Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-682/10 (V. J. i G. D.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-682/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 682/10, rješavajući apelaciju Vinka Jelavića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Jelavića i Gorana Džajića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-04/09 od 17. novembra 2009. godine i broj KPV-07/04 od 23. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinko Jelavić i Goran Džajić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Ljubuškog, koje zastupa Tomislav Zelić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 20. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-04/09 od 17. novembra 2009. godine i Presude istog suda broj KPV-07/04 od 23. decembra 2008. godine.

2. Presudom Suda BiH broj KPV-07/04 od 23. decembra 2008. godine apelanti su, kao trećeoptuženi i petooptuženi, odnosno kao direktori i odgovorne osobe u također optuženim pravnim licima „Company Jelavić 96“ d.o.o. Ljubuški (prvoapelant) i „Džajić Commerce“ d.o.o. Ljubuški (drugoapelant) proglašeni krivim za produženo krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 55. KZFBiH, koje su počinili radnjama bliže navedenim u tački V st. 1. i 2. dispozitiva prvostepene presude (prvoapelant) i u tački III st. 1. i 2. dispozitiva prvostepene presude (drugoapelant). Sud BiH je apelantima izrekao uslovnu osudu kao glavnu kaznu i novčanu kaznu kao sporednu, na način i u iznosima detaljno navedenim u izreci prvostepene presude. Također, na osnovu člana 110. st. 1. i 2. i člana 111. stav 1. KZBiH, od apelanata je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, i to od apelanta V. J. iznos od 101. 594,00 KM, a od apelanta G. DŽ. iznos od 110.996,00 KM.

3. Sud BiH je obrazložio da je nesporno utvrđeno da je prvoapelant bio direktor i ovlašteno lice također optuženog privrednog društva „Company Jelavić 96“ d.o.o. Ljubuški, a da je drugoapelant bio direktor i ovlašteno lice također optuženog privrednog društva „Džajić Commerce“ d.o.o. Ljubuški. Također, utvrđeno je i da su oba optužena privredna društva, tokom 2003. godine, obavljala finansijske transakcije sa privredenim društvima koja su pobrojana u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: navodni kupci). Dalje, Sud BiH je naveo da su u vrijeme obavljanja inkriminisanih radnji važili porezni propisi koji su „obavezivali privredna društva koja se bave prometom robe i usluga da pod zakonom propisanim uslovima podliježu obavezi plaćanja poreza na ostvareni promet, te da su zakonom propisani i određeni slučajevi oslobađanja od te obaveze, odnosno njenog prenošenja na drugog obveznika“. Sud BiH se pozvao na relevantne blanketne propise, odnosno na relevantne odredbe Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službene novine FBiH“ broj 49/02), pa je naveo da je sporno odlučno pitanje u konkretnom slučaju bilo „da li je bilo stvarnog prometa robe između optuženih pravnih lica i njihovih navodnih kupaca“. Na osnovu brojnih provedenih dokaza koje je iscrpno naveo i detaljno analizirao u prvostepenoj presudi, Sud BiH je utvrdio da su optužena pravna lica obveznici poreza na promet proizvoda u iznosima bliže navedenim u dispozitivu prvostepene presude, te da nije bilo uslova za oslobađanje, odnosno prenošenje te obaveze na drugog obveznika „jer su optuženi robu u navedenim vrijednostima prodali za Sud nepoznatim kupcima, kao robu namijenjenu krajnjoj potrošnji“. Sud BiH je, dalje, naveo da je utvrđeno da su apelanti, „umjesto da obračunaju i prijave porez na taj promet robe, dajući lažne podatke o činjenicama koje su od uticaja za utvrđivanje iznosa poreskih obaveza, izbjegli plaćanje ovog poreza na način što su u periodima navedenim u izreci presude, tu robu koju su prethodno nabavili od raznih dobavljača, prodali njima poznatim kupcima ali taj promet protivno čl. 25. do 29. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga nisu obračunali ni prijavili, niti platili porez, nego su, u namjeri da to prikriju i izbjegnu plaćanje poreza, prikazali da su tu robu prodali firmama navedenim u izreci presude radi daljnje prodaje“.

4. Sud BiH je, također, utvrdio da su, između ostalih, apelanti sa navodnim kupcima prethodno „dogovorili sačinjavanje narudžbenica koje su sadržavale izjavu navodnih kupaca da roba služi za daljnju prodaju kako bi se obaveza plaćanja poreza prenijela na kupca iako stvarnog prometa nije bilo“. Sud BiH je, također, utvrdio da su sve firme – navodni kupci „bile registrovane sa ciljem pranja novca, odnosno pružanja usluga drugim firmama radi izbjegavanja plaćanja poreskih i drugih obaveza uz proviziju. Tako su te firme 'perači novca' od optuženih primali gotov novac, polagali ga na račun svojih firmi a zatim odmah virmanskim nalozima prebacivali na račun optuženih privrednih društava, na ime navodnog plaćanja robe koja je samo fiktivno naručena i nikada nije isporučena kupcima. Na ovaj način optužena pravna lica su izbjegla plaćanje poreza na promet proizvoda, ponovno uključujući u žiralni platni promet novac koji su ostvarili prodajom krajnjim potrošačima“.

5. Odlučujući o žalbama protiv prvostepene presude, Sud BiH je Presudom broj KPŽ- 04/09 od 17. novembra 2009. godine odbio, između ostalih, žalbu drugoapelanta. i pravnog lica „Džajić Commerce“ d.o.o. Ljubuški, a djelimično je uvažio žalbu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), dok prvoapelant nije izjavio žalbu. Drugostepenom presudom Sud BiH je preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni, tako što je prvoapelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i na novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM, a drugoapelanta. na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Sud BiH je, u obrazloženju drugostepene odluke, između ostalog, naveo da je odbio prigovor odbrane drugoapelanta da se prvostepena presuda zasniva na iskazima pojedinih svjedoka „koji, iako su bili upisani kao osnivači i direktori privrednih društava, nisu bili i njihovi stvarni vlasnici, zbog čega se njihovim iskazima nije mogla u potpunosti pokloniti vjera“. U vezi sa navedenim, Sud BiH je obrazložio da firme čiji su osnivači i direktori bili saslušani kao svjedoci „nisu obavljale bilo kakvo poslovanje izuzev prebacivanja novčanih sredstava po dogovoru na račune drugih firmi, da nisu imale skladišne prostore, transportna sredstva, niti bilo šta što bi firma koja se bavi kupovinom robe radi njene dalje prodaje morala imati“. Stoga je Sud BiH zaključio da je irelevantno da li su kao svjedoci saslušani stvarni vlasnici ili neka druga lica, jer je za izvršenje krivičnog djela koje je apelantima stavljeno na teret značajno poslovanje firme, a ne ko je stvarni vlasnik. Dalje, Sud BiH je odbio i prigovor drugoapelanta da je prvostepeni sud selektivno ocijenio iskaz svjedoka Tužilaštva BiH „poklanjajući vjeru njegovom iskazu samo u onom dijelu koji ide u prilog tezi optužbe“. Naime, Sud BiH je obrazložio da drugoapelant nije konkretizovao ovaj prigovor, odnosno da nije naveo koji dio iskaza tog svjedoka ide u njihovu korist, a da ga je sud zanemario. Sud BiH je, dalje, naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaz ovog svjedoka, te da je ocijenio da taj iskaz „nema karakter odlučujećeg dokaza“ o čemu je dao relevantno obrazloženje.

6. Također, Sud BiH je naglasio da je odlučna činjenica za postojanje krivičnog djela u konkretnom slučaju bila utvrđivanje postojanja „stvarnog prometa između optuženih pravnih lica i pravnih lica sa kojima su poslovali“, te da se tim pitanjem prvostepeni sud bavio u svojoj odluci „utvrdivši da do stvarnog prometa robe između optuženih pravnih lica i [navodnih kupaca] nije nikada došlo, te da su navedene firme i bile osnovane s ciljem pranja novca“. Ovu odlučnu činjenicu, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud nije utvrdio isključivo na osnovu vještačenja, već i na osnovu drugih provedenih dokaza. U vezi s tim, drugostepeni sud je naveo da je odbrana osporila nalaz vještaka finansijske struke, ali samo u dijelu koji prvostepeni sud nije smatrao relevantnim, odnosno da se prigovor odnosio samo na „dio nalaza na kojem se ne temelji prvostepena presuda“. S druge strane, prvostepeni sud je prihvatio dio nalaza vještaka finansijske struke u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje poreskih obaveza i obračun poreza, a odbrana tom dijelu nalaza nije ni prigovarala.

7. Sud BiH je, također, obrazložio da je prvostepenom presudom van svake razumne sumnje utvrđeno da stvarni promet između optuženih, uključujući i apelante, i navodnih kupaca nije nikada izvršen, već da je roba prodata krajnjim potrošačima. Dalje, utvrđeno je da su svi optuženi, uključujući i apelante, „lažnim prikazivanjem prometa proizvoda kroz finansijsku dokumentaciju nastojali prikazati da je roba prodata kupcima radi dalje prodaje, dok je, zapravo, roba prodata krajnjim potrošačima“. Imajući to u vidu, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, drugostepeni sud je odbio prigovor drugoapelanta da vještak finansijske struke prilikom obračuna utajenog poreza na promet „nije uzimao u obzir materijalne propise Republike Srpske s obzirom da je na teritoriji ovog entiteta sjedište firmi 'perača novca'“, već da je do iznosa utajenog poreza došao primjenom propisa Federacije BiH. U vezi s tim, drugostepeni sud je naveo da je nesumnjivo utvrđeno da postoji obaveza apelanata na plaćanje poreza na promet, kao direktora i odgovornih lica pravnih subjekata sa sjedištem na teritoriji FBiH, „te se i obračun poreza na promet ima vršiti po propisima ovog entiteta, što je i učinjeno“.

8. Apelanti osporavaju navedene presude, navodeći da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su im navedena prava prekršena zato što vještak finansijske struke Mate Anić nije mogao vještačiti i trebalo je, kako su naveli, da bude izuzet iz vještačenja u skladu sa odredbom člana 98. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), zato što je on „djelatnik državnog organa koji u konkretnom slučaju ima status oštećenika i kod kojeg vještak Anić ostvaruje svoja imovinska prava (plaće i dr.)“. U ostalom dijelu apelanti ponavljaju navode koje su istakli i u žalbi protiv prvostepene odluke. Naime, ponovo ističu da su pojedini saslušani svjedoci bili upisani kao osnivači i direktori navodnih kupaca, ali da nisu bili njihovi stvarni vlasnici. Zatim, apelanti navode da je prvostepeni sud iskaz svjedoka Tužilaštva BiH ocijenio selektivno, samo „u dijelu koji odgovara optužbi, dok dio koji pogoduje [apelantima], jednostavno prešućuje“. Također, apelanti navode da se optužnice protiv oba apelanta „temelje samo na pretpostavkama, što sve skupa dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost i utemeljenost“, te ističu ponovo da vještak finansijske struke nije uzeo u obzir relevantne propise Republike Srpske iako je „neprijeporno da se radi o područjima koja samostalno uređuje svaki entitet, te da se radi o dva odvojena i neovisna pravna sustava“. Apelanti, također, smatraju da vještak finansijske struke „nije rasvijetlio ni ključnu okolnost od koje ovisi smisao i svrha cjelokupnog kaznenog progona a ona se odnosi na obračun poreza od poreznih organa na čijem su području imale sjedište tvrtke [...] (tzv. perači novca)“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanata koji se tiču navodnog kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obje osporene odluke dao dovoljno jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito zapaža da razlozi koje su apelanti naveli kao razlog zbog kojih je vještak finansijske struke morao biti izuzet nisu razlozi koje propisuje odredba člana 98. ZKP na koju su se apelanti pozvali u apelaciji, odnosno da to nisu razlozi zbog kojih, u smislu člana 82. ZKPBiH, ovaj vještak ne bi mogao biti saslušan kao svjedok. Naime, ovi razlozi onemogućavaju saslušavanje kao svjedoka onih osoba koje bi svojim iskazom povrijedile dužnost čuvanja državne, vojne, službene ili profesionalne tajne, zatim, branitelja optuženih i maloljetnika s obzirom na njihov uzrast i duševnu razvijenost, a apelanti nisu naveli da se radilo o takvom slučaju. Osim toga, apelanti ovaj prigovor nisu iznijeli tokom prvostepenog postupka kada su mogli tražiti izuzeće vještaka finansijske struke. Drugoapelant je taj prigovor iznio tek u žalbi protiv prvostepene presude, a prvoapelant nije ni izjavljivao žalbu protiv prvostepene odluke, već taj prigovor iznosi tek u apelaciji. Međutim, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su apelanti bili onemogućeni u korištenju procesnih prava tokom postupka pred prvostepenim sudom ravnopravno sa drugom stranom, pa je ovaj apelacioni navod neosnovan. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelanti su se pozvali i na pravo na imovinu, ali u odnosu na to nisu dali bilo kakvo obrazloženje. Ustavni sud smatra da se tvrdnje o kršenju prava na imovinu odnose na to što je apelantima izrečena novčana kazna kao sporedna i što im je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom za koje su proglašeni krivim i osuđeni. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju propisuje pravo države da ograniči pravo na mirno uživanje imovine, između ostalog, i zato da bi „osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni“. Pošto se u konkretnom slučaju radi upravo o takvoj situaciji, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić