima MUP-a (aktivnosti koje po svojim karakteristikama predstavljaju posebne istražne radnje), te da je tek nakon tih aktivnosti uslijedilo njegovo davanje iskaza kao svjedoka u istražnom postupku, koji se odvijao isključivo po volji službenih lica MUP-a, bez naredbe nadležnog tužioca". S obzirom da je navedeni svjedok svoj iskaz na glavnom pretresu dao nakon što je aktivno učestvovao u radnjama MUP-a, za koje je taj sud utvrdio da nisu provedene u skladu sa zakonom, Osnovni sud je naveo "da nije mogao dozvoliti konvalidaciju te radnje na glavnom pretresu, pogotovo što njegovo dvostruko učešće u aktivnostima (kao svjedoka i kao aktivnog sudionika u istražnim radnjama) ne daje dovoljno uvjerenja". Osnovni sud je dalje naveo da je na osnovu iskaza svjedoka Ljiljane Lalić i Ravijojle Granulić, uz prezentovanje izvještaja i spiska razgovora za pretplatničke brojeve koje su koristili apelant i Vladimir Vukojević u vezi sa pretplatničkim brojem koji je koristio Siniša Roljić, utvrdio da su 19. i 20. oktobra 2007. godine uslijedila dva poziva sa apelantovog broja prema broju Siniše Roljića, te jedan poziv od 20. oktobra 2007. godine sa broja Siniše Roljića prema apelantovom broju. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da te aktivnosti izazivaju posebnu sumnju, budući da nisu kotrolisane od strane sudije za prethodni postupka, te da Siniši Roljiću nisu data upozorenja u smislu odredaba člana 226. stav 5. ZKP tj. da ne smije preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela. Osnovni sud je dalje naveo da je uočljiva permanentna aktivnost pretplatničkog broja koji koristi Borislav Šarić prema broju Siniše Roljića i to 19. oktobra 2007. godine, te 20. oktobra 2007. godine od 10,14 do 12,57 časova, dakle u vrijeme punih aktivnosti službenih lica. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je posebno uočljivo da Siniša Roljić 19. oktobra 2007. godine nije imao poziva prema trećim licima, što dovodi u sumnju iskaz svjedoka Borislava Šarića da je upravo tog dana pozvan od strane Siniše Roljića radi sastanka. Po mišljenju Osnovnog suda, svjedok Borislav Šarić očigledno nije naveo tačan datum svog upoznavanja sa činjenicama i okolnostima sastanka, te da je u stvari kontakt sa Sinišom Roljićem ostvaren već 17. oktobra 2007. godine. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da "Borislav Šarić očigledno nije želio upoznavanje nadležnog tužioca radi preduzimanja zakonskih radnji, već da je sa svojim dugogodišnjim poznanikom Sinišom Roljićem neposredno, mimo nadležnih organa, pripremao odvijanje pojedinih radnji". Na osnovu izloženog, Osnovni sud je zaključio da u predmetnom postupku nije dokazano da su apelant i drugooptuženi počinili krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 1. KZ RS.
5. Odlučujući o žalbi Okružnog tužilaštva protiv navedene presude, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 K 012689 09 Kž od 13. februara 2009. godine kojim je žalba uvažena, prvostepena presuda je ukinuta i određen pretres pred tim sudom.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 K 012689 09 Kžk od 13. aprila 2009. godine apelant i drugooptuženi su oglašeni krivim što su u noći 16. i 17. oktobra 2007. godine, obavljajući dužnost policajaca u Policijskoj stanici Banjaluka u službi obilaska, nakon uočenih učinjenih saobraćajnih prekršaja, zaustavili vozilo marke "Fiat Uno" i kontrolisali vozača tog vozila Sinišu Roljić, od koga su uz postignuti dogovor da mu ne izdaju prekršajni nalog primili 40,00 KM, te zahtijevali i dobili obećanje da im narednih dana pokloni jedan paket prehrambenih proizvoda, čime su počinili krivično djelo primanje mita iz člana 351. stav 1. KZ RS. Za navedeno krivično djelo apelantu i drugooptuženom su utvrđene kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazne neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počine takvo ili slično krivično djelo. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da je na pretresu Okružno tužilaštvo djelimično izmijenilo činjenični opis optužbe, na koji odbrana nije imala prigovora, niti je tražila dodatno vrijeme za pripremanje odbrane. Okružni sud je naveo da je prihvatio kao dokazni materijal sve dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom u smislu odredaba člana 323. ZKP. Naime, Okružni sud je naveo da je kao dokaze prihvatio iskaze svjedoka Siniše Roljića, Ilije Mandića, Dragoslava Banovića, Dragana Simića, Borislava Šarića, Velibora Bojića, Ljiljane Galić, Ravijojle Granulić i Bore Penića. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da su iskazi navedenih svjedoka prihvaćeni kao dokazni materijal jer su dati na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, te da su navedeni svjedoci direktno i unakrsno ispitivani. Okružni sud je dalje naveo da je od materijalnih dokaza među dokaze, između ostalog, uvrstio: raspored rada Policijske stanice Banjaluka 1 za 16. oktobar 2007. godine, naredbu sudije za prethodni postupak broj Kpp-621/07 od 23. oktobra 2007. godine za listing telefonskih poziva, izvještaj M:tel-a Banjaluka broj 1-002/07 od 24. oktobra 2007. godine, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Jedinice za posebne istrage br. 02/1-25/07 i 02/1-27/07 od 20. oktobra 2007. godine, zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta broj 02/1-26/07 od 20. oktobra 2007. godine, uvid u rokovnike plave i smeđe boje, potvrdu o vraćanju privremeno oduzetih predmeta broj 02/1-25/07 od 29. oktobra 2007. godine, naredbu o nesprovođenju istrage protiv Siniše Roljića od 8. novembra 2007. godine, te zapisnik o saslušanju svjedoka Siniše Roljića. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prihvatio primjedbe odbrane da su potvrda o privremenom oduzimanju predmeta Jedinice za posebne istrage broj 02/1-25/07 od 20. oktobra 2007. godine, potvrda o vraćanju mobilnog telefona i plavi rokovnik (koji se odnose na apelanta) nezakoniti dokazi, budući da Jedinica za posebne istrage nije imala naredbu sudije za prethodni postupak za pretresanje i oduzimanje predmeta, niti je naknadno pribavljeno odobrenje za takvo postupanje. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da navedene dokaze nije prihvatio kao pravno valjane, te da na tim dokazima nije temeljio svoju presudu.
7. Međutim, Okružni sud je naveo da je na osnovu ostalih izvedenih dokaza utvrdio da su apelant i drugooptuženi počinili predmetno krivično djelo na način kako je to pobliže opisano u izreci presude. Naime, Okružni sud je naveo da se takvo činjenično utvrđenje temelji prvenstveno na iskazu svjedoka Siniše Roljića. Okružni sud je ukazao da je svjedok Siniša Roljić 8. novembra 2007. godine dao iskaz pred Okružnim tužilaštvom, kada mu je nadležni tužilac dao imunitet u smislu člana 148. ZKP, te donio naredbu da se protiv njega neće sprovoditi istraga za krivično djelo davanja mita iz člana 352. stav 3. KZ RS. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je takav postupak nadležnog tužioca zakonit u smislu odredaba člana 148. ZKP, te da se stoga ne može prihvatiti prigovor odbrane istaknut u tom pravcu da je iskaz navedenog svjedoka nezakonit. Analizirajući iskaz navedenog svjedoka koji je dat pred Okružnim tužilaštvom od 8. novembra 2007. godine, Okružni sud je ukazao da je taj iskaz identičan iskazu tog svjedoka koji je dat na pretresu pred prvostepenim sudom od 22. maja 2008. godine. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je navedeni svjedok detaljno opisao događaj (kako se kretao svojim putničkim vozilom, da je razgovarao mobilnim telefonom, da nije bio vezan pojasom, da je bio u pripitom stanju i da je prošao kroz crveno svjetlo na semaforu, da su ga zaustavili apelant i drugooptuženi, da su se dogovorili da im da 40 KM, te da su tražili od njega i da je pristao da im pokloni jedan paket prehrambenih proizvoda). Takođe, Okružni sud je ukazao da je navedeni svjedok detaljno opisao da su ga zvali telefonom 19. oktobra 2007. godine da provjere da li je pripremio paket, da se nakon toga obratio Borislavu Šariću, te da je 20. oktobra 2007. godine nazvao Borislava Šarića i rekao mu da su apelant i drugooptuženi najavili dolazak u 12 sati u firmu u kojoj je zaposlen po paket prehrambenih proizvoda. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u potpunosti prihvatio iskaz svjedoka Siniše Roljića, koji iskaz je u potpunosti potvrdio i svjedok Borislav Šarić. Takođe, Okružni sud je naveo da na istinitost iskaza navedenog svjedoka ukazuje i izvještaj M:tel-a tj. listing telefonskih poziva, iz kojeg proizlazi, što su potvrdili i svjedoci Ljiljana Galić i Ravijojla Granulić, da je apelant 19. i 20. oktobra 2007. godine pozivao broj svjedoka Siniše Roljića, te da je nakon ta dva poziva navedeni svjedok pozvao apelanta. Pri tome, Okružni sud je naveo da je taj dokaz potpuno pravno valjan jer je za pribavljen uz naredbu sudije za prethodni postupka Osnovnog suda. Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti tvrdnja odbrane da je svjedok Siniša Roljić bio prikriveni istražitelj i informator, te da je u smislu člana 226. stav 5. ZKP podstrekavao apelanta na izvršenje predmetnog krivičnog djela, budući da iz navedenih telefonskih poziva jasno proizlazi da je inicijator bio apelant koji je 19. i 20. oktobra 2007. godine provjeravao da li je pripremljen paket, a nakon čega je navedeni svjedok javio apelantu da je paket pripremljen. Okružni sud je dalje naveo da na uvjerljivost iskaza navedenog svjedoka ukazuje i materijalni dokaz – smeđi rokovnik u kojem je drugooptuženi upisao ime navedenog svjedoka, datum rođenja i broj vozačke dozvole, broj mobilnog telefona, naziv firme u kojoj je zaposlen navedeni svjedok, uz označenje "paket". U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odbrana osporavala pravnu valjanost rokovnika i potvrdu o oduzimanju tog predmeta jer za oduzimanje predmeta nije postojala naredba sudije za prethodni postupka. Međutim, Okružni sud je naveo da taj prigovor odbrane nije mogao prihvatiti kao osnovan, budući da iz potvrde jasno proizlazi da se radilo o dobrovoljnoj predaji predmeta koji je privremeno oduzet bez naredbe, tako da nije bilo potrebe za naknadnim odobrenjem sudije za prethodni postupak. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su apelant i drugooptuženi počinili predmetno krivično djelo, te da su u konkretnom slučaju postupali sa direktnim umišljajem. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Okružni sud je naveo da je vodio računa o olakšavajućim okolnostima, dok otežavajućih okolnosti nije bilo, te da je ocijenio da će se upozoravajućom sankcijom ostvariti cilj i svrha kažnjavanja, te ostvariti opšta i posebna prevencija.
8. Vrhovni sud je, odlučujući o žalbama apelanta, drugooptuženog i Okružnog tužilaštva protiv navedene presude, donio Presudu broj 71 0 K 012689 09 Kžž od 22. septembra 2009. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz pobijane presude proizlazi da je drugostepeni sud prihvatio kao dokazni materijal sve dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, te da je sve izvedene dokaze cijenio na način kako to propisuje član 287. stav 2 ZKP. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud jasno ukazao koji se od izvedenih dokaza ne mogu prihvatiti kao valjani dokazi, decidno navodeći na strani 4. svoje presude te dokaze, te da se stoga podnosioci žalbe u tom dijelu upućuju na te razloge. Vrhovni sud je ukazao da se drugostepena presuda zasniva, ne samo na iskazu svjedoka Siniše Roljića, već i na potvrdi o oduzimanju predmeta Jedinice za posebne istrage broj 02/1-27/07 od 20. oktobra 2007. godine. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je u napomeni predmetne potvrde konstatovano da je rokovnik smeđe boje drugooptuženi dobrovoljno predao. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je, po ocjeni i tog suda, taj dokaz zakonit, te da su stoga neosnovani žalbeni navodi drugooptužnog da presuda nije mogla biti zasnovana na tom dokazu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je pobijana presuda zasnovana i na listingu telefonskih razgovora obavljenih 19. i 20. oktobra 2007. godine između apelanta i svjedoka Siniše Roljića. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je telefonski listing pribavljen na osnovu naredbe sudije za prethodni postupka Osnovnog suda broj 071-
0-Kpp-07-000 621 od 23. oktobra 2007. godine. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da su svjedoci Ljiljana Galić i Ravijojla Granulić svojim iskazima potvrdile da su navedeni razgovori obavljeni između apelanta i navedenog svjedoka. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud prihvatio kao uvjerljiv iskaz svjedoka Siniše Roljića, te da je za to u obrazloženju svoje presude naveo razloge, koje kao valjane prihvata i taj sud. Na osnovu izloženog, Vrhovni sud je zaključio da pobijana presuda nije donesena uz bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje ukazuju žalbe, da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, te da je na takvo činjenično stanje pravilno primijenjen KZ RS.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su 19. i 20. oktobra 2007. godine inspektori MUP-a RS, Jedinica za posebne istrage, protivno odredbama čl. 119, 120, 128, 129, 130, 215, 216, 226. i 228. ZKP, bez naredbe o sprovođenju istrage Okružnog tužilaštva i bez naredbe sudije za prethodni postupak, provodili istražne radnje kojima su "iskonstruisali postupak protiv apelanta na način da su angažovali lice koje je provociralo i pozivalo apelanta da primi izvjesni poklon, nakon čega su ga lišili slobode". Apelant navodi da je na takvim "posebnim" istražnim radnjama, bez naredbi i znanja suda, Okružno tužilaštvo pokrenulo krivični postupak protiv apelanta, povodom kojeg su i donesene osporene presude.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant smatra da su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, te da mu je stoga povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju je li suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švajcarske utvrdio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Naime, u toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu s navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini na kojem su sudovi zasnovali svoje odluke.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude dao detaljne i jasne razloge u pogledu zakonitosti pribavljanja dokaza optužbe, pri čemu je posebno obrazložio koje dokaze smatra nezakonitim i zašto te istakao da na tim dokazima nije temeljio svoju presudu, te nadalje dao detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene dokaza na kojima je zasnovao svoju odluku. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, prije svega, ukazao da nije mogao prihvatiti prigovor odbrane u pogledu nezakonitosti iskaza Siniše Roljića (kojem je prilikom davanja iskaza pred Okružnim tužilaštvom dat imunitet), uz obrazloženje da je nadležni tužilac u predmetnom slučaju postupio u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 148. ZKP, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao da je u potpunosti prihvatio iskaz navedenog svjedoka, dajući za to detaljne i jasne razloge u obrazloženju svoje presude, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda da je "navedeni svjedok u stvari podstrekavao apelanta na izvršenje predmetnog krivičnog djela", Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, povodom identičnog apelantovog prigovora, jasno ukazao na izvještaj M:tel-a (dokaz koji je pribavljen na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 071-0-Kpp-07-
000 621 od 23. oktobra 2007. godine), te u vezi s tim, po mišljenju Ustavnog suda, dao potpuno zadovljavajuće obrazloženje u pogledu neosnovanosti apelantovog prigovora istaknutog u tom pravcu. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, povodom prigovora odbrane, jasno ukazao da potvrda o oduzimanju predmeta Jedinice za posebne istrage broj 02/1-27/07 od 20. oktobra 2007. godine predstavlja zakonit dokaz, uz obrazloženje da je drugooptuženi dobrovoljno predao predmet (crni rokovnik), te da stoga nije bilo potrebe za naknadnim odobrenjem sudije za prethodni postupak (član 130. stav 1. ZKP). Dovodeći u vezu odredbe člana 130. stav 1. ZKP sa ovakvim obrazloženjem Okružnog suda, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je oglašen krivim. Ovakve zaključke Okružnog suda u cjelosti je potvrdio i Vrhovni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić