Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-322/10 (A. Š.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivično djelo
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-322/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 322/10, rješavajući apelaciju Adnana Šeraka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adnana Šeraka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 003512 09 Kž 4 od 12. novembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 003512 09 K od 29. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Šerak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 003512 09 Kž 4 od 12. novembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 003512 09 K od 29. juna 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "prekinuo izvršenje izrečene kazne zatvora" do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 322/10 od 25. februara 2010. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 003512 09 K od 29. juna 2009. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo pokušaj ubistva dvije osobe iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci. Na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. decembra 2008. godine pa nadalje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka na nesumnjiv način utvrdio da su 16. decembra 2008. godine, poslije 23 sata, u ugostiteljskom objektu "Škorpion" u Sarajevu bili prisutni apelant, A.S. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) i lice N.N., te da su tom prilikom u navedenom objektu bili prisutni radnici L.Š. i A.O., te njihovi prijatelji I.O., D.J. i F.Č. Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da je nakon kraće prepirke između apelanta i lica I.O. apelant udario lice I.O. pištoljem u glavu, a zatim u namjeri da ga liši života ispalio hitac u predjelu leđa nanijevši mu lake tjelesne povrede. Kantonalni sud je naveo da je zatim drugooptuženi udario lice A.O. pesnicom u predjelu glave, usljed kojeg udarca je pao na pod, da bi potom lice N.N. u namjeri da lice A.O. liši života ispalio hitac u predjelu prednjeg dijela glave, nanijevši mu teške tjelesne povrede opasne po život. Kantonalni sud je naveo da je nakon toga lice D.J. pokušalo odgurnuti apelanta i drugooptuženog i tako zaštiti oštećenog A.O., da bi apelant u namjeri da liši života lice D.J. ispalio tri hitca u predjelu stomaka, nanijevši mu teške tjelesne povrede opasne po život.
4. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ukazao da je u dokaznom postupku proveo dokaze koje je predložila optužba i to: ispitivanje svjedoka I.O., A.O., D.J., L.Š. i F.Č., ispitivanje vještaka sudske medicine Hamze Žuje i čitanje njegovog nalaza i mišljenja sa medicinskom dokumentacijom za oštećene (I.O., A.O. i D.J.), ispitivanje vještaka za oblast balistike i mehanoskopije Nijaza Smajića i čitanje nalaza Odjeljenja za kriminalističku tehniku, forenziku i KDZ, koje vještačenje je provedeno sa vještakom Nijazom Smajićem, zatim uvid u zapisnik o uviđaju i izvještaj o kriminalističko-tehničkoj pretrazi lica mjesta MUP-a Kantona Sarajevo, uvid u fotodokumentaciju lica mjesta, čitanje zapisnika o prepoznavanju osoba MUP-a Kantona Sarajevo, te zapisnika o saslušanju svjedoka pred Kantonalnim tužilaštvom. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je u dokaznom postupku proveo dokaze koje je predložila odbrana i to: ispitivanje apelanta i drugooptuženog, te ponovno ispitivanje svjedoka L.Š.. U pogledu apelantovog prijedloga za provođenje dokaza rekonstrukcijom događaja, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 107. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) propisano da se "rekonstrukcija događaja preduzima radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari". U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom predmetu sporno ko je od optuženih pucao u oštećene, što je moguće dokazivati samo iskazima svjedoka i drugim dokazima, a ne rekonstrukcijom događaja, te je stoga odbio apelantov prijedlog za provođenje tog dokaza. Cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Kantonalni sud je naveo da je ocijenio iskaze svjedoka, naročito oštećenih, kao logične i uvjerljive, te, pri tome, ukazao da ovi svjedoci nisu imali nikakav motiv da lažno terete apelanta i drugooptuženog, budući da ih do kritičnog događaja gotovo da nisu ni poznavali, tako da njihovi iskazi nisu dovedeni u sumnju. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su iskazi navedenih svjedoka, posebno oštećenih, potkrijepljeni nalazom i mišljenjem vještaka balističke struke Nijaza Smajića, kao i vještaka medicinske struke Hamze Žuje, te iskazima navedenih vještaka, kako u odnosu na povrede koje su zadobili oštećeni, tako i u odnosu na razdaljinu i položaj u kojem su se nalazili prilikom nanošenja povreda. Kantonalni sud je naveo da je, s druge strane, apelant negirao da je počinio predmetno krivično djelo, dok je drugooptuženi tvrdio da je on lično pucao u oštećene "pod okolnostima nužne odbrane". Međutim, Kantonalni sud je naveo da nije poklonio vjeru iskazu drugooptuženog, budući da nijedan svjedok nije potvrdio njegov iskaz, te da je njegov iskaz u suprotnosti sa drugim izvedenim dokazima (nalazima vještaka za balistiku i sudsku medicinu, zapisnicima o prepoznavanju), te da, pri tome, čak ni apelant nije potvrdio iskaz tog svjedoka. Po mišljenju Kantonalnog suda, drugooptuženi je u konkretnom slučaju lažno priznao da je počinio predmetno krivično djelo, budući da iz izvedenih dokaza na glavnom pretresu nesumnjivo proizlazi da je to krivično djelo počinio apelant na način kako je to opisano u izreci presude. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Kantonalni sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da je ocijenio da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 09 0 K 003512 09 Kž 4 od 12. novembra 2009. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako što je apelant za predmetno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno izveo analizu dokaza u smislu člana 296. stav 2. ZKP FBiH, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da je u pobijanoj presudi naveo valjane razloge zašto je određenim dokazima poklonio vjeru. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog za provođenje rekonstrukcije događaja, za šta je dao razloge, koji, po ocjeni tog suda, ukazuju na pravilnost takvog postupanja. Vrhovni sud je dalje naveo da ne može prihvatiti navode žalbe da su iskazi svjedoka nepouzdani i da je kredibilitet svjedoka doveden u sumnju samo iz razloga njihove ranije osuđivanosti. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud imao u vidu raniju osuđivanost svjedoka I.O. i D.J., ali da ona nije imala nikakvog uticaja na njihove iskaze. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da navedeni svjedoci nisu imali nikakav motiv da lažno terete apelanta, te da su njihovi iskazi potvrđeni i ostalim provedenim dokazima, posebno nalazom i mišljenjem vještaka balističke struke Nijaza Smajića i vještaka medicinske struke Hamze Žuje. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi naveo razloge zbog čega nije prihvatio kao vjerodostojne iskaze apelanta i drugooptuženog, te da su, po mišljenju tog suda, navedeni razlozi u pogledu neprihvatanja njihovih iskaza opravdani. U pogledu odluke o kazni, Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, te da je stoga izrečena kazna prestrogo odmjerena, zbog čega je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da redovni sudovi u predmetnom krivičnom postupku nisu s jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali činjenice koje terete apelanta i one koje mu idu u korist, te da su pogrešno ocijenili izvedene dokaze. Apelant ističe da je zaključak sudova "da su svjedoci optužbe vjerodostojno svjedočili i da njihovi iskazi nisu dovedeni u sumnju" u suprotnosti sa samim iskazima tih svjedoka, što je lako utvrditi uvidom u njihove iskaze koje su dali u istrazi i na glavnom pretresu, te analizom brojnih kontradiktornosti između iskaza pojedinih svjedoka. Nadalje, apelant navodi da je u toku postupka odbrana predložila provođenje dokaza rekonstrukcijom događaja, kojom bi se provjerila vjerodostojnost iskaza svjedoka optužbe, kao i iskaza drugooptuženog. Međutim, apelant navodi da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog za provođenje tog dokaza, što je potvrdio drugostepeni sud, čime su na drastičan način povrijedili njegovo pravo na odbranu koje je garantovano članom 6. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s apelantovim navodima da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu proveo dokaze ispitivanjem svjedoka, apelanta i drugooptuženog, da je proveo vještačenja putem vještaka sudske medicine i balističke struke, te da je izvršio uvid u brojnu u dokumentaciju u spisu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je oglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedoka optužbe, te u vezi s tim nalaze i mišljenja vještaka sudske medicine i balističke struke, kao i zašto nije prihvatio iskaze apelanta i drugooptuženog. Ovakve zaključke Kantonalnog suda je potvrdio i Vrhovni sud, izuzev u dijelu odluke o kazni, dajući detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta.
10. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane za provođenje dokaza rekonstrukcijom događaja, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili izvodi druge dokaza pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva da sud samo navede razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34), odnosno da navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi određene dokaze. Takođe, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezan s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke naveo detaljne i jasne razloge zašto je odbio prijedlog odbrane za provođenje dokaza rekonstrukcijom događaja, što je kao pravilno potvrdio i Vrhovni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić