Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-572/10 (S. K. i B. K.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-572/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 572/10, rješavajući apelaciju Saliha Kovačevića i Bajre Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Kovačevića i Bajre Kovačevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 004437 10 Kz od 14. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 004437 08 K od 16. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Kovačević i Bajro Kovačević (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Zenice, koje zastupa Mustafa Hasić, advokat iz Zenice, podnijeli su 12. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 004437 10 Kz od 14. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 004437 08 K od 16. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 004437 08 K od 16. oktobra 2009. godine apelanti su proglašeni krivim što su na način bliže preciziran u izreci presude ugrozili građanski mir vršeći nasilje prema oštećenom D. S. (u daljnjem tekstu: oštećeni), tako što su ga fizički napali nanijevši mu dvije lake i jednu tešku tjelesnu povredu, čime je prvoapelant počinio krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a drugoapelant krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH u sticaju sa krivičnim djelom teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZFBiH. Općinski sud je prvoapelanta za počinjeno krivično djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, a drugoapelantu je za počinjena krivična djela utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci i u trajanju od osam mjeseci, te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, istakao da apelanti nisu iznosili svoju odbranu, te da je na glavnom pretresu proveo dokaz saslušanjem oštećenog, svjedoka A. K., A. S., N. S., E. K. i N. H., zatim, da je saslušao vještaka medicinske struke, dr. Aliju Smajlovića, te izvršio uvid u njegov pismeni nalaz od 3. novembra 2008. godine, u prijavu o ozljedi Kantonalne bolnice u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna bolnica) od 23. jula 2008. godine, u ljekarski nalaz Službe urgentne medicine Kantonalne bolnice od 23. jula 2008. godine, u ljekarski nalaz Službe za ortopediju i traumatologiju Kantonalne bolnice od 2. augusta 2008. godine, u presudu Općinskog suda od 10. marta 2009. godine, u medicinsku dokumentaciju na ime prvoapelanta, u račun broj 15, kao i u izvode iz kaznene evidencije za apelante. Dalje, sud je naveo da apelanti, kako to proizlazi iz njihovih dokaza, kao i završne riječi, negiraju da su počinili djela koja im se stavljaju na teret optužnicom Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona od 7. novembra 2008. godine. Prvostepeni sud je takvu odbranu apelanata ocijenio kao neosnovanu i usmjerenu na izbjegavanje krivične odgovornosti, zato što je takva njihova odbrana u cijelosti opovrgnuta dokazima optužbe, a da su apelanti kritične prilike ugrozili građanski mir vršeći nasilje prema oštećenom, prema navodima suda, potvrđeno je kako izjavom oštećenog, tako i izjavama svjedoka A. S. i A. K., kao i medicinskom dokumentacijom na ime oštećenog, te nalazom vještaka medicinske struke, dr. Alije Smajlovića. Prema tome, Općinski sud je istakao da, imajući u vidu izjave svjedoka A. S. i A. K., nije imao razloga da im ne povjeruje tim prije što su one potvrđene medicinskom dokumentacijom na ime oštećenog, kao i da, osim toga, navedeni svjedoci nisu imali nikakvog razloga da lažno svjedoče protiv apelanata pogotovo što sa njima odranije nisu bili ni u kakvom sukobu. Slijedeći navedeno, sud je konstatovao da su navedena djela apelanti počinili umišljajno, budući da su bili svjesni svojih radnji i da su htjeli da ih izvrše, zbog čega su i proglašeni krivim. Konačno, u pogledu dokaza odbrane, prvostepeni sud je naveo da ih je cijenio kao neosnovane. Naime, po ocjeni tog suda, izjavom svjedoka E. K. nije sa sigurnošću potvrđeno da je drugoapelant u vrijeme izvršenja predmetnog djela (22. jula 2008. godine) bio na moru u Omišu. Dalje je navedeno vezano za izjavu svjedoka N. H., kojim je odbrana pokušala da dokaže da je u junu bio povrijeđen N. S., da je ona također, po ocjeni suda, neosnovana, jer ničim nije sa sigurnošću potvrđena, dok je u pogledu računa koji je priložila odbrana o navodnoj uplati pansiona na moru na ime drugoapelanta, sud naveo da ga nije mogao prihvatiti, jer se iz priloženog računa ne vidi na koga se predmetna uplata odnosi, niti na šta se odnosi, kao niti mjesto za koje je uplata izvršena.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 004437 10 Kz od 14. januara 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba branitelja apelanata i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude drugostepeni sud je, između ostalog, konstatovao da je, ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih navoda, našao da su žalbeni navodi branitelja apelanata neosnovani, kao i da je prvostepeni sud, nakon održanog glavnog pretresa i nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza kako optužbe, tako i odbrane, našao da se u radnjama apelanata stiču elementi bića krivičnih djela za koja su proglašeni krivim, te da žalba ne nudi nikakve nove dokaze koji bi išli u prilog apelantima, već samo navode da osporena presuda sadrži povrede krivičnog zakona, da je nerazumljiva, kontradiktorna i nejasna. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je, po ocjeni tog suda, osporena presuda jasna, sadržajna i konkretna i da sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, tj. koje dokaze je prvostepeni sud prihvatio kao vjerodostojne, a koje nije i zašto. Također, istaknuto je da pošto žalba ne navodi konkretne bitne povrede odredaba krivičnog postupka, to ih sud nije ni dužan preispitivati ukoliko nisu obrazložene u žalbi.
5. Dalje, u pogledu pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, drugostepeni sud je istakao da je, po njegovoj ocjeni, prvostepeni sud pravilno ocijenio sve izvedene dokaze i dao valjane razloge o svim izvedenim dokazima, a posebno iskaze saslušanih svjedoka, kao i nalaz i mišljenje sudskog vještaka medicinske struke, a iz kojih izvedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da su apelanti počinili navedena krivična djela koja im se stavljaju na teret. Naime, navedeno je da svi izvedeni dokazi, a posebno iskazi saslušanih svjedoka, očigledno ukazuju da se radnja izvršenja krivičnog djela desila na način, u vrijeme i u mjestu kako je to opisano u izreci osporene presude, a što ni žalba ne poriče. Isto tako, istaknuto je da je oštećeni u cijelosti opisao događaj kako i na koji način se desio, a koji je potvrđen iskazima ostalih svjedoka, koji su saslušani u toku krivičnog postupka, dok, sa druge strane, žalba nije ponudila nove dokaze koji bi išli u prilog apelantima. Prema tome, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio zakon, a da pri tome nije počino nikakve povrede zakona. Slijedeći navedeno, drugostepeni sud je istakao da je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, žalbu branitelja apelanata valjalo odbiti kao neosnovanu i na osnovu člana 328. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine osporenu presudu potvrditi.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelanti ističu da je u predmetnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno pravo, kao i da su pogrešno ocijenjeni izvedeni dokazi. U prilog tome, apelanti, između ostalog, citiraju relevantne odredbe KZFBiH, tvrdeći da sud cijelu konstrukciju presude temelji samo i isključivo na iskazima oštećenog, svjedoka A. S. i A. K., te na osnovu medicinske dokumentacije za oštećenog – nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, dr. Alije Smajlovića. Dalje, apelanti ukazuju da se određeno utvrđenje suda mora zasnivati na analizi svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno. Naime, apelanti tvrde da prvostepeni sud, a što poprima i drugostepeni sud, očigledno sebe pokušava ubijediti da je iskaz oštećenog dat pred prvostepenim sudom vjerodostojan, da je opis djela uobičajen i karakterističan za izvršenje utuženih krivičnih djela, da je oštećeni čak i objektivan, te da je dosljedan i uvjerljiv. Također, apelanti navode da prvostepeni i drugostepeni sud zanemaruju prigovore koji su u toku postupka isticani od apelanata, te u toku postupka po žalbi, da bi drugostepeni sud svojom odlukom našao da je uvjerenje prvostepenog suda ispravno, a da o prigovorima odbrane ništa ne govori. U vezi s tim, apelanti smatraju da su sudovi već ranije stvoreno mišljenje o krivici apelanata prihvatili kao utvrđeno i nesporno, te potpuno pogrešno ocijenili iskaz oštećenog, kao i da nisu objektivno i nepristrasno razmotrili i ocijenili kako dokaze koji idu u prilog odbrani, tako i dokaze koji terete apelante, jer je to osnovni princip pravičnog suđenja, definisan kao „jednakost oružja“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U odnosu na nezadovoljstvo apelanata ocjenom dokaza od redovnih sudova, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 19/05, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
11. U vezi s navedenim Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da su se u radnjama apelanata stekla sva bitna obilježja navedenih krivičnih djela. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoju odluku.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak i principa «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koje ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274, str. 19). Stoga se u okolnostima konkretnog predmeta, u kojem je sud, dakle, proveo i dokaze koje su predložili i apelanti i dao razloge zašto navodi apelanata i provedeni dokazi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučivanja u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, apelacioni navodi o povredi prava na „jednakost oružja“pokazuju očigledno neosnovanim. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, odnosno da postoji proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja zbog čega se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pokazuju očigledno, prima facie, neosnovanim.
13. Apelanti ukazuju i na povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije kojim je garantirano da svako ko je optužen za krivično djelo ima pravo da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Međutim, Ustavni zapaža da apelanti navode o povredi ovog prava nisu ničim argumentirali. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta i zaključke vezane za navodnu povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije iz kojih se ne može zaključiti da su apelantima uskraćena navedena prava, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa članom 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, pa su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) očigledno, prima facie, neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić