Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-318/10 („PRIZMA MIKRO“ podured Mostar)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-318/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 318/10, rješavajući apelaciju „PRIZMA MIKRO“ podured Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „PRIZMA MIKRO“ podured Mostar podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 900497 09 Gž od 4. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 900497 04 P od 23.
decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „PRIZMA MIKRO“ podured Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Faruk Ćupina advokat iz Mostara, podnio je 23. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 900497 09 Gž od 4. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 900497 04 P od 23. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 900497 04 P od 23. decembra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Denisa Gerina, Ismeta Paju i Nedžada Paju (u daljnjem tekstu: I-tuženi, II-tuženi i III-tuženi) da apelantu solidarno isplate novčani iznos od 6.029,80,00 KM na ime neisplaćenog građevinkog kredita broj BAMO-000021-01-f sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. oktobra 2001. godine pa do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. Ujedno apelant je obavezan da II-tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.620,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze i saslušanjem parničnih stranaka) nesporno utvrđeno da su apelant i prednica I-tuženog Maida Gerin zaključili ugovor o građevinskom kreditu broj BAMO-000021-01-f od 10. januara 2001. godine na iznos od 10.000,00 KM i rokom otplate od 36 mjeseci uz kamatnu stopu od 1,25% mjesečno, računajući sa zakonskom zateznom kamatom od 1% na iznos glavnice ako otplata kasni jedan dan nakon dogovorenog termina. Nadalje, Općinski sud je istakao da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da su predmet utuženja rate kredita broj 22-31, odnosno ukupno 10 rata u mjesečnim iznosima po 403,00 KM, što ukupno iznosi 4.028,00 KM. Također, Općinski sud je naveo da je protivno činjeničnom osnovu predmetne tužbe koji veže sud, a koji je ostao nepromijenjen tokom cijelog postupka, apelant postavljenim tužbenim zahtjevom po istom osnovu potraživao ukupan iznos od 6.029,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. oktobra 2001. godine pa do isplate. Općinski sud je nadalje obrazložio da je Otplatnim planom apelanta od 24. maja 2004. godine kao i od 20. oktobra 2003. godine data evidencija planirane obročne otplate glavnice u mjesečnim anuitetima od 278,20 KM, te kamate u iznosu od 124,80 KM, iz koje evidencije proizlazi da je obaveza korisnika predmetnog kredita (prednica I-tuženog) isplata ukupnog iznosa od 14.692,80 KM. Budući da Otplatni plan od 24. maja 2004. godine i od 20. oktobra 2003. godine, koji po mišljenju suda predstavlja internu evidenciju apelanta o planiranom načinu otplate predmetnog kredita, koja kako dalje navodi sud, ne odražava cjelokupno stanje „partija kredita“ sa svim evidentiranim uplatama, načinom obračuna tih uplata i kamata, Općinski sud je istakao da primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 123. i 126. ZPP-a u predmetnom postupku nije mogao utvrditi visinu apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno nije mogao na jasan i nedvosmislen način utvrditi kolika je visina dospjelih, a ne izmirenih obaveza po predmetnom kreditu. S tim u vezi Općinski sud je ukazao da u konkretnom obligacionopravnom odnosu apelant nije nastupao kao ovlaštena finansijska institucija već kao jedna od ugovorenih strana sa svim pravima, obvezama i interesima koji proizlaze iz zaključenog ugovora i zakona, te je zaključio da je u smislu odredbe čl.7. i 123 ZPP-a, teret dokazivanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva bio upravo na apelantu. Shodno navedenom, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 900497 09 Gž od 4. decembra 2009. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda broj 07 58 P 900497 04 P od 23. decembra 2008. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio nesporno utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku, te je zaključio da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, a budući da i po mišljenju tog suda, prvostepeni sud nije mogao u smislu odredaba čl. 123. i 126. ZPP-a nedvosmisleno utvrditi visinu apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno na jasan i nedvosmislen način utvrditi koliko je ukupno dugovanje tuženika po predmetnom kreditu. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 1004. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da „povjerilac može od jemca zahtjevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku datom u pismenom pozivu“. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju apelant mogao obratiti tuženim kao jemcima po predmetnom ugovoru o kreditu tek nakon što je glavni dužnik propustio da ispuni svoju obavezu u roku koju mu je apelant odredio u pismenom pozivu. Također, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 1004. stav 2. ZOO propisano da „povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca, iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj“. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je apelant u toku postupka morao dokazati da je poduzeo sve aktivnosti kako bi svoje potraživanje naplatio iz imovine korisnika kredita Majde Gerin kao glavnog dužnika, pa nakon što nije u tome uspio, da je u smislu odredbe člana 1004. stav
1. ZOO pozvao tužene kao jemce, na ispunjenje obaveze po osnovu predmetnog ugovora o kreditu. Budući da apelant nije dokazao da je pokušao svoje potraživanje namiriti od korisnika kredita kao glavnog dužnika, te da je njegovo potraživanje u odnosu na njega bezuspješno, Kantonalni sud je zaključio da apelant ne može zahtijevati naplatu svog potraživanja od tuženih kao supsidijarnih jemaca zbog čega je odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio kao pravilnu i zakonitu.
4. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog Smatra da je neosnovan zaključak redovnih sudova da je apelant prema činjeničnom osnovu tužbe „utužio iznos“ 4.028,00 KM tj. 10 rata u iznosu po 403,00 KM, a da je sa postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 6.029,00 KM. Naime, apelant je istakao da je u tužbi jasno naveo da potražuje isplatu iznosa od 4.028,00 KM na ime 10 neisplaćenih rata, pa smatra da je sud iz „činjeničnog supstrata tužbe mogao zaključiti da se radi o utuženju preostalog duga po osnovu ugovora o zajmu kao dvostrano obvezujućeg ugovora“. Također, apelant je istakao da je visina duga po osnovu predmetnog ugovora o kreditu utvrđena i Otplatnim planom od 24. maja 2004. godine koji „ne čini interni odnosno izolovani akt tužitelja (apelanta) nego čini sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu“. S obzirom na navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak. Apelant smatra i da mu Ustavni sud treba dodijeliti troškove postupka u skladu sa advokatskom tarifom „uvećane za iznos od 420,00 KM za sastav apelacije“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i ZPP a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U odnosu na apelantov zahtjev vezanog za troškove postupka, Ustavni sud se neće upuštati u razmatranje ovog apelantovog zahtjeva budući da takav zahtjev nema uporište u Pravilima Ustavnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić