Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-741/10 (M.K.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-741/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 741/10, rješavajući apelaciju M.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 18-0-Rev-08-000 962 od 27. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-002 od 27. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-P-06-001313 od 1. oktobra 2007.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 24. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18-0-Rev-08-000 962 od 27. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-002 od 27. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-001313 od 1. oktobra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. februara 2010. godine.
2. Predmet spora u parnici koja je rezultirala osporenim presudama je zahtjev Zije Selmanija (u daljnjem tekstu: tužitelj) za utvrđivanje prava vlasništva na montažnom objektu u odnosu na apelanta, kao drugotuženog u predmetnoj parnici, i predaja dijela tog objekta, površine 8,75 m2, u posjed tužitelju (u daljnjem tekstu: sporni dio montažnog objekta). U postupku je utvrđeno da je tužitelj 1983. godine zaključio sa Gojkom Škorićem (u daljnjem tekstu: prvotuženi) ugovor o kupoprodaji montažnog objekta - kioska, bliže opisanog u dispozitivu osporene prvostepene presude (u daljnjem tekstu: montažni objekat), da je tužitelj isplatio ugovorenu cijenu i da mu je prvotuženi predao u posjed predmet kupoprodaje. U vezi sa ovim, Osnovni sud je donio Presudu broj P-2484/01 od 26. marta 2002. godine, kojom je utvrđeno da je tužitelj vanknjižni vlasnik montažnog objekta, što je prvotuženi dužan priznati i trpjeti da se tužitelj upiše kao vlasnik, a da je apelant dužan predati sporni dio tog objekta tužitelju, jer je utvrđeno da je veći dio montažnog objekta već vraćen tužitelju. Presudom Okružnog suda broj Gž-1448/02 od 15. jula 2004. godine, žalba prvotuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen tužiteljev zahtjev za upis prava vlasništva na montažnom objektu, dok je u preostalom dijelu žalba prvotuženog i apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-392/04 od 18. novembra 2005. godine drugostepena presuda je u pobijanom dijelu, u odnosu na predaju u posjed spornog dijela tog objekta, ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. Temeljem te presude Vrhovnog suda Okružni sud je svojim rješenjem od 26. maja 2006. godine predmet vratio prvostepenom sudu na odlučivanje o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na predaju u posjed spornog dijela montažnog objekta.
3. Prvostepeni sud je, nakon provedenog ponovnog postupka, Presudom broj 071-0-P- 06-001313 od 1. oktobra 2007. godine utvrdio da je tužitelj stvarni i vanknjižni vlasnik sa 1/1 dijela montažnog objekta, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se u korist tužitelja izvrši upis u Katastru nekretnina. Apelant je obavezan da tužitelju preda u posjed sporni dio montažnog objekta, površine 8,75 m2, „što sada čini dio bespravno sagrađenog stambenog dijela u posjedu [apelanta], izgrađenog na istoj parceli“.
4. Međutim, osporenom Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002 od 27. maja 2008. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je utvrđeno da je tužitelj vanknjižni vlasnik montažnog objekta i tužbeni zahtjev je u tom dijelu odbijen, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Naime, Okružni sud je naveo da je tužiteljevo pravo vlasništva na montažnom objektu već utvrđeno ranijom prvostepenom Presudom broj P-2484/01 od 26. marta 2002. godine, koja je u tom dijelu postala pravosnažna, zbog čega je ponovno utvrđivanje prava vlasništva u korist tužitelja bespredmetno. U odnosu na dio zahtjeva koji se tiče predaje u posjed spornog dijela montažnog objekta, površine 8,75 m2, Okružni sud je naglasio da je veći dio spornog objekta apelant vratio tužitelju, dok je sporni dio adaptacijom i dograđivanjem stambenog dijela uz poslovni prostor pretvorio u dio stambenog objekta iako taj dio pripada radnom dijelu montažnog objekta.
5. U odnosu na apelantove žalbene navode da je on objekat kupio od brata prvotuženog Boška Škorića, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je sporni objekat bio vlasništvo prvotuženog i njegove supruge i da je predstavljao njihovu bračnu stečevinu. Da bi, kako je dalje naveo Okružni sud, „osujetio suvlasnički dio svojoj supruzi Desanki [prvotuženi] je taj kiosk zajedno sa bratom Boškom prodao, otuđio trećem licu, a što je sve utvrđeno [pravosnažnom] Presudom prvostepenog suda broj P-9321/99 od 14.09.2000. godine [...]“. Dalje, Okružni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju radilo o kupovini pokretne stvari koja nije vezana za zemljište, a apelant je, u smislu odredbe člana 28. u vezi sa odredbom člana 31. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, mogao svoju savjesnost i zakonitost sticanja isticati samo u odnosu na Boška Škorića s kojim je zaključio ugovor o kupoprodaji iako je znao da kupuje od nevlasnika, kako je to nesporno utvrđeno u prvostepenom postupku. Osim toga, kako je naglasio Okružni sud, adaptacijom postojećeg dijela objekta i dogradnjom stambenog dijela uz taj dio nije nastala nova stvar, kako je to apelant isticao tokom postupka i u žalbi, zbog čega lice koje je izvršilo adaptaciju „ne može samim tim postati vlasnik, odnosno suvlasnik na cjelokupnom poslovnom prostoru“. Također, nisu prihvaćeni ni žalbeni navodi da je apelant ulagao svoja sredstva i ozidao novi objekat, budući da je nesporno da se radi o privremenom objektu bez dozvole o gradnji stambenog dijela „koji je zatvaranjem terase i uzurpiranog dijela montažno-demontažnog kioska (nije predmet zahtjeva dograđeni dio) ona ista stvar koju je tužilac kupio od [prvotuženog] 12.01.1983. godine“.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 18-0-Rev-08-000 962 od 27. novembra 2009. godine odbijena je apelantova revizija protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju naročito istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužilac stekao pravo vlasništva na montažnom objektu kao kupac na osnovu ugovora o kupoprodaji iz 1983. koji je zaključio sa prvotuženim kao dotadašnjim vlasnikom. Također, Vrhovni sud je istakao da je taj objekat kiosk koji se smatra pokretnom stvari „i pored toga što ima izgled prividno nepokretnog zidanog objekta, s obzirom da je sa spoljašnje strane ozidan bijelim fasadnim ciglama“. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se i apelantov bespravno izgrađeni stambeni objekat „također pravno smatra pokretnom stvari“, te da su sudovi, primjenom člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, pravilno obavezali apelanta da preda tužitelju u posjed sporni dio montažnog objekta, površine 8,75m2, „koje mu je apelant oduzeo od ćevabdžinice (lokala, odnosno kioska) prilikom izgradnje stambenog objekta“. Ostale revizijske navode Vrhovni sud je odbio, jer se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, zato što se iz tog razloga revizija ne može izjaviti.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te navodi da je „sporno shvatanje sudova po kojem [...] nije došlo do stvaranja nove stvari, već do adaptiranja i dograđivanja postojećeg montažno-demontažnog objekta kioska“. Također, apelant navodi da su sporni i stavovi sudova o njegovoj nesavjesnosti u vezi sa kupovinom spornog montažnog objekta, te da su u vezi s tim netačne izjave i prvotuženog i njegovog brata Boška Škorića o tome da je apelant znao da je sporni objekat ranije prodat tužitelju. Apelant smatra, također, da je nesporno da je on sagradio objekat koji predstavlja nekretninu i to tako „što je dijelove spornog montažno-demontažnog objekta kioska (pokretne stvari) ugradio u novonastali objekat i to tako da ti dijelovi predstavljaju prirast tog objekta, tj. da su trajno s njim spojeni“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na koja se apelant pozvao, a koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da predmet apelacije može biti isključivo pitanje predaje u posjed spornog dijela montažnog objekta površine 8,75m2, jer je samo to bio predmet odlučivanja u osporenim presudama. Naime, Ustavni sud zapaža da je o pitanju vlasništva tužitelja na cijelom montažnom objektu, uključujući i sporni dio koji je predmet osporenih presuda, odlučeno Presudom Osnovnog suda broj P-2484/01 od 26. marta 2002. godine koja je u tom dijelu postala pravosnažna i ne može biti predmet ispitivanja po ovoj apelaciji. Imajući to u vidu, Ustavni sud ukazuje da su sudovi na tri instance razmotrili sva pitanja koja je apelant postavio i da su o svojim zaključcima dali dovoljno jasna obrazloženja u svojim presudama, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić