Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-732/10 (Š. H.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-732/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-732/10, rješavajući apelaciju Šehada Hasanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šehada Hasanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

08-001014 od 16. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šehad Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Vogošće, koga zastupa Haris Džafo, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-001014 od 16. decembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-3677/05 od 27. decembra 2007. godine Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnejm tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu isplati na ime plata za mjesec februar 2001. godine iznos od 412,00 KM, za mjesec mart 2001. godine iznos od 412,00, te za regrese za korištenje godišnjeg odmora za 1999. godinu iznos od 372,48 KM, regresa za 2000. godinu u iznosu od 409,71 KM, regresa za 2001. godinu u iznosu od 431,69 KM i regresa za 2002. godinu u iznosu od 400,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. novembra 2005. godine uz naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu zakonskih zateznih kamata apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom.

3. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tuženi. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-

Gž-08-001014 od 16. decembra 2009. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev za isplatu plaća za februar i mart 2001. godine u iznosu od po 412,00 KM, kao i regresa za 1999. godinu u iznosu od 372,48 KM, regresa za 2000. godinu u iznosu od 409,71 KM, regresa za 2001. godinu u iznosu od 431,69 KM i regresa za 2002. godinu u iznosu od 400,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. novembra 2005. godine uz naknadu troškova postupka.

4. U obrazloženju presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da sporna potraživanja predstavljaju unutrašnji dug FBiH. Istaknuto je da je članom 4. tačka 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH utvrđeno da opće obaveze predstavljaju dugovi Federacije nastali u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine a koje obuhvataju između ostalog i obaveze po osnovu neiplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministrarstva odbrane i Vojske Federacije. Stoga po mišljenju Kantonalnog suda navedenom odredbom jasno je definisan dug Federacije BiH koji između ostalog čine i obaveze po osnovu neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine pa tuženi neosnovano navodi da javni dug čine samo potraživanja koja su prijavljena Federalnom ministarstvu finansija.

5. Kantonalni sud je naveo da tuženi osnovano žalbom ukazuje da je prvostepeni sud odlučujući o prigovoru zastare pogrešno primjenio materijalno pravo. Istaknuto je da prema stavu sudske prakse koja je zauzeta u presudi Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-08-000228 od 23. decembra 2008. godine kao i stavu Građanskog odjeljenja tog suda koji je zauzet na sjednici od 16. februara 2009. godine, Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH („Službene novine FBiH br. 66/04, 49/05, 35/06, 31/08 i 32/09) nema za posljedicu priznanje duga što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. navedenog zakona.

6. Konstatovano je da je predmet tužbenog zahtjeva isplata neisplaćenih plata i regresa što predstavlja potraživanje iz radnog odnosa. Istaknuto je da prema članu 106. Zakona o radu apsolutna zastara ovih potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije određeno. Istaknuto je da apelant potražuje plate za februara i mart 2001. godine, te naknadu za regres za 1999., 2000., 2001.i 2002. godinu. Budući da je tužba podnesena 15. novembra 2005. godine odnosno po proteku roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja to je u smislu navedene zakonske odredbe predmetno potraživanje zastarjelo. Istaknuto je da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanta za isplatu regresa za 2002. godine cijenio činjenicu da obaveza isplate regresa dospijeva prvog narednog dana nakon početka korištenja godišnjeg odmora. Kako je apelant započeo koristiti godišnji odmor za 2002. godinu 22. aprila 2002. godine to je po mišljenju Kantonalnog suda u skladu sa odredbom člana 106. Zakona o radu i u tom dijelu osnovan prigovor zastarjelosti.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da Kantonalni sud nije primjenio član 387. i 391. ZOO i utvrdio da je tuženi priznao postojanje obaveze, te na taj način utvrdio prekid roka zastare. Također sud nije primjenio odredbu člana 11. ZOO kojom je propisano da su sudionici u obligacionom odnosu ravnopravni.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

12. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Dalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član

14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33).

14. U konkretnom slučaju, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-732/10 (Š. H.) | Sudska praksa | Aktio