Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-335/10 (V.K.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-335/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 335/10, rješavajući apelaciju V.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 829 od 16. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 653 od 29. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000 253 od 28. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 829 od 16. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 653 od 29. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-

000 253 od 28. januara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000 253 od 28. januara 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, SJB Prijedor – Sektor Prijedor (u daljnjem tekstu: tužena) da isplati apelantu na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 200.000,00 KM (zbog pretrpljenih duševnih bolova radi povrede ugleda i časti iznos od 100.000,00 KM, zbog povrede slobode, zbog straha i brige iznos od 50.000,00 KM i zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 50.000,00 KM). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je presudom Okružnog suda od 11. februara 2005. godine apelant oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Osnovni sud je naveo da je apelant u konkretnom slučaju postavio predmetni tužbeni zahtjev, tvrdeći je zbog dugotrajnog vođenja navedenog krivičnog postupka, zbog javnog kompromitovanja u sredstvima javnog informisanja, te zbog postupka organa tužene u toku istražnog postupka pretrpio nematerijalnu štetu. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 425. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) regulisano pitanje naknade štete zbog neopravdane osude, dok je odredbama člana 429. ZKP regulisano pitanje naknade štete u slučajevima lišenja slobode. S obzirom da je nesporno da u predmetnom krivičnom postupku nije došlo do apelantove osude, niti je apelant u toku tog postupka bio lišen slobode, Osnovni sud je naveo da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete u smislu odredaba čl. 425. i 429. ZKP. Nadalje, Osnovni sud je naveo da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete ni po opštim pravilima odgovornosti za štetu sadržanim u Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Osnovni sud je ukazao da u toku krivičnog postupka važi pretpostavka nevinosti (član 3. ZKP), pa se smatra da okrivljeni nije učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret sve dok se ne donese pravosnažna presuda o njegovoj krivičnoj odgovornosti. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je u tom smislu ugled apelanta u toku krivičnog postupka bio zaštićen pretpostavkom nevinosti. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da tužena ne može odgovarati za neprijatnosti kojima je apelant bio izložen u svom okruženju zbog vođenja predmetnog krivičnog postupka, jer se to tiče samog okruženja, a ne tužene čiji su organi u predmetnom postupku preduzimali određene radnje u skladu sa svojim ovlaštenjima, te, pri tome, ničim nisu ugrozili ugled i dostojanstvo apelanta. S obzirom da su organi tužene preduzimali radnje u predmetnom krivičnom postupku u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima, Osnovni sud je ukazao da samim tim nije bilo protivpravnosti u postupanju organa ili lica u okviru obavljanja njihovih poslova, te stoga nema ni odgovornosti tužene u smislu člana 154. stav 1. ZOO-a.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000 653 od 29. maja 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nije sporno da apelant u toku krivičnog postupka nije bio lišen slobode, niti je došlo do njegove osude, te da stoga apelantu ne pripada pravo na naknadu štete u smislu odredaba čl. 425. i 429. ZKP. Takođe, Okružni sud je naveo da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete ni po opštim pravilima deliktne odgovornosti sadržanim u ZOO-u. Naime, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 172. ZOO-a regulisana odgovornost pravnog lica za štetu koju njegov organ pouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, dok je odredbama člana 200. ZOO-a regulisana pravo na naknadu nematerijalne štete (zbog povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti). Okružni sud je ukazao da za vrijeme vođenja krivičnog postupka važi pretpostavka nevinosti, tako da se smatra da okrivljeni nije učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret dok se ne donese pravosnažna presuda o njegovoj krivičnoj odgovornosti. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da osuđujuća presuda nije donesena, dok je apelantov ugled bio zaštićen pretpostavkom nevinosti, zbog čega mu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u smislu odredaba člana 200. ZOO-a. Pri tome, Okružni sud je ukazao da građani mogu doći u situaciju da se suoče sa državnim organima, ali ukoliko državni organi, kao u ovom slučaju, obavljaju poslove iz svoje nadležnosti profesionalno i u skladu sa zakonom, tada se državi ne može nametnuti obaveza naknade štete. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, Okružni sud je ukazao da apelant u toku postupka nije dokazao svoje tvrdnje da je pretrpio štetu u smislu odredaba čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 829 od 16. decembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije tražio naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode ili zbog neopravdane osude, već zbog neosnovanog vođenja krivičnog postupka protiv njega. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da sama činjenica da je protiv apelanta vođena istraga zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva nije dovoljna za postojanje odgovornosti tužene za nematerijalnu štetu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 3. ZKP, koji je bio na snazi u vrijeme vođenja krivičnog postupka protiv apelanta, propisano da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom odlukom ne utvrdi njegova krivica. Vrhovni sud je naveo da pretpostavka nevinosti važi u svim slučajevima vođenja krivičnog postupka, bez obzira za koje je krivično djelo postupak pokrenut i vođen. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da su, u toku vođenja predmetnog krivičnog postupka, ugled i čast apelanta bilo zaštićeni tom pretpostavkom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je za postojanje deliktne odgovornost tužene, u smislu odredaba člana 172. ZOO-a, bilo potrebno dokazati da su organi tužene, koji su nadležni za pokretanje i vođenje postupka, protivpravno postupali. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno revizionim navodima, utvrdili da su organi tužene, koji su preduzimali radnje u predmetnom krivičnom postupku, postupali u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da se provjeravanje činjenica bitnih za ocjenu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, ne može smatrati nezakonitim radnjama organa nadležnih za otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela, kao ni davanje informacija o toku krivičnog postupka koji je vođen protiv apelanta. S obzirom da u toku postupka nije utvrđeno da su nadležni organi tužene izašli izvan okvira zakonom datih ovlaštenja, Vrhovni sud je zaključio da samim tim nema odgovornosti tužene za štetu, za koju apelant potražuje naknadu u predmetnoj parnici, u smislu odredaba člana 172 ZOO-a.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da su javno kompromitovanje u sredstvima javnog informisanja, dugotrajno vođenje istražnog postupka i postupci MUP-a uticali na njegovo psihičko i fizičko zdravlje, odnose u porodici, javno šikaniranje, jer je okarakterisan kao izvršilac ratnog zločina što nije utvrđeno u predmetnom krivičnom postupku, zbog čega je i donesena oslobađajuća presuda. Apelant navodi da je u predmetnom postupku učinjeno vjerodostojnim da su se ovlaštena lica MUP-a ogriješila o sve zakonske norme, profesionalne, kolegijalne i moralne kodekse. Naime, apelant navodi da se ne mogu drugačije tumačiti učestala pozivanja na tzv. informativne razgovore, prilikom kojih je od njega traženo da prizna ono što nije učinio, da mu je rečeno da "ako se odluči za branioca, moraće u pritvor itd." Po apelantovom mišljenju, sve to ukazuje da je bilo protivpravnosti u postupanju organa i lica u okviru obavljanja njihovih poslova, te da samim tim postoji odgovornosti tužene za rad njenih radnika.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenilo materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-335/10 (V.K.) | Sudska praksa | Aktio