Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-403/10 (M. H.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanparnični postupak
- Uknjižba
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-403/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 403/10, rješavajući apelaciju Marije Hebib, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marije Hebib podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-
000 557 od 1. decembra 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 203 od 13. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marija Hebib (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Drago Babić, advokat iz Trebinja, podnijela je 26. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 557 od 1. decembra 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 203 od 13. februara 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-V-06-000-
200 od 14. marta 2007. godine utvrđeno je da je apelantica kao nosilac stanarskog prava kupac, a Eparhija Zahumsko-hercegovačka i primorska, Manastir Tvrdoš, Trebinje (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) prodavac stana u Ulici Atanasija Popovića broj 1, ukupne površine 26 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Istim rješenjem je odlučeno da će to rješenje služiti apelantici kao osnov za uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu po uplati ugovorene cijene na osnovu odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS), te da to rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. Protivnik predlagača je obavezan da apelantici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.424,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je izveo predložene dokaze, te da je nesporno utvrđeno da je apelantičin pokojni muž Miro Hebib bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovu Ugovora o korištenju stana broj 680-1 od 13. jula 1988. godine, te da je, nakon njegove smrti, apelantica stekla status nosioca stanarskog prava. Također je utvrđeno da je 23. septembra 1996. godine protivnik predlagača, po osnovu ugovora o poklonu od 3. septembra 1996. godine, upisan u zk. ul. br. 55 k.o. Trebinje kao vlasnik zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan. Osnovni sud je, dalje, naveo da je 25. novembra 2002. godine apelantica podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana protivniku predlagača koji je protivnik predlagača odbio. Osnovni sud je, dalje, zaključio da je apelantica stekla status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u vrijeme kada je stan bio državna svojina, te je primjenom odredaba čl. 9, 10. i 68. ZPDS udovoljio apelantičinom prijedlogu kojim je tražila da sud donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu predmetnog stana.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 203 od 13. februara 2008. godine žalba protivnika predlagača je usvojena, dok je u pogledu troškova postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja iz prvostepenog rješenja, ali ne i pravne zaključke, zbog čega je uvažavanjem žalbe protivnika predlagača apelantičin zahtjev odbio. Naime, Okružni sud je istakao da se mogu otkupiti samo stanovi u državnoj svojini, dok predmetni stan ne spada u navedenu kategoriju. Dalje, Okružni sud je ukazao da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan svojina protivnika predlagača. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da se protivnik predlagača pravilno pozvao na odredbu člana 53. stav 1. ZPDS kojim je propisano da, ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku u roku od pet godina „od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, a nosiocu stanarskog prava grad, odnosno opština dužni su u navedenonm roku omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu. Vlasnik stana ima pravo da mu grad, odnosno opština, umjesto vraćanja stana u posjed, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti“, dok je stavom 6. istog člana predviđeno da se za vrijeme trajanja roka iz stava 1. uspostavlja zakupni odnos pod uslovima iz tog zakona. Dalje, Okružni sud je zaključio da iz zk. izvatka jasno proizlazi da se predmetni stan nalazi u svojini protivnika predlagača, te se i zbog navedenog razloga, po mišljenju suda, apelantica ne može pojaviti kao kupac stana koji nije u državnoj svojini. Pored toga, Okružni sud je istakao da je apelantičin prijedlog bio neuredan, jer nije sadržavao sve elemente koje mora sadržavati ugovor o otkupu stana. Stoga, Okružni sud je zaključio da je žalba protivnika predlagača osnovana.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 557 od 1. decembra 2009. godine apelantičina revizija izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 203 od 13. februara 2008. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestepenih sudova, te je, s tim u vezi, zaključio da je pravilno stajalište drugostepenog suda da apelantici, u smislu odredbe člana 53. ZPDS, ne pripada pravo na otkup stana pod uslovima propisanim ZPDS, jer se ne radi o stanu u društvenoj svojini. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da iz stanja spisa proizlazi da je protivnik predlagača upisan u zk. ul. broj 55 k.o. Trebinje kao vlasnik zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, na osnovu ugovora o poklonu od 3. septembra 1996. godine, zaključenog sa Opštinom Trebinje, na koji je, shodno odredbama člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, saglasnost dala Vlada Republike Srpske. Budući da je u vrijeme stupanja na snagu ZPDS (28. jula 2001. godine) apelantica imala stanarsko pravo na predmetnom stanu koji je u privatnom vlasništvu, Vrhovni sud je zaključio da apelantici ne pripada pravo da, u smislu odredbe člana 13. stav 3. ZPDS, traži da sud donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da sama činjenica da na predmetnom stanu apelantica ima stanarsko pravo ne ukazuje da je protupredlagatelj nezakonito stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, već da je njegovo pravo vlasništva u pogledu predmetnog stana opterećeno stanarskim pravom u kojem slučaju je primjenjiva odredba člana 53. ZPDS.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je hronološki navela tok vanparničnog postupka pred redovnim sudovima, ističući da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelantica je istakla da joj „niko ne može uskratiti pravo na dom, pravo na imovinu, niti joj uskratiti pravo na pravično suđenje“. Također, apelantica traži da, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da joj isplati iznos od 10.000 KM.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom, kao i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje prava na suđenje zasniva isključivo na tvrdnji da je predmetni postupak „neopravdano dugo trajao“, ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na tri sudske instance suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, s tim u vezi, podsjeća na svoju praksu prema kojoj apelanti moraju učiniti vjerovatnim navode na kojima zasnivaju svoje tvrdnje o kršenju prava na koja se pozivaju u apelaciji, pa, prema tome, i tvrdnje o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku (vidi, npr., Odluku Ustavnog suda broj AP 3065/09 od 30. oktobra 2012. godine).
10. Također, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili pravo na dom i imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao gotovo identična činjenična i pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1364/09 od 23. februara 2012.godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić