Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-327/10 (S. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-327/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 327/10, rješavajući apelaciju Stjepana Stipića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Stipića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000-665 od 20. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-031 od 27. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu - Odjeljenje suda Tomislavgrad broj 068-2-P-07-000 432 od 20. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stjepan Stipić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada podnio je 22. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

000-665 od 20. oktobra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-031 od 27. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu - Odjeljenje suda Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 432 od 20. decembra 2007. godine.

2. Apelant je 5. maja 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Proizvodno-građevinskog preduzeća „Vran Dukić“ d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da je apelantu kod tuženog nezakonito prestao radni odnos, te da je tuženi dužan da mu isplati sve zaostale a neisplaćene plate sa zakonskom kamatom, kao i sve doprinose uz naknadu troškova postupka.

3. Rješenjem Općinskog suda broj P-121/00 od 6. oktobra 2000. godine prekinut je postupak u predmetnoj pravnoj stvari, a nakon pravosnažnosti navedenog rješenja, predmet je dostavljen Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) radi uspostave radnopravnog statusa apelanta kod tuženog u smislu člana 143. Zakona o radu.

4. Rješenjem Kantonalne komisije broj 10/2-34-28/01 od 1. februara 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa uz obrazloženje da apelant nije postupio po pozivu Komisije, te dostavio traženu dokumentaciju na osnovu koje bi dokazao da ispunjava uslove za priznavanje prava iz člana 143. Zakona o radu i uspostavu radnopravnog statusa kod tuženog. Stoga je Kantonalna komisija zaključila da se apelant ne može smatrati zaposlenikom na čekanju, jer ne ispunjava uslove iz člana 143. Zakona o radu. Apelant nije izjavio žalbu protiv navedenog rješenja u skladu sa odredbom člana 143. stav 2. Zakona o radu, te je ono postalo konačno 26. februara 2007. godine.

5. Nakon što je predmetni spis vraćen Općinskom sudu, sud je zakazao, a potom i održao ročište za glavnu raspravu 29. novembra 2007. godine na kojem je apelant konačno postavio svoj tužbeni zahtjev. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud utvrdi da je apelant diskriminiran u ostvarivanju prava na rad „zbog političkog mišljenja“ (stav I postavljenog tužbenog zahtjeva), te da mu kod tuženog nije prestao radni odnos ni po jednom pravnom osnovu (stav II postavljenog tužbenog zahtjeva), kao i da se naloži tuženom da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa, i to da ga vrati na posao sekretara preduzeća ili drugi odgovarajući posao, da mu izvrši uplatu svih neuplaćenih doprinosa iz radnog odnosa počev od 3. aprila 1992. godine pa do povratka na posao, te da mu na ime neisplaćenih plata za period april 1992. godine pa zaključno sa julom 2007. godine isplati ukupan iznos od 70.413,96 KM na koje će se dodati mjesečni iznosi prosječnih plata na nivou FBiH prema statističkom pokazateljima sve do apelantovog povratka na posao, i to sve sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos neto-plata koji je dospio za naplatu do 5. maja 2000. godine, počevši od 5. maja 2000. godine pa do isplate, a za ostale iznose počevši od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka (stav III postavljenog tužbenog zahtjeva).

6. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-07-000 432 od 20. decembra 2007. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.520,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza čiji je sadržaj prezentiran u obrazloženju presude (saslušanjem svjedoka i apelanta u svojstvu parnične stranke, čitanjem materijalnih dokaza, te nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke) nesporno utvrđeno da je apelant kao zaposlenik preduzeća DGP „Vran“ Tomislavgrad (pravni prednik tuženika) Rješenjem broj 18/92 od 6. avgusta 1992. godine kao vojni obveznik stavljen na raspolaganje mobilizacijskoj službi HVO-a Tomislavgrad, a u skladu sa ratnim rasporedom. Općinski sud je, također, naveo da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 10/2-34-28/01 od 1. februara 2007. godine odbijen apelantov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa kod tuženika sa zauzetim stajalištem da apelant ne ispunjava uslove iz člana 143. Zakona o radu, te da se ne može smatrati radnikom na čekanju. Dalje, Općinski sud je istakao da je u odnosu na precizirani apelantov tužbeni zahtjev proveo dokaze saslušanjem svjedokinje M.P. i apelanta u svojstvu parnične stranke, te da na osnovu njihovih iskaza nije mogao na pouzdan, jasan i nesumnjiv način utvrditi da je u konkretnom slučaju apelant „udaljen sa svog radnog mjesta zbog političkog mišljenja“, kako je apelant i temeljio svoj tužbeni zahtjev. Naime, Općinski sud je obrazložio da ni apelant, ni saslušana svjedokinja nisu svojim iskazima „konkretizirali način na koji je apelant udaljen sa posla zbog političkog mišljenja“, niti takav zaključak, po mišljenju suda, proizlazi iz njihovih iskaza. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je saslušana svjedokinja svojim iskazom potvrdila da su se pod utjecajem ratnih okolnosti događala otpuštanja radnika iz preduzeća, te da joj je poznato da su bez posla ostali i apelant, te Džemil Kokanović i Jozo Perić. Također, Općinski sud je ukazao da svjedokinja nije „konkretizirala“ niti jedan „čin“ tuženog u odnosu na apelanta koji bi upućivao na zaključak da je apelant bio od tuženog diskriminiran zbog svog političkog mišljenja. Pored toga, Općinski sud je zaključio da ni apelant saslušan u svojstvu parnične stranke nije sudu ponudio niti jedan valjan dokaz u prilog svojoj tvrdnji da je udaljen sa radnog mjesta „zbog političkog mišljenja“, jer je prije zaposlenja kod tuženog „radio u Općinskom komitetu Saveza komunista Duvno kao stručni saradnik, a kasnije kao sekretar“. S obzirom na to da apelant u toku postupka nije ponudio niti jedan dokaz koji upućuje na zaključak da je bio diskriminiran u ostvarivanju prava na rad „zbog političkog mišljenja“, Općinski sud je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, budući da, u smislu odredbe čl.123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelant nije uspio dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

7. Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-GŽ-08-000-031 od 27. februara 2008. godine apelantovu žalbu protiv prvostepene presude odbio, potvrđujući pravilnost i zakonitost presude Općinskog suda čije je razloge i obrazloženje prihvatio kao svoje.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000-665 od 20. oktobra 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je apelantov tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da je apelant diskriminiran u ostvarivanju prava na rad zbog političkog mišljenja, te da mu kod tuženog nije prestao radni odnos ni po jednom pravnom osnovu, kao i na uspostavu svih prava iz radnog odnosa. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da iz relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan taj sud, proizlazi da je apelant Rješenjem pravnog prednika tuženika DGP „Vran“ Tomislavgrad broj 18/92 od 6. avgusta 1992. godine, po osnovu ratnog rasporeda, kao vojni obveznik stavljen na raspolaganje mobilizacijskoj službi HVO-a Tomislavgrad. Također, Vrhovni sud je ukazao da je Kantonalna komisija Rješenjem broj 10/2-34-28/01 od 1. februara 2007. godine odbila apelantov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa kod tuženika sa zauzetim stajalištem da apelant ne ispunjava uslove iz člana

143. Zakona o radu, te da je navedeno rješenje postalo konačno 26. februara 2007. godine. Vrhovni sud je, dalje, zaključio da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbu čl. 123. stav 1. i 126. ZPP (pravilo o teretu dokazivanja) kada su u cijelosti odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelant „u toku postupka nije uspio dokazati da je od tuženog stavljen u nepovoljniji položaj zbog političkog mišljenja“, a koju činjenicu je, po mišljenju suda, bio dužan dokazati, jer je na njoj i zasnivao svoj tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud. Budući da apelant nije dokazao da mu je radni odnos prestao na nezakonit način, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili i apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na uspostavu i drugih prava iz radnog odnosa. Vrhovni sud je na kraju naveo da je ocijenio i ostale revizijske navode, ali s obzirom na to da ti navodi, po mišljenju suda, nisu od odlučnog značaja (član 253. u vezi sa članom 231. ZPP) nije ih posebno ni obrazlagao.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant smatra da su mu navedena prava prekršena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi „pristranim suđenjem-na štetu (apelanta) amnestirali nezakonit njegov otpust sa posla“ koji je, po apelantovom mišljenju, protivan „relevantnim zakonskim propisima (član 23. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa bivše SFRJ“. Apelant je, također, naveo da, ukoliko „eventualno, i nije postojala diskriminacija“, smatra da je „dokazana činjenica“ da je nezakonit njegovog otpust sa posla.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima da su redovni sudovi postupali pristrasno, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant, osim svojih paušalnih navoda, ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da su redovni sudovi u predmetnom postupku bili pristrasni. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili relevantne odredbe Zakona o radu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, navodeći da apelant nije u smislu čl. 123. stav 1. i 126. ZPP dokazao činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, odnosno nije izveo dokaze na osnovu kojih bi se utvrdilo da je diskriminisan od tuženog u ostvarivanju prava na rad zbog političkog mišljenja. Ustavni sud, također, zapaža da svoje apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje apelant zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio i u parničnom postupku, a o čemu su sudovi u osporenim presudama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant, također, navodi da je osporenom presudom prekršeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran zbog političkog mišljenja, nije ponudio nikakve konkretne dokaze i razloge koji bi upućivali na eventualno kršenje prava na nediskriminaciju, te imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-327/10 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio