Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3965/12 (Z. K. H. G.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Državljanstvo
  • Sloboda kretanja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3965/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-3965/12, rješavajući apelaciju Z. K. H. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. K. H. G. podnesena protiv:

- presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 012638 13 U od 13. marta 2013. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-39/13 od 8. marta 2013. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Služba za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-12-37/09 od 4. marta 2013. godine;

- presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 0011996 12 U od 10. decembra 2012. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-125/12 od 5. decembra 2012. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Služba za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-12-36/09 od 4. decembra 2012. godine;

- presude Suda Bosne i Hercegovine S1 3 U 011721 12 U od 13. novembra 2012. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-115/12 od 12. novembra 2012. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine- Služba za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-12-35/09 od 9. novembra 2012. godine;

- presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 011415 12 U od 17. oktobra 2012. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-104/12 od 12. oktobra 2012. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Služba za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-12-34/09 od 11. oktobra 2012. godine;

- presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 011151 12 U od 14. septembra 2012. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-93/12 od 12. septembra 2012. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Služba za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-12-33/09 od 10. septembra 2012. godine; zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. K. H. G. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u Imigracionom centru u Lukavici, Istočno Sarajevo, koga zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“, Ured u Sarajevu, podnio je 15. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 012638 13 U od 13. marta 2013. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-39/13 od 8. marta 2013. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Služba za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.5.1-

07.3-12-37/09 od 4. marta 2013. godine, presude Suda BiH broj S1 3 U 0011996 12 U od 10. decembra 2012. godine, rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-125/12 od 5. decembra 2012. godine i rješenja Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-12-36/09 od 4. decembra 2012. godine, presude Suda BiH S1 3 U 011721 12 U od 13. novembra 2012. godine, rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-

115/12 od 12. novembra 2012. godine i rješenja Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-12-35/09 od 9. novembra 2012. godine, presude Suda BiH broj S1 3 U 011415 12 U od 17. oktobra 2012. godine, rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-104/12 od 12. oktobra 2012. godine i rješenja Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-12-34/09 od 11. oktobra 2012. godine, presude Suda BiH broj S1 3 U 011151 12 U od 14. septembra 2012. godine, rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-93/12 od 12. septembra 2012. godine i rješenja Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-12-33/09 od 10. septembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. i 14. decembra 2012. godine i 5. aprila 2013. godine.

2. Rješenjem Službe o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.5.1-07.3-12-33/09 od 10. septembra 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-93/12 od 12. septembra 2012. godine, apelantu je produžen nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, udaljenja stranca iz zemlje i u cilju spriječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Produženje mjere trajanja nadzora određuje se za period od 19. septembra 2012. godine do 19. oktobra 2012. godine.

3. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Sud BiH presudom broj S1 3 U 011151 12 U od 14. septembra 2012. godine, odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju presude se navodi da je predmet razmatranja u predmetnom postupku postojanje bitno izmijenjenih okolnosti odnosno razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor i koji su propisani članom 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08). Istaknuto je da iz podataka u spisu kao i obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da nije došlo do bitno izmjenjenih okolnosti, te da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor tj. razlog iz člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu u BiH. Konstatovano je da je osnov za donošenje rješenja o izuzetnom produženju nadzora osiguranje izvršenja mjere protjerivanja, te podaci u spisu odnosno akti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH koja, u skaldu sa članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu u BiH, vrši sigurnosnu provjeru.

5. Sud BiH je naveo da iz podataka u spisu proizlazi da je apelant stranac kome je rješenjem Službe od 4. maja 2010. godine izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH i naloženo mu napuštanje teritorije BiH u roku od osam dana zbog toga što je u toku postupka nadležni organ utvrdio da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku i nacionalnoj sigurnosti BiH (član 99. stav 2. tačka b) navedenog zakonakada se stranac obavezno stavlja pod nadzor). Istaknuto je da je Služba prilikom donošenja odluke o stavljanju apelanta pod nadzor cijenila i sve druge relevantne informacije dostavljene od strane Obavještajno-sigurnosne agencije iz kojih proizlazi da apelant i dalje predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Po mišljenju Suda BiH informacije koje su tom sudu dostavljene od strane Obavještajno sigurnosne agencije predstavljaju jasne procjene organa nadležnog za prikupljanje obavještajnih informacija, a ne nejasna saznanja. Istaknuto je da kako Ministarstvo i Služba nemaju zakonsku mogućnost da vrše ocjenu činjenica utvrđenih od strane Obavještajno-sigurnosne agencije to su navedeni organi na osnovu dostavljenih informacija utvrdili da su se ispunili uslovi za izuzetno produženje nadzora nad apelantom kao strancem koji nezakonito boravi na teritoriji BiH i kome je izrečena mjera protjerivanja a koja se ne može provesti iz drugih razloga. Istaknuto je da se dužina trajanja mjere pritvora ne može pripisati neefikasnom ili neažurnom postupanju prvostepenog organa jer iz spisa proizlazi da je prvostepeni organ koliko je to bio u mogućnosti u odnosu na donesenu privremenu mjeru preduzeo sve neophodne mjere da se trajanje nadzora svede na najkraće moguće vrijeme.

6. U odnosu na prigovor apelanta da u rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti, po mišljenju Suda BiH taj prigovor je u suprotnosti sa podacima u spisu jer iz djela spisa tuženog koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Po mišljenju Suda BiH predmetno rješenje o stavljanju pod nadzor apelanta u cilju sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH treba se posmatrati i u kontekstu Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju, jer u duhu navedenog Protokola stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Ukazano je da državni organi za sprovođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak i takva obaveza izvještavanja nije ni jednim zakonom propisana. Navedeno je da prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena, u skladu sa navedenim zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti pa sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti Bosne i Herecgovine provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine.

7. Sud BiH je naveo da prema članu 1. Zakona o obavještanoj-sigurnosnoj Agenciji BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 12/04 do 12/09) navedena Agencija je odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Istaknuto je da Agencija obavlja svoj rad u skladu sa odredbama Ustava BiH uključujući i odrebe Evropske konvencije, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Boasna i Hercegovina potpisala ili im pristupila.

8. Dalje, po mišljenju Suda BiH donošenjem rješenja o izuzetnom produženju nadzora, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 5. Evropske konvencije i to iz razloga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa, te stavljanje stranca pod nadzor i izuzetno produženje nadzora u zakonom predviđenoj proceduri ne može se smatrati povredom navedenog prava. Istaknuto je da prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih, a sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine.

9. Rješenjem Službe o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.5.1-07.3-12-34/09 od 11. oktobra 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-104/12 od 12. oktobra 2012. godine, apelantu je produžen nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, udaljenja stranca iz zemlje i u cilju spriječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Produženje mjere trajanja nadzora određeno je za period od 20. oktobra 2012. godine do 19. novembra 2012. godine.

10. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Sud BiH presudom broj S1 3 U 011415 12 U od 17. oktobra 2012. godine odbio kao neosnovanu.

11. U obrazloženju presude se navodi da je nesporno da je apelant lice kojem je pravomoćnom odlukom nadležnog organa Bosne i Hercegovine oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, a koja odluka je potvrđena u sudskom postupku, da se radi o licu kojem je izrečena mjera protjerivanja iz BiH, da mu je naloženo napuštanje teritorije BiH pod prijetnjom prinudnog izvršenja, koju mjeru nije dobrovoljno izvršio nakon čega su u skladu sa odlukom nadležnog državnog organa u skladu sa članom 93. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu i u saradnji sa drugim nadležnim organima BiH i diplomatskim predstavništvom Republike Irak u Amanu preduzete neophodne mjere u cilju prisilnog udaljenja apelanta iz BiH. Istaknuto je da je mjera prisilnog udaljanja sa teritorije BiH privremeno odložena odnosno nije izvršena iz razloga zahtjeva Komiteta za ljudska prava UN-a u BiH od 14. juna 2010. godine, da se apelant ne udaljuje sa teritorija BiH dok navedeni Komitet ne razmotri aplikaciju podnesenu na osnovu Opcionog Protokola na Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Istaknuto je da i dalje postoje razlozi za zadržavanje apelanta po ranije određenim nadzorom, imajući u vidu procjene nadležnog državnog organa, Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, o tome da apelant predstavlja potencijalnu prijetnju po nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine.

12. Sud BiH je naveo da na osnovu stanja u spisu predmeta, a posebno na osnovu uvida u prvostepeno i drugostepeno rješenje, te uvida u Informaciju od 27. septembra 2012. godine Obavještajno-sigurnosne agencije BiH prvostepena i drugostepena odluka je pravilna i zakonita. Navedeno iz razloga jer je predmet razmatranja u konkretnoj pravnoj stvari postojanje bitno izmjenjenih okolnosti zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor 2009. godine u skladu sa članom 99. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Istaknuto je da državna Agencija procjenjuje da je apelant osoba koja i dalje predstavlja potencijalnu prijetnju po nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine a kako je apelant prema zakonima BiH iscrpio sve pravne mogućnosti za zakonit boravak odnosno ostanak na teritoriji BiH i prema stanovištu Suda BiH nadležni državni organi BiH su bili obavezni donijeti prvostepeno i drugostepeno rješenje. Po mišljenju Suda BiH drugačije postupanje bi bilo u suprotnosti sa propisima člana 99. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Istaknuto je da prema članu 99. stav 2. b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH.

13. Istaknuto je da se sigurnosni razlozi prema informaciji Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine od 27. septembra 2012. godine u odnosu na apelanta nisu promijenili odnosno da je apelant osoba koja i u narednom periodu može biti nosiocem aktivnosti koje predstavljaju potencijalnu prijetnju po nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine. Stoga poštujući još uvijek na snazi privremenu mjeru izdatu od strane Komiteta za ljudska prava UN-a u konkretnom slučaju po mišljenju Suda BiH nadležni državni organi su pravilno i zakonito postupili kada su u skladu sa članom 102. stav 5. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu odredili izuzetno produženje nadzora apelantu za period od 20. decembra 2012. godine do 19. novembra 2012. godine.

14. Rješenjem Službe o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.5.1-07.3-12-35/09 od 9. novembra 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-115/12 od 12. novembra 2012. godine, apelantu je produžen nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, udaljenja stranca iz zemlje i u cilju spriječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Produženje mjere trajanja nadzora određeno je za period od 20. novembra 2012. godine do 20. decembra 2012. godine.

15. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Sud BiH presudom broj S1 3 U 011721 12 U od 13. novembra 2012. godine odbio kao neosnovanu.

16. U obrazloženju presude se navodi da se po ocjeni Suda BiH rješenja nadležnih organa temelje na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni zakona. I po mišljenju Suda BiH apelant prilikom saslušanja u svojim navodima nije doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku. Nadalje je istaknuto da je iz informacije Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (koja provodi sigurnosnu provjeru za strance u smislu člana 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu) evidentno da apelant predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili nacionalnu sigurnost BiH, te su time ispunjene zakonske pretpostavke da se apelantu produži mjera nadzora. U odnosu na prigovor apelanta da u rješenjima nadležnih organa nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti Sud BiH je naveo da je navedeno u suprotnosti sa podacima u spisu jer iz dijela spisa Ministarstva koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH.

17. Rješenjem Službe o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.5.1-07.3-12-36/09 od 4. decembra 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-125/12 od 5. decembra 2012. godine, apelantu je produžen nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i u cilju spriječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH.

18. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Sud BiH presudom broj S1 3 U 0011996 12 U od 10. decembra 2012. godine odbio kao neosnovanu.

19. U obrazloženju presude se navodi da Ministarstvo prilikom donošenja odluke cijenilo i sve relevantne informacije dostavljene od strane Obavještajno-sigurnosne agencije iz kojih proizlazi da apelant i dalje predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Istaknuto je da je Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine u skladu sa članom 7. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu nadležna da vrši sigurnosnu provjeru stranaca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti. Stoga kako Ministrastvo i Služba nemaju zakonsku mogućnost da vrše ocjenu činjenica utvrđenih o strane Obavještajno-sigurnosne agencije to su nadležni organi pravilno utvrdili da su ispunjeni uslovi za izuzetno produženje nadzora nad apelantom kao strancem koji nezakonito boravi na teritoriji BiH i kome je izrečena mjera protjerivanja, a za izvršenje navedene mjere nadležni organi u skladu sa zakonom preduzimaju sve potrebne radnje i stvaranje tehničkih uslova radi prisilnog udaljenja apelanta iz zemlje. Istaknuto je da iz spisa predmeta proizlazi da se dužina trajanja mjere nadzora ne može pripisati neefikasnom ili neažurnom postupanju prvostepenog organa. Po mišljenju Suda BiH iz spisa proizlazi da je prvostepeni organ preduzeo sve neophodne radnje da se trajanje nadzora svede na najkraće moguće vrijeme. U odnosu na prigovor apelanta da u rješenju Ministarstva nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je apelant prijetnja nacionalnoj sigurnosti, Sud BiH je naveo da je navedeni prigovor u suprotnosti sa podacima u spisu jer iz dijela spisa Ministarstva koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH.

20. Rješenjem Službe o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.5.1-07.3-12-37/09 od 4. marta 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-39/13 od 8. marta 2013. godine, apelantu je produžen nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i u cilju spriječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH. Produženje mjere nadzora je određeno za period od 21. marta 2013. godine do udaljenja stranca iz zemlje, a najduže do 18. juna 2013. godine.

21. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Sud BiH presudom broj S1 3 U 012638 13 U od 13. marta 2013. godine odbio kao neosnovanu.

22. U obrazloženju presude se navodi da je Služba u postupku ponovo ispitivala sve činjenice koje se odnose na apelanta i utvrdila da je nakon proteka roka za dobrovoljno napuštanje BiH, a budući da apelant nije napustio BiH, poduzela sve mjere i radnje s ciljem što kraćeg zadržavanja apelanta u Imigracionom centru, kao i sa ciljem konačnog sticanja zakonskih uslova za udaljenje stranca koji nezakonito boravi u BiH. Stoga je Služba od Ambasade Irak zatražila saglasnost za prihvat predmetnog lica u matičnu zemlju. Kako odgovor nije dostavljen Služba je u više navrata upućivala urgenciju za diplomatsko obavještenje. Također, Služba je izvršila i procjenu o određivanju blaže mjere u skladu sa članom 102. stav 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu pa je ocjenjeno da se, imajući u vidu informaciju Obavještajno-sigurnosne agencije, sa blažom mjerom ne bi mogla postići svrha nadzora.

23. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.f. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ističe da domaće vlasti ne objašnjavaju zašto apelant predstavlja rizik za nacionalnu sigurnost, te da njemu nije omogućen pristup predmetnoj dokumentaciji. Navodi da je upitno da li je apelantu produžen nadzor zbog izvršenja rješenja o protjerivanju ili iz nekih drugih razloga koji su apelantu nepoznati. Po mišljenju apelanta on je stavljen u pritvor iz neobrazloženih „preventnivnih razloga“. Smatra da ga je zbog nezakonitog uskraćivanja slobode potrebno hitno pustiti na slobodu. Također, u smislu člana 5. stav 5. Evropske konvencije postavlja zahtjev za kompenzaciju.

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

25. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je, također, očito neutemeljena ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

26. U konkretnom slučaju, apelant je lice kojem je ograničena sloboda kretanja produženjem mjere stavljanja pod nadzor po osnovu odluka Suda BiH i nadležnih upravnih organa, pa se on poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva, u konkretnom slučaju Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

27. Razmatrajući navode apelanta u odnosu na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije Ustavni sud naglašava da je o identičnim pravnim pitanjima, odlučujući o apelaciji istog apelanta, protiv odluka donesenih u postupku izuzetnog nadzora nad apelantom, već odlučivao u odlukama Ustavnog suda broj AP 3019/10 od 15. maja 2012. godine i AP 2436/12 od 18. septembra 2012. godine. U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio «da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije kada je apelantu mjera nadzora koja se izvršava u Imigracionom centru, specijaliziranoj ustanovi za prihvat i smještaj stranaca, izrečena u svrhu osiguranja izvršenja mjere protjerivanja pod uvjetima i u postupku propisanom zakonom, kada su za sve vrijeme njenog trajanja javne vlasti s posebnom marljivošću preduzimale mjere i radnje u svrhu stvaranja zakonom propisanih uvjeta za izvršenje mjere protjerivanja. Također, ne postoji povreda prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove odluke ispita sud koji ih može ukinuti ili zamijeniti blažom mjerom, te kada postupak u kojem se donose takve odluke pruža garancije licu koje je u pitanju da se brani, da iznosi svoje argumente, te kada su zakonom osigurani mehanizmi koji licu koje je u pitanju omogućavaju da sazna i osporava i navode suprotne strane koji nose oznaku tajnosti i koje u interesu nacionalne sigurnosti organi u postupku ne mogu prezentirati apelantu, ali s kojim se u potpunosti mogu upoznati i na osnovu vlastite procjene zasnovati svoju odluku» (vidi Ustavni sud, Odluke broj AP 3019/10 od 15. maja 2012. godine i broj AP 2436/12 od 18. septembra 2012. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. Imajući u vidu da se razlozi koji su navedeni u odlukama broj AP 3019/10 i AP 2436/12 u cjelosti mogu primjeniti i na odlučivanje povodom predmetne apelacije Ustavni sud zaključuje da ni osporenim odlukama o produženju mjere nadzora apelantu nije došlo do kršenja apelantovog prava naslobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1. tačka f. i stav

4. Evropske konvencije.

29. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

30. U odnosu na navode apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud nalazi da apelant nije posebno obrazlagao povredu ovog prava odnosno povredu ovog prava je obrazložio u okviru povrede člana 5. Evropske konvencije na što je Ustavni sud u ovoj odluci već odgovorio. Stoga, Ustavni nalazi da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

31. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju , Ustavni sud podsjeća da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava. S obzirom da u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovih ustavnih prava apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.

32. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3965/12 (Z. K. H. G.) | Sudska praksa | Aktio