Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5371/10 (M. K.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Povrat stana
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5371/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-5371/10, rješavajući apelaciju Mirka Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Kneževića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 001491 10 U od 28. oktobra 2010. godine, rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona broj 11/2-23-812-UP-2/07 od 23. novembra 2009. godine i rješenja Službe imovinsko-pravnih odnosa i katastra nekretnina Općine Bihać broj 04-23-5192/04 od 28. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 2. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 001491 10 U od 28. oktobra 2010. godine, rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-812-UP-2/07 od 23. novembra 2009. godine i rješenja Službe imovinsko-pravnih odnosa i katastra nekretnina Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-23-5192/04 od 28. augusta 2007. godine.

Prethodni ostupak povodom apelantovog zahtjeva podnesenom organima uprave

2. Apelant je 24. septembra 1998. godine Službi obnove i stambeno komunalnih poslova Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba obnove) podnio zahtjev za povrat stana u Bihaću. Koja je Rješenjem broj 3/36-372-1702/98/3 od 8. decembra 2000. godine odbila apelantov zahtjev. Određeno je da će odluku o daljnjem raspolaganju stanom donijeti Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO). U obrazloženju rješenja Služba obnove je navela da je tokom postupka utvrđeno da je predmetni stan rješenjem Organa Komande Garnizona Bihać broj 106-13/3 od 29. aprila 1992. godine dodijeljen apelantu kao službeni stan. Utvrđeno je i da je apelant predmetni stan koristio od 30. aprila 1992. godine do 10. maja 1992. godine bez da je postao nosilac stanarskog prava s obzirom da nije zaključio ugovor o korištenju stana shodno članu 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO). Konačno, Služba je ukazala da je odredbom člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) određeno da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi, a svi nosioci stanarskog prava na takvim stanovima postaju privremeni korisnici.

3. Rješenjem Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona broj 11/2-31-21-UP-2/01 od 20. februara 2001. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Službe.

4. Presudom Kantonalnog suda broj U-89/01 od 14. januara 2002. godine apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja Ministrstva je odbijena sa obrazloženjem da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11. ZOSO i nije mogao zahtijevati povrat stana s obzirom da mu je stan na korištenje dat kao službeni stan.

5. Apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda je odbijen. presudom Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-133/02 od 13. decembra 2007. godine Postupak okončan osporenim odlukama

6. Apelant je, nakon podnošenja zahtjeva za povrat stana Službi obnove, 8. jula 1999. godine podnio i zahtjev za vraćanje predmetnog stana Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC). Budući da CRPC nije donijela odluku po podnesenom zahtjevu, Služba je 2. decembra 2004. godine preuzela na rješavanje apelantov neriješeni zahtjev, te donijela rješenje broj 04/23-5192 od 20. februara 2006. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana. Međutim rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-168-UP-2/06 od 28. novembra 2006. godine apelantova žalba je usvojena, prvostepeno rješenje Službe poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku Služba je, rješavajući apelantov zahtjev za vraćanje stanja u posjed koji je apelant podnio CRPC-u, donijela rješenje broj 04-23-5192/04 od 28. augusta 2007. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana. Istim je rješenjem određeno da će „odluku o daljnjem raspolaganju na stanu donijeti raspolagatelj na stanu Ministarstvo odbrane.“

8. Služba je utvrdila je da je Rješenjem Organa komande garnizona IN. br. 106-13/3 od 28. aprila 1992. godine predmetni stan apelantu dat na korištenje kao službeni stan; utvrđeno je i da je apelant 1999. godine nadležnoj službi u Općini Bihać podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Služba je ukazala na odredbu člana 1. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 18/99) kojom je propisano da svako stanarsko pravo ili Ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi, zbog čega je Rješenje Organa komande garnizona In. br. 106-13/3, na kome apelant temelji svoje stanarsko pravo, nevažeće pa se na temelju takvog rješenja ne može ostvariti pravo na povrat predmetnog stana.

9. Osim toga, Služba je ukazala da apelant nije ni stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, shodno odredbi člana 11. ZOSO („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 11/98) kojim je propisano da se stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja pravosnažan osnov za useljenje u stan. Naime, Služba je utvrdila da je predmetni stan apelantu dodijeljen na korištenje kao službeni stan, kao i da je u navedenom rješenju naznačeno da ono služi kao osnov za zaključenje Ugovora o zakupu stana sa Vojnom ustanovom nadležnom za upravljanje stambenim fondom JNA.

10. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-812-UP-2/07 od 23. novembra 2009. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Službe broj 04-23-5192/04 od 28. augusta 2007. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je ukazalo da je, cijeneći zakonitost prvostepenog rješenja s aspekta odredbe člana 11. ZOSO, utvrdilo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da apelant nije zaključio ugovor o korištenju stana sa davaocem stana na korištenje, pa da, u smislu odredbe člana 11. ZOSO nije stekao stanarsko pravo niti je postao nosilac stanarskog prava, na temelju čega bi mogao tražiti povrat predmetnog stana. Dalje, Ministarstvo je, razmatrajući zakonitost prvostepenog rješenja s aspekta člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, utvrdilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev, budući da iz stanja u spisu proizlazi da se predmetni stan ne može smatrati njegovim domom.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 001491 10 U od 28. oktobra 2010. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva broj 11/2-23-812-UP-2/07 od 23. novembra 2009. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je Ministarstvo u osporenom aktu pravilno primijenilo odredbu člana 11. ZOSO, kao i odredbu 3. sav 1. Zakona o prestanku primjene s obzirom da iz stanja u spisu proizlazi da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom s kojim je on imao trajnu i čvrstu vezu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelantova tužba neosnovana zbog čega joj nije bilo moguće udovoljiti.

12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Europske konvencije te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelant je naveo da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na pogrešnoj primjeni Zakona o prestanku primjene, člana 11. ZOSO, člana 8. Europske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naveo je i da je predmetni stan za njega i njegovu obitelj predstavljao dom u smislu člana 8. Europske konvencije, i predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i dosudi mu nematerijalnu štetu u iznosu od 3.000,00 KM zbog dužine postupka povrata stana.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom(vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/05).

16.. U vezi apelantovih navodao povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je u svojoj odluci broj AP-105/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-

105/08 od 21. jula 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud zaključio da nije nadležan da preispituje odluke CRPC-a, a samim tim niti dužinu trajanja postupka, budući da CRPC vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno Ustavni sud u konkretnom slučaju prilikom ocjene dužinu predmetnog postupka može cijeniti isključivo period od 2. decembra 2004. godine kada je Služba, u skladu s odredbama Zakona o prenosu i rješavanju neriješenih zahtjeva za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo ili nekretnine u vlasništvu koji su podneseni CRPC („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 6/04) preuzela na rješavanje apelantov neriješeni zahtjev podnesen CRPC-u do donošenja osporene presude Kantonalnog suda 28. oktobra 2010. godine, a to je period od 5 godina i deset mjeseci.

17. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant ukoliko je smatrao da odluka o njegovom zahtjevu nije donesena u zakonom propisanom roku, mogao, prema odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, podnijeti žalbu, odnosno tužbu zbog šutnje administracije, što prema stanju spisa nije učinio. S druge strane evidentno je da su organi u prave i Kantonalni sud po o apelantovom zahtjevu postupali u relativno primjerenim rokovima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant je već ranije vodio postupak povodom zahtjeva za povrat stana u kojemu je dobio konačnu odluku kojom je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan. U takvoj situaciji, kada apelant vodi postupak za koji ne može imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa zahtjevom jer ne ispunjava zakonom propisane uslove za povrat stana u posjed, pri čemu je prethodno već meritorno odbijen sa zahtjevom gotovo identičnog sadržaja, ne može se efikasno pozivati na to da su organi uprave neopravdano dugo vodili postupak i da su na taj način prekršili njegovo pravo na odluku „u razumnom roku“ (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 3065/09 od 30. oktobra 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno .Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi bvezani za dužinu postupka, u okolnostima konktretnog predmeta :očigledno neosnovani.

18. S druge strane vezano za osporene odluke Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju organi uprave i sud, u osporenim odlukama dali iscrpne razloge zašto je apelantov zahtjev za povrat stana, koji je apelant podnio CRPC i koji je u konačnici dostavljen Službi na nadležno rješavanje, odbijen a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim budući da je nesporno utvrđeno da apelant, u smislu odredbe člana 11. ZOSO nije stekao stanarsko pravo niti je postao nosilac stanarskog prava, na temelju čega bi mogao tražiti povrat predmetnog stana u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene.Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, nema ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu. S obzirom na razmatranja vezana za navodu povredu navedenih prava te okolnost da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4: Ustava i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i ob.vezujuće

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5371/10 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio