Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-646/10 (D. O. iz Travnika i A. M. iz Ilidže i drugi)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-646/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 646/10, rješavajući apelaciju Damira Obradovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Damira Obradovića, Alema Musića, S.M., Naima Muftića, Ramiza Pleha, Smaje Osmanbegovića, Hajrudina Hasovića, Tarika Herende, Almira Oprašića, Sulejmana Beganovića, Suvada Turudića, Emira Hadrovića, Almira Alibašića, Ekrema Tuke, Ismeta Kadića, Ante Šere, Vjekoslava Odobašića, Midhata Halilovića, Nihada Kruškića, Refika Dugića, Suvada Išerića, Mirsada Sečića, Suada Drpića, Fehima Muratovića, Emira Filana, Armina Mujkanovića, Refije Guhdije, Zehrudina Hatunića, Adise Mujić, Hasana Kundaka, Halila Čauševića, Mirsada Rahmanovića, Mensuda Imamovića, Edina Husića, Bećira Rahića, Samira Šuvalića, Midhata Salihagića, Gorana Vladića, Muniba Bisića, Ismeta Kadića, Muhameda Lisakovića, Nermina Smajića, Samira Omerovića, Anelka Trogrlića, Esada Heće, Amele Atović, Emira Likovca, Asima Šube, Mubere Bešić, Jakuba Osmanovića, Hadže Memovića, Advije Alispahić, Fatime Jangić, Adema Hodžića, Mustafe Beganovića, Sabahudina Mujaka, Nemira Osmančevića, Harisa Husanovića, Saliha Kadrića, Mušana Muratovića, Selvedina Kambera, Ferida Halilovića, Selvera Muminovića i Asima Ikanovića, podnesene protiv:

- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049473 11 Rev od 21. augusta 2012. godine;

- presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-000639 od 16. decembra 2009. godine, broj 009-0-Gž-08-003072 od 11. februara 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-001419 od 6. augusta 2009. godine, broj 65 0 P 048406 09 Gž od 15. decembra 2010. godine, broj 65 0 P 042554 09 Gž od 15. decembra 2010. godine, broj 65 0 Rs 049473 11 Rsz od 5. septembra 2011. godine, broj 65 0 Rs 042187 09 Rsz od 19. oktobra 2011. godine, broj 65 0 Rs 041722 0 9Rsz od 19. oktobra 2011. godine, broj 65 0 RS 040499 10 Gž od 17. oktobra 2011. godine, broj 65 0 Rs 047175 0 9 Rsz od 19. oktobra 2011. godine, broj 65 0 Rs 050298 09 Rsz od 26. oktobra 2011. godine, broj 65 0 Rs 044222 09 Gž od 17. oktobra 2011. godine, broj 65 0 P 043263 09 Gž od 26. septembra 2012. godine, broj 65 0 Rs 056590 09 Rsz od 25. septembra 2012. godine, broj 65 0 Rs 041038 09 Rsz od 25. septembra 2012. godine, broj 65 0 Rs 040910 09 Rsz od 27. septembra 2012. godine, broj 65 0 Rs 055651 09 Rsz od 3. oktobra 2012. godine, broj 09 0 Rs 007699 08 Rsž od 18. oktobra 2012. godine, broj 65 0 P 041723 09 Gž od 10. oktobra 2012. godine, broj 65 0 P 046742 09 Gž od 10. oktobra 2012. godine, broj 65 0 Rs 049516 11 Rsž od 6. septembra 2012. godine, broj 65 0 P 042395 10 Gz od 25. septembra 2012. godine, broj 65 0 Rs 046904 09 Rsz od 23. oktobra 2012. godine, broj 65 0 P 042845 10 Gž od 25. oktobra 2012. godine, broj 09 0 Rs 007124 08 Rsž od 25. oktobra 2012. godine, broj 65 0 P 044157 10 Gž od 6. novembra 2012. godine, broj 65 0 P 051200 09 Rsz od 28. novembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 007497 08 Rsž od 22. novembra 2012. godine, broj 65 0 Rs 046326 09 Rsz od 28. novembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 007137 08 Rsž od 8. novembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 006723 08 Rsž od 1. novembra 2012. godine, broj 65 0 P 044756 09 Gž od 28. novembra 2012. godine, broj 65 0 P 048592 09 Gz od 28. novembra 2012. godine, i broj 09 0 Rs 007685 08 Rsž od 14. novembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 007481 08 Rsž od 7. novembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 007152 08 Rsz od 12. decembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 007279 08 Rsz od 10. decembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 007272 08 Rsz od 10. decembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 007608 08 Rsz od 12. decembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 007129 08 Rsz od 10. decembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 044206 09 Rsz od 9. januara 2013. godine, broj 09 0 Rs 050670 09 Rsz od 27. decembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 007270 08 Rsz od 21. decembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 006952 08 Rsz od 6. decembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 006748 08 Rsz od 6. decembra 2012. godine, broj 65 0 P 043597 09 Gž od 3. decembra 2012. godine, broj 65 0 Rs 041502 10 Rsž od 3. decembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 09 0072333 08 Rsz od 10. decembra 2012. godine, broj 09 0 Rs 006464 08 Rsz od 10. decembra 2012. godine i broj 09 0 Rs 006451 08 Rsz od 10. decembra 2012. godine;

- presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049473 05 P od 4. aprila 2011. godine, broj 65 0 P 055651 08 P od 28. juna 2009. godine, broj 65 0 P 044222 05 P od 28. novembra 2008. godine, broj 65 0 P 041722 o6 P od 8. decembra 2008. godine, broj 65 0 P 04099 05 P od 29. maja 2008. godine, broj 65 0 P 041723 06 P od 16. oktobra 2008. godine, broj 65 0 P 046742 06 P od 31. marta 2009. godine, broj 65 0 P 049516 06 P od 25. februara 2011. godine, broj 65 0 P 042395 05 P od 14. novembra 2008. godine, broj 65 0 P 046904 05 P od 16. aprila 2009. godine, broj 065-0-P-06-000259 od 5. maja 2008. godine, broj 65 0 P 046326 07 P od 21. maja 2009. godine, broj 65 0 P 048592 07 P od 23. aprila 2009. godine, broj Pr-5400/05 od 21. maja 2008. godine, broj 065-0-P-06-000258 od 14. maja 2008. godine, broj Pr-5213/05 od 3. jula 2008. godine, broj 065-0-P-06-001837 od 10. aprila 2008. godine, broj Pr-4300/05 od 29. maja 2008. godine, broj 65 0 P 044206 05 P od 22. juna 2009. godine, broj 65 0 P 050670 05 P od 26. juna 2009. godine, broj 065-0-P-07-003857 od 28. maja 2008. godine, broj P-

4675/05 od 28. aprila 2008. godine, broj 65 0 P 043597 07 P od 27. februara 2009. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Obradović iz Travnika i Alem Musić iz Ilidže, koje zastupa Amir Ahmetspahić advokat iz Sarajeva, S.M. iz Jelaha, kojeg zastupa Nadira Omahić advokatica iz Sarajeva, Naim Muftić iz Goražda, Ramiz Pleh iz Goražda, Smajo Osmanbegović iz Sarajeva, Hajrudin Hasović iz Sarajeva, Tarik Herenda iz Sarajeva, Almir Oprašić iz Ilidže, Sulejman Beganović iz Zenice, Suvad Turudić iz Sarajeva, Emir Hadrović iz Olova, Almir Alibašić iz Sarajeva, Ekrem Tuka iz Zenice, Ismet Kadić iz Gradačca, Anto Šero iz Kreševa,Vjekoslav Odobašić iz Tuzle, Midhat Halilović iz Ilijaša, Nihad Kruškić iz Gračanice, Refik Dugić iz Sarajeva, Suvad Išerić iz Sarajeva, Mirsad Sečić iz Sarajeva, Suad Drpić iz Bugojna, Fehim Muratović iz Breze, Emir Filan iz Gornjeg Vakufa, Armin Mujkanović iz Travnika, Refija Guhdija iz Ilidže, Zehrudin Hatunić iz Gračanice, Adisa Mujić iz Kiseljaka, Hasan Kundak iz Olova, Halil Čaušević iz Gornjeg Vakufa, Mirsad Rahmanović iz Sarajeva, Mensud Imamović iz Ilidže, Edin Husić iz Sarajeva, Bećir Rahić iz Mostara, Samir Šuvalić iz Đurđevika, Midhat Salihagić iz Sarajeva, Goran Vladić iz Prozora, Munib Bisić iz Breze, Ismet Kadić iz Sarajeva, Muhamed Lisković iz Sarajeva, Nermin Smajić iz Zenice, Samir Omerović iz Sarajeva, Anelko Trogrlić iz Zenice, Esad Hećo iz Sarajeva, Amela Atović iz Sarajeva, Emir Likovac iz Hadžića, Asim Šubo iz Sarajeva, Mubera Bešić iz Sarajeva, Jakub Osmanović iz Sarajeva, Hadžo Memović iz Sarajeva, Advija Alispahić iz Sarajeva, Fatima Jangić iz Sarajeva, Adem Hodžić iz Sarajeva, Mustafa Beganović iz Travnika, Sabahudin Mujak iz Zenice, Nemir Osmančević iz Busovače, Haris Husanović iz Busovače, Salih Kadrić iz Sarajeva, Mušan Muratović iz Olova, Selvedin Kamber iz Gornjeg Vakufa, Ferid Halilović iz Kladnja, Selver Muminović iz Olova i Asim Ikanović iz Banovića (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 19. februara 2010. do 19. marta 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 646/10, AP 1438/10, AP 507/11, AP 971/11, AP 1021/11, AP 4892/11, AP 4910/11, AP 4911/11, AP 4912/11, AP 4921/11, AP 4923/11, AP 4327/12, AP 4501/12, AP 4502/12, AP 4504/12, AP 4506/12, AP 4508/12, AP 4510/12, AP 4511/12, AP 4512/12, AP 4513/12, AP 4515/12, AP 4522/12, AP 4605/12, AP 372/13, AP 373/13, AP 637/13, AP 642/13, AP 643/13, AP 644/13, AP 645/13, AP 646/13, AP 647/13, AP 648/13, AP 649/13, AP 1148/13, AP 1149/13, AP 1150/13, AP 1151/13, AP 1152/13, AP 1153/13, AP 1154/13, AP 1155/13, AP 1156/13, AP 1158/13, AP 1159/13, AP 1160/13, AP 1161/13, AP 1162/13 i AP 1163/13, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 646/10. Ukupno je spojeno 50 predmeta.

3. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate raznih potraživanja iz radnog odnosa za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima. U tužbenim navodima apelanti su se pozvali na Zakon o radu FBiH («Službene novine FBiH» broj 32/00, u daljnjem tekstu: ZOR), Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04, 56/04 i 68/05 i 33/06), Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), Zaključak Vlade o listi odgođenih plaćanja iz Budžeta FBiH za 2002. godinu («Službene novine FBiH» broj 64/02) i Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04).

4. Ustavni sud je odlukom broj AP 2954/09 od 25. februara 2010. godine odbacio apelaciju apelanta S.M. kao preuranjenu s obzirom da je bio u toku postupak pred Vrhovnim sudom po reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude. Ustavni sud je u navedenoj odluci apelanta uputio da nakon donošenja odluka o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njegova apelacija odbačena kao preuranjena, što je apelant i učinio te je podnio apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda broj 070-

0-Rev-09-001938 od 20. aprila 2010. godine.

5. Odlučujući o zahtjevima apelanata, Općinski sud je u pojedinim predmetima donio presude kojima je obavezao tuženu da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za određene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Općinski sud se u obrazloženjima presuda pozvao na odredbe čl. 4, 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene neto plaće i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je navedeno u obrazloženjima presuda, da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. ZOR-a. Također je navedeno da je odredbom člana 366. stav 1. ZOO regulisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Općinski sud je, kako je dalje navedeno, na osnovu uvjerenja tužene utvrdio da tužena apelantima priznaje da im nisu isplaćene plaće i regresi za naznačene periode u visini kako je navedeno u tužbenim zahtjevima apelanata. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, prema mišljenju Općinskog suda, ona se odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Općinski sud je zaključio da, budući da je utvrđeno da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi zahtjevi za isplatu plaća i regresa su osnovani.

6. U pojedinim apelacijama, Općinski sud je osporenim presudama odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata. Općinski sud je u obrazloženju osporenih presuda naveo da su predmetna potraživanja apelanata zastarjela u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. ZOR-a. Osim toga, Općinski sud je u pojedinim predmetima naveo da je naknada za ishranu u toku rada (topli obrok) popisana članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH («Službene novine FBiH» br. 23/00), te članom 9. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave i članom 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, u iznosu od 2% prosječne plaće u F BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je konstatovao da je smisao prava na naknadu troškova toplog obroka za vrijeme rada da se zaposleniku obezbjedi mogućnost da koristi jedan topli obrok za vrijeme rada, i da poslodavac može da se opredjeli da topli obrok uposlenicima obezbjeđuje vlastitim sredstvima i u vlastitim prostorijama. S obzirom na to da je nespornim tokom postupka utvrđeno da je tuženi osigurao apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, Općinski sud je zaključio da apelantima ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok.

7. Odlučujući o žalbama tužene protiv prvostepenih presuda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, Kantonalni sud je osporenim presudama žalbe tužene uvažio i prvostepene presude preinačio na način što je tužbene zahtjeve apelanata odbio kao neosnovane. U obrazloženjima je navedeno da je tužena u žalbama osnovano ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz člana 106. ZOR-a, budući da su apelanti podnesenim tužbama i postavljenim zahtjevima potraživali isplatu plaća i regresa uglavnom za period od 1999. do 2001. godine, a kako su tužbe podnijeli u periodu od 2005. do 2008. godine, to proizilazi da su podnesene nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine, pa je samim tim nastupila zastarjelost potraživanja. S tim u vezi, navedeno je da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja, jer iz sadržaja teksta zakona ne proizilazi izričito priznanje duga niti se radi o izjavi potpisanoj od strane lica koje je ovlašteno da zastupa tuženu u skladu sa zauzetim stavom Vrhovnog suda (presuda broj 070-0-Rev-08-000228 od 23. decembra 2008. godine). S obzirom da su tužbe podnesene nakon proteka roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnih potraživanja apelanata u smislu člana 106. ZOR-a, zbog čega je odbio tužbene zahtjeve apelanata.

8. U pojedinim apelacijama, Kantonalni sud je osporenim presudama odbio kao neosnovane žalbe apelanata i potvrdio prvostepene presude. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenih presuda naveo da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. ZOR-a. Naime, prema shvatanju Kantonalnog suda, Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO-a, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. ZOO-a. Kantonalni sud, je u pojedinim predmetima, također, naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka. Kantonalni sud je konstatovao da uzimajući u obzir odredbu člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH («Službene novine FBiH» br. 19/00), prizilazi da je poslodavac dužan osigurati zaposleniku ishranu u toku rada, a u slučaju da mu je nije u mogućnosti osigurati, dužan je isplatiti novčanu naknadu. Dakle, propisima koje je prvostepeni sud naveo u obrazloženju presuda propisana je samo visina novčane naknade na ime toplog obroka koja pripadaju uposlenicima (apelantima) kada im poslodavac ne osigurava ishranu u toku rada. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, na osnovu člana 226. ZPP-a, odlučio kao u izreci osporenih presuda.

9. Vrhovni sud je u predmetu broj AP 4327/12, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio presudu navedenu u izreci ove odluke kojom je usvojio reviziju tužene i preinačio drugostepenu presudu na način da je u cjelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta Ante Šere. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da se odluke nižestepenih sudova o odbijanju istaknutih prigovora zastarjelosti od strane tužene zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pozivajući se na odredbe člana 106. ZOR-a. Vrhovni sud je, također, istakao da se izjava tužene navedena u potvrdi tužene od 23. novembra 2005. godine kojom se dokazuje da apelantu kao bivšem pripadniku FMO nije isplaćena otpremnina ne predstavlja priznanje duga u skladu sa članom 387. stav 1. ZOO, tj. samo jasno, određeno i bezuslovno priznaje duga od strane ovlaštenog lica dužnika dovodi do prekida zastarjelosti, a ti neophodni uslovi, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu ispunjeni u konkrentom slučaju.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001938 od 20. aprila 2010. godine odbačena je kao nedozvoljena revizija apelanata S.M. (predmet broj AP 507/11) izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-001419 od 6. augusta 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni sud je istakao da, budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 2.224,44 KM, to shodno odredbi člana 237. stav 2. ZPP-a revizija nije dozvoljena. Osim toga, Vrhovni sud nije našao ni osnova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a jer, prema ocjeni tog suda, odlučivanje po predmetnoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

11. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer sudovi, između ostalog, nisu praivlno primjenili odredbe ZOO, naročito one koje se odnose na pitanje zastarjelosti, kao i člana 106. ZOR-a. Apelanti smatraju da je tužena priznala dug donošenjem zaključaka o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, kao i da je stupanjem na snagu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH, prekinut rok zastarijevanja u smislu člana 387. ZOO i da je počeo iznova teći shodno članu 392. ZOO. Stoga, prema mišljenju apelanata, stav sudova kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi kao neosnovani potpuno je proizvoljan, jer je tužena priznanjem duga priznala zastarjelu obavezu. Također, apelanti navode da su sudovi u pogledu njihovih potraživanja proizvoljno primijenili odredbe Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće i Kolektivnog ugovora. Zbog istih razloga, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu, te pravo na nediskriminaciju.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

13. Ustavni sud zapaža da je apelant S.M. (predmet broj AP 507/11) u apelaciji kao osporenu odluku naveo rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001938 od 20. aprila 2010. godine kojim je njegova revizija, izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-001419 od 6. augusta 2009. godine, odbačena kao nedopuštena, pa prema tome, u konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u pomenutoj apelaciji, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-001419 od 6. augusta 2009. godine.

14. Navodi apelanata da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili da im tužena na ime raznih potraživanja iz radnog odnosa isplati iznose navedene u predmetnim tužbama. U odnosu na navedeno, Ustavni sud ukazuje da je u svojim brojnim odlukama, npr. br. AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine; AP 2651/09 od 20. aprila 2011. godine i AP 293/10 od 30. oktobra 2012. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao identično pravno pitanje i zaključio da su sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje kada su zaključili da apelantima ne pripada pravo na isplatu spornih novčanih naknada iz radnog odnosa. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutim odlukama br.

AP 884/07, AP 2651/09 i AP 293/10.

15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju, vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-646/10 (D. O. iz Travnika i A. M. iz… | Sudska praksa | Aktio