Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-664/10 (V. I.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Suvlasništvo
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-664/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 664/10, rješavajući apelaciju Vlajka Ilisića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlajka Ilisića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 745 od 20. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-002 206 od 24. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000-375 od 6.

jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlajko Ilisić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 10. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 745 od 20. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-002 206 od 24. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000-375 od 6. jula 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000-375 od 6. jula 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je zajedničkim sticanjem u braku sa tuženom-protivtužiteljicom Slavicom Dragojević (u daljnjem tekstu: prvotužena) postao suvlasnik sa ½ dijela na nekretninama pobliže označenim u dispozitivu presude koje su upisane na ime Branislave Kovačević (u daljnjem tekstu: drugotužena) i umrle Milje Tošić (pravni prednik tuženih) sa po 1/3 dijela; da se prvotužena i drugotužena te Dragica Soknić (u daljnjem tekstu: trećetužena) obavežu da priznaju i da trpe zemljišnoknjižni upis njegovih suvlasničkih prava na navedenim nekretnima u zemljišnim knjigama Osnovnog suda i u katastarskom operatu Opštine Gradiška; kao i zahtjev da se utvrdi da je apelant vlasnik pokretnih stvari pobliže označenih u stavu 1. izreke presude i da otuđi pokretne stvari iz stava 2. izreke presude. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev prvotužene da se utvrdi da je ona u braku sa apelantom stekla pokretne stvari bliže navedene u stavu 3. izreke presude i da se apelant obaveže da trpi da u fizičkoj diobi ½ dijela tih stvari i preda prvotuženoj u posjed. Apelant je obavezan da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.216,80 KM, dok su tužene odbijene sa ostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka, preko dosuđenih iznosa.

3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i prvotužena zaključili brak 22. februara 1969. godine u Jasenicama, te da je brak je razveden Presudom Okružnog suda u Kranju broj P-25172001-6 od 24. avgusta 2001. godine. U Sporazumu o podjeli zajedničke imovine broj SB-870/01od 19. oktobra 2001. godine, koji je ovjeren kod notara u Kranju, je navedeno da njihovu zajedničku „ nepodijeljenu imovinu“ predstavlja stan u Kranju bliže opisan u tački 3. Sporazuma po kojem stan ostaje u isključivom vlasništvu apelanta nakon što on prvotuženoj ispalti iznos od 50.000 DM u tolarskoj protivrijednosti. Apelant je prvotuženoj isplatio navedeni iznos na ime njenog suvlasničkog dijela stana. Nadalje je utvrđeno da su za vrijeme trajanja bračne zajednice oboje bili zaposleni, da je predmetna kuća građena u periodu od 1981. godine do 1983. godine, da je izgrađena na zemljištu prednika tuženih, njihove majke Milje Tošić, koja je živjela u sagrađenoj kući sve do svoje smrti. Roditelji tuženih su se bavili poljoprivredom i stočarstvom ,što je nastavila njihova majka nakon smrti oca tuženih Ostoje Dragojevića. Zatim je utvrđeno da je dogovor o zajedničkoj gradnji predmetne kuće za majku tuženih postignut između tuženih, njihovih muževa i pok. Milje Tošić (majke i prednika tuženih), jer je stara kuća u kojoj je ona do tada živjela bila trošna i oštećena u zemljotresu. Prema nalazu vještaka geodetske struke Vladimira Lejića od 19. februara 2007. godine utvrđeno je da se radi o kući na sprat, dimenzija u suterenu „na ključ“ 9,00 x7,50-9,50 površine 86 m izgrađena na k.č. 1422/2 koja se vodi na imenu, sada pokojne Milje Tošić, prvotužene i drugotužene sa po 1/3 dijela, a nakon njenog cijepanja parcela, kuća sa dvorištem dobila je broj k.č. 1422/2 površine 460 m , od čega je zemljište na kojem je kuća izgrađena površine 86 m . U dvorištu je sagrađena garaža od tvrdog materijala na k.č. 1420 koja je ukatastarskom operatu upisana na ime Stojana Dragojevića. U pogledu pokretnih stvari koje su predmet tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, Osnovni sud je utvrdio da one nisu individualno određene, a za pojedine stvari iz protivtužbe apelant tvrdi da nisu u njegovom posjedu. Polazeći od ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je zaključio da su apelant i prvotužena zaključenim sporazumom o podjeli zajedničke imovine od 19. oktobra 2001. godien riješili u cjelini zajednički stečenu imovinu, te da se u ovom slučaju radi o zajedničkoj gradnji u porodičnoj zajednici, da apelant provedenim dokazima nije dokazao da je predmetna kuća bračna imovina apelanta i prvotužene i da je iz ovih razloga apelantov zahtjev u odnosu na predmetne nkretnine neosnovan, a da su tužbeni i protivtužebni zahtjev u odnosu na pokretne stvari neosnovani jer te stvari nisu individualno određene. Osnovni sud je takođe zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 269. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“br 58/03 do 49/09) za određivanje sudske mjere obezbjeđenja. S obzirom na sve navedeno, Osnovni sud je primjenom odredaba čl. 270. st. 2. i 272. Porodičnog zakona u vezi sa čl. 7., 123. i 269. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci prvostpene presude.

4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002 206 od 24. marta 2008. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostpena presuda Osnovnog suda je ukinuta u dijelu odluke o apelantovom zahtjevu za utvrđenje suvlasništva na pokretnim stvarima i u dosuđujućem i odbijajućem dijelu dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i predmet je u tom dijelu vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o apelantovom zahtjevu za utvrđenje suvlasništva na nekretninama, kao i u dijelu kojim je odlučeno o apelantovom zahtjevu za utvrđenje sudske mjere obezbejeđenja, je potvrđena. Istom presudom žalba prvotužene je uvažena i prvostepena presuda je ukinuta u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu i predmet je u tom dijelu vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje.

5. Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja Osnovnog suda u pogledu odluke o zahtjevu koji se odnosi na predmetne nekretnine, ali ne i pravne zaključke tog suda. Okružni sud je zaključio da iz sadržaja Sporazuma o podjeli zajednički stečene imovine u braku apelanta i prvotužene od 19. oktobra 2001. godine, tj. o podjeli stana u Kranju, nije podijeljena cjelokupna zajednička imovina i da Sporazum ne može služiti kao osnov za zaključak o tome da nekretnine, koje su predmet konkretnog spora, nisu njihova zajednički stečena bračna imovina, da apelant provedenim dokazima nije dokazao da su predmetnu kuću gradili on i njegova tadašnja supruga, niti postojanje namjere svih učesnika u gradnji da se kuća gradi za njega i njegovu tadašnju suprugu, kao i da je na ime izvršenih ulaganja stekao eventualno pravo na obligaciono pravni zahtjev. U pogledu odluke o zahtjevima apelanta i prvotužene usmjerenim na pokretne stvari, Okružni sud je zaključio da je utom dijelu prvostepena presuda zahvaćena povredom odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku i člana 191. stav 4. u vezi sa članom 209. istog zakona. Iz ovih razloga i primjenom navedenih odredbi Zakona o parničnom postupku i člana 18. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) i „Službeni glasnik RS“ br. 38/03) , Okružni su je odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002 206 od 24. marta 2008. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 745 od 20. novembra 2009. godine reviziju odbio.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je pravilan zaključak Okružnog suda da su predmetne nekretnine stečene u porodičnoj zajednici parničnih stranaka i majke sada pok. Milje Tošić. Okružni sud je, po ocjeni Vrhovnog suda, takođe pravilno zaključio da stranke u sporu prije, a ni u toku gradnje nisu dogovorili način utvrđivanja njihovih udjela u sticanju imovine i da je predmetni objekat građen za majku tuženih u toku trajanja bračne zajednice između apelanta i prvotužene njihovim zajedničkim sredstvima i sredstvima pok. Milje Tošić, koja je za života stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu odredbe člana 18. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, člana 20. i člana 21. istog zakona.

8. Vrhovni sud je dalje istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su sporne nekretnine stečene u porodičnoj zajednici pa je apelant svoj zahtjev usmjerio prema tuženima sa kojima je zajedno učestvovao u gradnji sporne kuće (kćerkama pok. Milje Tošić) koja je, prema utvrđenju nižestepenih sudova takođe učestvovala u njenoj gradnji. Polazeći od pravila imovinskog prava da u široj porodičnoj zajednici svi njeni članovi stiču pravo vlasništva na stvarima stečenim zajendičkim radom srazmjerno svom doprinosu, pod uslovom da drugačije nije izričito ili prećutno dogovoreno, Okružni sud je ocjenom provedenih dokaza, i po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno zaključio da su parnične stranke i pok. Milja Tošić usmeno dogovorili da zajednički grade kuću za, sada pokojnu Milju Tošić, a takav dogovor i njihova namjera su ostvareni nakon izgradnje kuće jer je po završetku njene izgradnje korištena upravo na ovaj način, koji je dogovoren između učesnika u gradnji.

9. Naime, u postupku pred nižestepnim sudovima je utvrđeno da su apelant i prvotužena živjeli u bračnoj zajednici od 22. februara 1969. godine do 24. avgusta 2001. godine, kada su se razveli, da je sporna kuća građena u periodu od 1981. godine do 1983. godine na zemljištu majke tuženih pok. Milje Tošić, jer je njena stara kuća bila trošna i oštećena od zemljotresa, da se u novosagrađenu kuću uselila majka tuženih i da je u kući živjela sve do smrti (u spisima predmeta nema podataka o datumu njene smrti, ali kako su drugotužena i trećetužena preuzele parnicu u toku postupka zbog smrti majke, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 26. januara 2004. godine, slijedi zaključak da je i nakon podnošenja tužbe živjela u predmentoj kući. U periodu od završetka gradnje (1983. godine) do razvoda braka apelanta i prvotužene, apelant nije preduzimao aktivnosti oko cijepanja parcele na kojoj je kuća sagrađena, a ni oko provođenja predmetnih nekretnina u javnim registrima na svoje ime i ime prvotužene. Apelant i prvotužena su 30. novembra 1992. godine na osnovu ugovora o prodaji stana stekli u vlasništvu stan u Kranju površine 65,20 m . Tužene saslušane kao stranke su tvrdile da je kuću pravila njihova majka a tužene (njene kćeri) su joj sa svojim muževima pomagale, kao i to da je njihova majka prodajom stoke obezbjeđivala novac za gradnju kuće, te da je apelant majstore plaćao sredstvima koja mu je davala njihova majka. Takođe, saslušani svjedoci su potvrdili da su apelant i prvotužena „preveli Milju“ da živi u toj kući i da su oni povremeno dolazili kao i drugotužena i trećetužena sa njihovim muževima, da je apelant plaćao majstore a da im nije poznato ko je obezbjeđivao sredstva za tu namjenu, te da su i sestre prvotužene (drugotužena i trećetužena) pomagale majku novčanim sredstvima.

10. Vrhovni sud je zaključio da se, kako je pokojna Milja nakon smrti ostala sa kćerkama logičnim ukazuje da je sa majstorima dogovarao, da ih je angažovao i plaćao i da se oko nabavke građevinskog materijala najviše angažovao apelant, kako je to pravilno zaključio Okružni sud, jer se kod gradnje u porodičnoj zajednici (o kakvoj gradnji je u konkretnom slučaju riječ), ako unaprijed nije određeno šta se i za koga gradi i ako je dogovoreno (izričito ili prećutno) da se stavr pribavlja samo za nekog iz porodične zajednice, kako je to u konkretnom slučaju dogovoreno da se predmetna kuća gradi za Milju Tošić, onda nije od značaja koliko je ko doprinosio gradnji i na koji način. Stoga je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak Okružnog suda da saslušani svjedoci nisu potvrdili da je predmetna kuća građena isključivo radom i doprinosom apelanta i prvotužene niti da je to njihova bračna imovina, pa apelant (na kojem je teret dokazivanja odlučnih činjenica) provedenim dokazima nije dokazao da sporna kuća predstavlja njihovu bračnu imovinu. S obzirom na utvrđene činjenice da su parnične stranke i pokojna Milja Tošić za svog života sporazumjeli (usmeno) da zajednički grade kuću pokojnoj Milji Tošić, Vrhovni isud je zaključio da nisu osnovani navodi revizije da predmetna kuća predstavlja bračnu imovinu tužitelja i prvotužene i pored toga što je građena za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice i uz njihovo učešće u gradnji novčanim sredstvima i fizičkim radom, jer je kuća građena za majku tuženih, pa je bez značaja koliki je njihov doprinos u gradnji te kuće.

11. Vrhovni sud je na kraju istakao da nisu osnovani ni revizioni prigovori da Okružni sud nije ocijenio sve dokaze provedene utoku postupka, da iskaze svjedoka Ace Tasovac i Ostoje Gvozdenac nije ocijenio i u istoj „mjeri“ kao i iskaze tuženih i da je time počinio povredu člana 8. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu ZPP), navodeći da je Okružni sud ocijenio sve provedene dokaze i odredio dokaznu snagu za svaki od pojedinačno provedenih dokaza na osnovu kojih je po slobodnoj ocjeni stekao uvjerenje o tome koje su činjenice dokazane i zbog čega a koje nisu, te je z asvoju odluku o tome dao dovoljne i valjane dokaze. Takođe je ocijenio da apelantove tvrdnje iznesene u reviziji da su se nižestepeni sudovi „stavili na stranu tuženih prihvatajući njihove navode u cjelini, a da nisu cijenili navode tužitelja“ nisu osnovane jer je upravo apelant u smislu odredbe čl. 7. stav 1, 102. stav 1. i 123. stav1. Zakona o parničnom postupku bio dužan da dokazuje činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što su sudovi, prilikom donošenja osporenih presuda, pogrešno i nepotpuno utvrdili relevantne činjenice i pogrešno ocijenili dokaze, te pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava prilikom odlučivanja o njegovom tužbenom zahtjevu.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-664/10 (V. I.) | Sudska praksa | Aktio