Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-419/10 (F. A. H.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Miješanje u porodični život
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Državljanstvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Strani državljanin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-419/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 419/10, rješavajući apelaciju Fadhila Al Hamdanija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadhila Al Hamdanija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-102/09 od 3. decembra 2009. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine–Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-18-2/06 od 27. novembra 2008. godine u odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadhila Al Hamdanija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-102/09 od 3. decembra 2009. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine–Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-18-2/06 od 27. novembra 2008. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

OBRAZLOŽENJE

1. Fadhil Al Hamdani (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, porijeklom iz Iraka, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta, podnio je 29. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-102/09 od 3. decembra 2009. godine i Rješenja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine–Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-18-2/06 od 27. novembra 2008. godine. Apelant je u više navrata podnescima dopunjavao apelaciju.

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2819/06 od 16. januara 2007. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanta podnesenu 12. oktobra 2006. godine protiv Rješenja Državne komisije broj UP-1-07-18-2/06 od 3. avgusta 2006. godine uz obrazloženje da je postupak o predmetu apelacije u toku pred Sudom BiH.

3. Rješenjem Državne komisije donesenom u ponovnom postupku, broj UP-01-07-18-2/06 od 27. novembra 2008. godine apelantu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine koje je stekao rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, broj 07/2-204-22 od 20. februara 1995. godine. Postupajući po uputama Suda BiH, Državna komisija je u ponovnom postupku utvrdila da se 28. juna 2006. godine Državnoj komisiji na Opći poziv javila osoba pod imenom AWAD FADHIL, rođen 27. oktobra 1960. godine, u mjestu Al Tamin, država Irak. Izvršivši uvid u potvrdu o prijemu dokumentacije Državna komisija je utvrdila da je potvrda izdata na ime AWAD FADHIL, koju je imenovani vlastoručno potpisao. Nadalje, kako iz obrazloženja proizlazi, u priloženoj dokumentaciji priloženo je rješenje o prijemu u državljanstvo broj 07/2-204-22 od 12. januara 1995. godine na ime AWAD FADHIL dok je ostala dokumentacija glasila na ime apelanta AL HAMDANI FADHIL. Državna komisija je, s obzirom na priloženu dokumentaciju, stala na stanovište da je apelant činom javljanja na «opći poziv» pod imenom Awad Fadhil, priloživši rješenje o prijemu u državljanstvo RBiH broj 07/2-204-22 od 12. januara 1995. godine, na ime Awad Fadhil, svjesno prešutio činjenicu da posjeduje i drugo rješenje o državljasntvu RBiH broj 07/2-204-22 od 20. februara 1995. godine, na ime apelanta (Fadhil Al Hamdani), koje je još uvijek na snazi, te je na taj način Državnu komisiju doveo u zabludu u pogledu osobe koja je predmet revizije kao i u zabludu u pogledu rješenja koje je predmet revizije.

4. Postupajući po uputama Suda BiH u cilju utvrđivanja činjenica vezanih za identitet apelanta, Državna komisija je utvrdila da se apelant u pravnom prometu koristio različitim imenima i to Awad Fadhil (pod tim imenom se i javio na «opći poziv») i Fadhil Al Hamdani (važeća CIPS lična karta). Osim toga Državna komisija je uvidom u spis predmeta konstatovala da je apelant posjedovao tri rješenja o prijemu u državljanstvo i to rješenje broj 09/2-204-453/92 od 23. marta 1992. godine koje je Sud BiH poništio, zatim rješenja br. 07/2-204-22 od 12. januara 1995. godina na ime AWAD FADHIL i 07/2-204-22 od 20. februara 1995. godine na ime apelanta (Fadhil Al Hamdani). Dodatno utvrđujući identitet apelanta Državna komisija uočila je da je AWAD FADHIL prilikom podnošenja zahtjeva za prijem u državljanstvo RBiH, u zahtjevu kao datum svog rođenja naveo 27. oktobra 1960. godine (mjesto Al Tamin, država Irak), iako je u evidenciji građana iz Iraka od 1985. godine, koja je izdata od strane Ministarstva unutrašnjih poslova Irak i koja je priložena uz zahtjev za prijem u državljanstvo RBiH od 10. januara 1995. godine, kao datum rođena naveden 27. septembar 1960. godine, čime je i tada naveo netačan podatak o svom datumu rođenja organu koji je donio rješenje o prijemu o državljanstvo RBiH.

5. Osim toga Državna komisija je tokom postupka utvrdila da je u zahtjevu za prijem u državljanstvo RBiH iz 1995. godine apelant u rubrici «državljanstva u trenutku podnošenja zahtjeva» naveo iračko državljanstvo, prešutivši činjenicu da već posjeduje rješenje o prijemu u državljanstvo RBiH iz 1992. godine, te da je u rubrici «bračno stanje» naveo da je oženjen, iako u tom trenutku iz dokumenta MUP-a RBiH koji je lično dostavio proizlazi da je neoženjen. Državna komisija je istakla da je zbog svega navedenog apelantu data šansa da se na sve navedene okolnosti izjasni, ali da izjava apelanta nije dovela u sumnju utvrđeno činjenično stanje, pa je na temelju provedenog postupka doneseno rješenje kao u izreci rješenja, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant stekao državljanstvo BiH davanjem lažnih informacija, odnosno prikrivanjem relevantnih činjenica što su zakonski osnovi za oduzimanje državljanstva, u smislu odredbe člana 41. stav 4. tačka b) Zakona o državljanstvu BiH («Službeni glasnik BiH» 13/99, 6/03, 14/03 i 82/05; u daljnjem tekstu: Zakon o državljanstvu).

6. Odlučujući o tužbi apelanta kojom je pokrenuo upravni spor protiv Državne komisije radi poništenja osporenog rješenja, Sud BiH je donio Presudu broj U-102/09 kojom je tužbu odbio. U obrazloženju je navedeno da je Državna komisija cijeneći izvedene dokaze i činjenično stanje utvrdila da je apelant stekao državljanstvo RBiH prevarnim ponašanjem, skrivanjem relevantnih činjenica, odnosno iznošenjem netačnih podataka zaključivši da su se ispunili svi uslovi propisani odredbom člana 41. stav 4. tačka b) Zakona o državljanstvu za oduzimanje državljanstva, koje je apelant stekao rješenjem od 20. februara 1995. godine. Navedeno je da Državna komisija postupajući po odluci Suda BiH U-549/06 od 12. januara 2007. godine izvršila uvid u dostavljenu dokumentaciju po «općem pozivu» kao i naknadno priloženu dokumentaciju («obrazac» upisa javnog popisa MUP-a Republike Irak iz 1957. godine, prevod rodnog lista sa arapskog jezika, prevod uvjerenja o iračkom državljanstvu, potvrdu Ambasade Republike Irak sa sjedištem u Beču). Osim toga tokom postupka Državna komisija je pozvala apelanta da se očituje na činjenice i okolnosti, koje su se odnosile na donošenje rješenja Državne komisije od 30. avgusta 2006. godine i o tome sačinila pismenu izjavu koju je vlastoručno potpisao apelant i predstavnici Državne komisije. Očitujući se na činjenice i okolnosti vezane za identitet kojim se apelant koristio u pravnom prometu BiH apelant je izjavio da su tačni navodi da je u zahtjevu za sticanje državljanstva BiH, koji je podnio MUP-u RBiH kao datum rođenja naveo datum 27. oktobar 1960. godine, iako je uz zahtjev priložio kopiju rodnog lista u kojem je kao datum rođenja naznačen datum 27. septembar 1960. godine. Nadalje, apelant je u izjavi istakao da se na «opći poziv» tužene odazvao pod imenom Awad Fadhil iz razloga što posjeduje rješenje MUP-a R BiH o državljanstvu R BiH od 21. januara 1995. godine, koje se vodi pod brojem 07/2-204-

22, a da se zapravo ne sjeća da mu je uručeno rješenje od 20. februara 1995. godine koje mu je tužena predočila. Sud BiH je dalje naveo da je apelant u izjavio u vezi s tim istakao da postoji mogućnost da je od strane nadležnog organa zatražio da se nakon donošenja rješenja o prijemu u državljanstvo na ime Awad Fadhil donese novo rješenje na ime Fadhil Al Hamdani, ta da se nakon toga obratio nadležnim općinskim organima za upis u matičnu knjigu rođenih na prethodno navedeno ime.

7. Nadalje, u obrazloženju je istaknuto da je Državna komisija iz svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrdila da je apelant državljanstvo BiH stekao davanjem lažnih informacija, odnosno prikrivanjem relevantnih činjenica, a takvo ponašanje se u cijelosti može staviti na teret apelantu koji se svjesno 12 godina u pravnom prometu koristio lažnim identitetom i lažnim datumom rođenja, pa je Državna komisija pravilno primijenila odredbu člana 41. stav 4. tačka b) Zakona o državljanstvu kada je donijela rješenje o oduzimanju državljanstva od 20. februara 1995. godine, imajući u vidu činjenicu da je apelant zadržao svoje ranije državljanstvo Republike Irak.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Sud BiH proizvoljno primijenio odredbu člana 41. stav 7. Zakona o državljanstvu, prema kojoj se državljanstvo neće oduzeti u slučaju iz stava 4. tačka a) ovog člana ukoliko osoba o kojoj se radi ispuni uslove za naturalizaciju ili olakšanu naturalizaciju , jer je apelant oženjen državljankom BiH sa kojom apelant ima petoro djece, od kojih je dvoje maloljetne. Prema ocjeni apelanta pobijanim odukama nije povrijeđeno samo njegovo pravo na porodični život već i pravo njegove porodice. U navodima apelacije se ukazuje da rješenje o državljanstvu od 12. januara 1995. godine glasi na ime Awad Fadhil, a drugo rješenje o državljanstvu koje nosi isti broj od 22. februara 1995. godine glasi na ime Fadhil Al Hamdani, pa je iz navedenog sasvim jasno da se radi o istom broju rješenja, pa samim tim i o istoj osobi. Navedeno je još da se apelant u pravnom prometu nije koristio sa imenom Awad Fadhil i da je u matičnu knjigu rođenih upisan pod imenom Fadhil Al Hamdani po rješenju od 1. marta 1995. godine, pa slijedom navedenog apelacijom se ukazuje da Sud BiH uopšte nije cijenio dokaze u spisu u odnosu na identitet apelanta kao i datum njegovog rođenja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9.Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama Suda BiH i Državne komisije, a kojima mu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu AP 1222/07 razmatrao pitanje primjenjivosti člana 8. Evropske konvencije na postupak oduzimanja državljanstva ukazujući da oduzimanje državljanstva apelantu može, samo po sebi, predstavljati miješanje u apelantovo pravo na dom, privatni i porodični život i korespondenciju. Također, Ustavni sud je u navedenom predmetu naglasio da su odluke o oduzimanju državljanstva po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne odluke kojima je samo konstatirana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1222/07 od 4. oktobra 2008. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 91/08, tačka 49, ).

12. U konkretnom slučaju, apelant je naveo «da u braku sa državljankom Bosne i Hercegovine ima petoro djece, od toga dvoje maloljetne, te da se oduzimanjem državljanstva država miješa u njegova prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, naročito u pravo na porodični život, koji podrazumijeva potpunu porodicu». U tom kontekstu, budući da iz navoda apelanta proizlazi da on u Bosni i Hercegovini ima porodicu, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak mogao biti od utjecaja na apelantov porodični život, te da je član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 8. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud smatra da postupak oduzimanja državljanstva koji je okončan osporenim odlukama ne predstavlja miješanje u apelantovo pravo na porodični život. Ovo stoga što osporene odluke, koje su po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne i u kojima je samo konstatovana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva, na dovode na bilo koji način u pitanje «veze» koju apelant ima sa suprugom i djecom, niti one same po sebi dovode u pitanje ostvarivanje apelantovog prava na porodični život u obimu u kojem ga je ostvarivao do donošenja osporenih odluka. Imajući u vidu da se osporenim odlukama, dakle, ni na koji način nije odlučivalo o ostvarivanju prava vezanih za porodični život Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetu koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1877/08 od 29. juna 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.b)Dopustivost ratione materiae

13. Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o davanju državljanstva spada u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Ovo pitanje u Bosni i Hercegovine regulirano je Zakonom o državljanstvu. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričitog je stanovišta da uopće pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije, čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni postupak u kome je ta odluka donesena, nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 [1968]).

14. Isto tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva stoji da: «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija, dalje, utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).

15. Prema tome, pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određen uticaj na apelantova građanska prava i obaveze, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje, niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).

16. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-419/10 (F. A. H.) | Sudska praksa | Aktio