Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-302/10 (F. I.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-302/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 302/10, rješavajući apelaciju Fahrudina Ibrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fahrudina Ibrića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000063 od 28. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-

0-P-06-000354 od 13. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fahrudin Ibrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Gornji Rahić, kojeg zastupa Božo Peranović, advokat iz Brčko Distrikta, podnio je 20. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-08-000063 od 28. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 096-0-P-06-000354 od 13. decembra 2007. godine.

2. Mustafa Vatreš (u daljnjem tekstu: tužitelj) je tužbom Osnovnom sudu pokrenuo parnični postupak protiv apelanta, te Senada Ibrića, Nedžada Ibrića i Asima Ibrića (u daljnjem tekstu: ostali tuženi) radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. 1053/73, kuća i dvorište, u površini od 770 m2, upisanoj u z.k. ul. br. 947 k.o. Rahić Gornji (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) što su apelant i ostali tuženi dužni trpiti i priznati da se tužitelj na spornoj nekretnini upiše kao vlasnik sa dijelom 1/1. Istovremeno apelant i ostali tuženi su tokom postupka podnijeli protivtužbu u kojoj su istakli protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da se tužitelj obaveže da im na ime naknade za spornu nekretninu isplati iznos od 26.950,00 KM.

3. Odlučujući o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu Osnovni sud je donio Presudu broj 096-0-

P-06-000354 od 13. decembra 2007. godine kojom je tužbeni zahtjev usvojen, a protivtužbeni zahtjev apelanta i ostalih tuženih u cijelosti odbijen, uz istovremeno obavezivanje apelant i ostalih tuženih da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu od 2.793,35 KM, sve preciznije u izreci presude.

4. U obrazloženju je navedeno da je sud na temelju svih provedenih dokaza, a prije svega vještačenja po vještaku geodetske struke, kome je sud poklonio punu vjeru, zaključio da je otac i pravni prednik tužitelja temeljem pravnog posla (ugovora u kupoprodaji) kupio spornu nekretninu, ali da je ta kupovina bila provedena samo u katastarskom operatu, ali ne i u zemljišnoj knjizi, zbog grešaka prilikom promjene oblika i površine sporne parcele, kako je to proizašlo iz nalaza i mišljenja vještaka. Dakle, Osnovni sud je na temelju svih provedenih dokaza utvrdio da je pravni prednik tužitelja stekao pravo vlasništva i posjeda na spornoj nekretnini 1959. godine, te da ga u mirnom posjedu niko nije ometao, da je 1976. ugovorom o poklonu spornu nekretninu poklonio tužitelju od kada je ona u mirnom i savjesnom posjedu tužitelja. Na temelju prednjeg Osnovni sud je zaključio da su i prednik tužitelja i sam tužitelj mirni i savjesni posjednici sporne nekretnine, te da samim tim tužitelj ima jači pravni osnov u odnosu na druga lica odnosno na apelanta i ostale tužene koji su u zemljišno-knjižnoj evidenciji upisani sa pravom vlasništva i korištenja. U vezi s tim Osnovni sud je pojasnio da je do greške prilikom upisa u zemljišnu knjigu došlo prilikom promjene oblika površine parcela 1053/3 i sporne 1053/73 tako da je kupoprodajnim ugovorom od 5. oktobra 1970. godine pravni prednik apelanta i ostalih tuženih stekao nekretninu koju je pravni prednik tužitelja stekao ranije sa istim pravnim osnovom (kupoprodajni ugovor). Osnovni sud je naveo da je tužitelj spornu nekretninu stekao temeljem valjanog pravnog posla, (ugovor o kupoprodaji, odnosno ugovor o poklonu), te da je mirni, savjesni i zakoniti posjednik sporne nekretnine, pri čemu tužitelj nije pokazao ni elemente prevare, ni elemente nasilničkog ponašanja, zbog čega je stekao zakoniti osnov da ga se proglasi vlasnikom sporne nekretnine. Također, tokom postupka je utvrđeno da je tužitelj na spornoj nekretnini sagradio stambeni i poslovni objekat, te tri pomoćna objekta.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) kojom je propisano da se pravo vlasništva može steći na temelju zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog nadležnog organa, te nasljeđivanjem, uz ispunjavanje uslova propisanih navedenim zakonom, dok je odredbom člana 34. istog zakona propisano da se pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u zemljišne knjige, ako je sticalac savjestan, ako zakonom drugačije nije određeno, s tim da se savjesnost sticatelja podrazumijeva.

6. Prema ocjeni Osnovnog suda tokom postupka su dokazane sve odlučne činjenice u vezi sa postojanjem pravnog posla (iustus acquirendi) za sticanje prava svojine, a to su ugovor o kupoprodaji iz 1959. godine i ugovor o poklonu iz 1976. godine, koji su u cijelosti realizovani. Sa druge strane, prema mišljenju Osnovnog suda, način sticanja (modus acquirendi) se sastoji u upisu prava vlasništva u javne knjige, pa kako zahtjev za utvrđivanje statusa nositelja prava vlasništva u sebi sublimira utvrđenje postojanja oba navedena elementa to je presudom valjalo utvrditi da tužitelj ima valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na spornoj nekretnini u javnim knjigama.

7. Imajući u vidu sve navedeno Osnovni sud je na temelju člana 254. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa odredbama čl. 22., 34. i 36. Zakona o vlasništvu odlučio kao u izreci presude U vezi sa odbijanjem protivtužbenog zahtjeva Osnovni sud je naveo da je isti odbijen iz razloga što je tužbeni zahtjev usvojen kao dokazan i osnovan, pa u tom kontekstu apelant i ostali tuženi nemaju valjan pravni osnov da od tužitelja, kao vlasnika sporne nekretnine, traže novčanu nadoknadu za korištenje sporne nekretnine.

8. Odlučujući o izjavljenim žalbama Apelacioni sud je donio Presudu, broj 097-0-Gž-08-000063 od 28. oktobra 2009. godine kojom je stavom 1. izreke žalbu apelanta i ostalih tuženih odbio i prvostepenu presudu u dijelu odluke o tužbenom i protivtuženom zahtjevu potvrdio, dok je stavom 2. izreke žalbu tužitelja usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka na način preciziran u stavu 2. izreke presude, obavezujući apelanta i ostale tužene na isplatu troškova u većem iznosu od onog koji je bio utvrđen prvostepenom presudom

9. Apelacioni sud je nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama ocijenio da je žalba tužitelja osnovana, a žalba apelanta i ostalih tuženih neosnovana. Obrazlažući svoj stav Apelacioni sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na utvrđenim relevantnim činjenicama za konkretan predmet spora iz kojih proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik sporne nekretnine na kojoj je sagradio porodičnu stambenu zgradu u kojoj živi sa svojom porodicom, te poslovni i tri pomoćna objekta (što je sve prikazano na skici lica mjesta od 27. februara 2007. godine), osnovan. Apelacioni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je spornu nekretninu tužitelj nasljedio od svoga oca koji je 1959. godine kupio parcelu broj 1053/3 (koja nije predmet spora), ali je zbog greške prilikom identifikacije zemljišta koje je bilo predmet kupoprodaje sporna nekretnina (k.č. 1053/73) nije navedena u ugovoru, nego je navedeno da je predmet kupoprodaje pored k.č. 1053/3 i kuća «nalazeća na toj parceli», a kuća, kako je to utvrdio vještak, nije bila izgrađena na toj parceli, već na spornoj parceli k.č. 1053/73, za koju je vještak utvrdio kretanje prava vlasništva u zemljišnoj knjizi i kretanje prava posjeda u katastarskom operatu. Apelacioni sud je naveo da je upravo ispuštanje sporne parcele iz kupoprodajnog ugovora i bio osnovni razlog što sporna parcela nije i po zemljišnoj knjizi «prešla»na ime pravnog prednika tužitelja, već je kupoprodajnim ugovorom iz 1970. godine izvršen prenos na ime prednika apelanta i ostalih tuženih sa dijelom 1/1, a potom na njegove nasljednike. Nadalje, tokom prvostepenog postupka je nesporno utvrđeno da je kupoprodajni ugovor iz 1959. godine u cijelosti realizovan, da je prodavac predao u posjed predniku tužitelja spornu nekretninu koja je od tada do danas u neprekidnom mirnom posjedu prednika tužitelja odnosno tužitelja koji je u postupku legalizacije svojih građevinskih objekata upućen da u parničnom postupku dokaže da je vlasnik sporne parcele (k.č.1053/73).

10. Sa druge strane, kako je obrazložio Apelacioni sud, apelant i ostali tuženi nikada nisu ni bili u posjedu sporne nekretnine, niti su u posjedu bili njihovi prednici, a najvjerovatnije da ni sami nisu znali da se u zemljišnoj knjizi ova parcela vodi na njihova imena, sve dok tužitelj nije pokrenuo parnični postupak, a ovakvo stanje je očigledno posljedica neusklađenog zemljišno-knjižnog stanja sa katastarskim podacima. Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta i ostalih tuženih da «ako je usvojen tužbeni zahtjev, onda je trebalo usvojiti i protivtužbeni zahtjev jer se njihovi zahtjevi u koneksnom odnosu» ukazujući da se u vezi sa tim navodima postavlja logično pitanje po kojem osnovu tužitelj, za koga je prvostepenom presudom pravilno utvrđeno da je vlasnik predmetne nekretnine, treba tuženim da isplati bilo šta, jer presuđenje po prvostepenoj presudi u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja, čini automatski neosnovanim protivtužbeni zahtjev apelanta i ostalih tuženih.

11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je «predmetne nekretnine» koju je njegov prednik kupio 1970. godine stekao temeljem nasljeđivanja od svoje majke, da je prednik tužitelja «predmetne nekretnine» stekao kupoprodajnim ugovorom iz 1959. godine i to dio u površini od 2380 m2 pa je očigledno da je tom prilikom prednik tužitelja stekao nešto što prodavac nije imao, pa se iz tog razloga i nije mogao uknjižiti u zemljišnoj knjizi, pa ostaje nejasno koju je površinu zemljišta zaista kupio. Prema spisku promjena iz 1959. godine k.č. 1053/3 ima površinu od 2380 m2 umjesto 2880 m2, a sporna k.č. 1053/73 ima površinu od 770m2, umjesto ranije 270 m2 što se dovodi u vezi sa ugovorom iz 1959. godine. Nije sporno da su navedene promjene i učinjene radi provođenja tog ugovora, ali je isto tako nesporno da je prednik apelanta kupio zemljište u površini od 770 m2 koliko iznosi sporna k.č. na kojoj je bio upisan kao vlasnik, a kasnije i njegovi nasljednici (tuženi). Apelant je još istakao da bez obzira što je učestvovao u postupku, preduzimao procesne radnje i izjavljivao pravne lijekove isti nisu bili djelotvorni zato što ih nižestepeni sudovi nisu pravilno protumačili i prihvatili, pa iz ovih navoda Ustavni sud zaključuje da apelant ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz 13. Evropske konvencije.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u svojoj suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su sudovi na dvije instance bili saglasni prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog odnosno neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva apelanta koji su do takvog utvrđenja došli na temelju svih provednih dokaza, a posebno nalaza i mišljenje vještaka temeljem koga je zapravo utvrđeno kako je i na koji način došlo do spornog upisa u zemljišnu knjigu na imena tuženih, koji zapravo i nisu znali da se sporna nekretnina u zemljišnim knjigama vodi na njima, sve dok tužitelj nije pokrenuo postupak legalizacije objekata sagrađenih na spornoj nekretnini. Redovni sudovi su za svoje stavove ponudili dovoljno jasna obrazloženja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-302/10 (F. I.) | Sudska praksa | Aktio