Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-541/10 (M. Đ.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-541/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 541/10, rješavajući apelaciju Mirsade Đuherić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsade Đuherić podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsada Đuherić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Ramiza Aljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 11. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1723/99 od 1. novembra 2001. godine obavezana je tužena Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 2.180,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. novembra 2001. godine pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je višak apelantičinog tužbenog zahtjeva odbijen. Istom presudom tužena je obavezana da apelantici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 330,00 KM.

3. Tužena (koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Tuzla) je 30. januara 2002. godine podnijela žalbu protiv Presude Općinskog suda broj P-1723/99.

4. Žalba tužene je 24. marta 2002. godine dostavljena apelantici na odgovor.

5. Općinski sud je 29. maja 2002. godine dostavio spis Kantonalnom sudu radi rješavanja po žalbi tužene.

6. Presudom Kantonalnog suda broj Gž. 436/02 od 27. augusta 2002. godine žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda u prvom i trećem stavu izreke preinačena i apelantičin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Apelantica je, takođe, obavezana tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 480,00 KM, troškove žalbenog postupka od 60,00 KM ili ukupno 540,00 KM, dok je prvostepena presuda u drugom stavu izreke ostala neizmijenjena.

7. Apelantica je 1. novembra 2002. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž. 436/02.

8. Općinski sud je Rješenjem broj P. 1723/99 od 8. augusta 2003. godine odbacio apelantičinu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž. 436/02. U obrazloženju rješenja je navedeno da je taj sud apelantičinu reviziju odbacio po dva osnova, kao neblagovremenu, jer je podnesena protivno članu 364. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novne FBiH“ br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da se protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu revizija može izjaviti u roku od 30 dana od dana dostave presude, a da je apelantica reviziju izjavila nakon isteka propisanog roka (iz sadržine dostavnice proizlazi da je apelantica drugostepenu presudu protiv koje je izjavila reviziju primila 30. septembra 2002. godine), te prema odredbi člana 364. stav 2. ZPP kojom je propisano da revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 15.000,00 KM, pa, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju vrijednost spora 2.500,00 KM, apelantičina revizija je po ovom osnovu odbačena kao nedopuštena.

9. Iz sadržaja dostavnice proizlazi da je Rješenje Općinskog suda broj P. 1723/99 od 8. augusta 2003. godine dostavljeno na kućnu adresu apelantice i na njeno ime 12. augusta 2003. godine uz napomenu dostavljača da je navedeno rješenje primio njen sin.

10. Apelantica u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u pogledu dužine trajanja postupka pred Vrhovnim sudom po reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude. Ističe da je odredbama ZPP propisano da je sud dužan postupak provesti sa što manje odugovlačenja, pa tvrdi da se dužina trajanja revizionog postupka od „skoro osam godina“ može staviti na teret nadležnom sudu, jer, kako navodi, ona ničim nije doprinijela da ovaj postupak traje neopravdano dugo.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka pred Vrhovnim sudom od „skoro osam godina“ po reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž. 436/02 od 27. augusta 2002. godine.

14. Ustavni sud zapaža da nisu tačni apelantičini navodi da je postupak o reviziji trajao „skoro osam godina“. Ustavni sud primjećuje da je apelantica reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 436/02 izjavila Vrhovnom sudu 1. novembra 2002. godine putem Općinskog suda, te da je Općinski sud, postupajući u skladu sa odredbama ZPP, po apelantičinoj reviziji odlučio 8. augusta 2003. godine, dakle, u periodu od devet mjeseci i sedam dana, u zakonom propisanim rokovima. Općinski sud je Rješenjem broj P. 1723/99 apelantičinu reviziju odbacio po dva osnova, kao neblagovremenu i kao nedopuštenu u skladu sa članom 364. st. 1. i 2. ZPP. Osim toga, iz sadržaja dostavnice o uručenju navedenog rješenja apelantici Ustavni sud zapaža da je dostava navedenog rješenja izvršena prema odredbama člana 131. ZPP. Općinski sud je navedeno rješenje dostavio apelantici 12. augusta 2003. godine, na njenu kućnu adresu i na njeno ime, uz napomenu dostavljača pismena da je rješenje u apelantičino ime primio njen sin. Ustavni sud podsjeća da je članom 131. ZPP propisano „da, ako se osoba kojoj se pismeno ima dostaviti ne zatekne u svom stanu, dostava se obavlja predajom pismena kome od njezinih odraslih članova domaćinstva, koji je dužan primiti pismeno“.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku, u postupku odlučivanja o izjavljenoj reviziji, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-541/10 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio