Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-750/10 (B. Š.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-750/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 750/10, rješavajući apelaciju Branka Štule, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/
08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Štule podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 044339 09 Gž od 27. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 044339 04 P od 13. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Štula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 044339 09 Gž od 27. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 044339 04 P od 13. jula 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 044339 04 P od 13. jula 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Institut zaštite, ekologije i informatike Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati iznose na ime razlike plata i neisplaćenih plata sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosima i za period bliže precizirane u izreci presude. Presudom je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.020,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je apelant u periodu obuhvaćenom tužbenim zahtjevom imao sa tuženim zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, koji je prestao po apelantovom zahtjevu a sporazumno između apelanta i tuženog. Dalje, tuženi je na apelantovo ime za navedeni period uplatio zakonom propisane doprinose nadležnom Fondu penzijskog i invalidskog osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO), te je tuženi apelantu 15. jula 2004. godine uplatio iznos od 1.260,00 KM za koju uplatu nije utvrđeno na šta se odnosila. Izvodeći dokaz saslušanjem stalnog sudskog vještaka, nakon izvršenog dopunskog vještačenja, Osnovni sud je naveo da je vještak na glavnoj raspravi, održanoj 11. juna 2009. godine, potvrdio da se apelant nije vodio u evidencijama, odnosno šihtarici kod tuženog iz kog razloga nije ni vršen obračun u službi računovodstva, te da nije mogao sa sigurnošću utvrditi na šta se odnosila isplata tuženog učinjena apelantu u iznosu od 1.260,00 KM. Dalje je navedeno da apelant, prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, nije učinio vjerovatnim da je faktički radio kod tuženog, da se pridržavao radnog vremena i četrdesetodnevne radne nedjelje, niti je odgovorio na kojim je sve konkretnim poslovima radio kod tuženog za vrijeme trajanja radnog odnosa. Naime, apelant je naveo da je radio terenske poslove, posebne naloge, rad mimo radnog vremena, ističući pri tome samo rad izvan sjedišta i radnog vremena tuženog kao poslodavca, iako je ugovorom o radu bilo propisano da će on kao radnik poslove obavljati u mjestu sjedišta organizacione jedinice i na terenu gdje postoje ugovoreni poslovi tuženog. Osnovni sud je istaknuo da je i zakonski zastupnik tuženog potvrdio da apelant faktički nije bio zaposlen kod tuženog, a da je do tih saznanja došao od drugih zaposlenih koji apelanta nisu ni poznavali i da je apelantu zasnovan radni odnos radi sticanja prava tuženog na obavljanje djelatnosti iz oblasti zaštite životne sredine i prava na licencu.
4. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je zaključio da apelant u toku postupka nije dokazao da je postupio po zaključenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme u kojem je predviđeno da apelant kod tuženog počinje da radi 1. marta 2003. godine, niti je u toku postupka apelant dokazao da je kod tuženog obavljao poslove iz ugovora o radu. Izvršavanje predmetnog ugovora o radu, u smislu rada na poslovima zbog kojih je apelant i zasnovao radni odnos, bio je uslov da se apelantu odredi osnovna mjesečna plata. Osnovni sud je istaknuo da se na predmetni slučaj primjenjuje Zakon o radu čijom odredbom člana 1. stav 2. je propisano da prava i obaveze iz radnog odnosa nastaju sa danom kada radnik na osnovu ugovora o radu stupi na rad kod poslodavca. Navedeno je da apelant u toku postupka nije dokazao da je stupio na rad kod tuženog kao poslodavca iako je stupanje na rad u skladu sa odredbom člana 19. stav 2. tačka 3. Zakona o radu bilo ugovoreno, pa tako međusobna prava i obaveze proistekli iz ugovora o radu, odnosno predmetnog radnog odnosa, nisu ni nastali. Odredbom člana 83. stav 1. Zakona o radu je propisano da radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. Osnovni sud je istakao da apelant nije u toku postupka dokazao da je postupio po ugovoru o radu i stupio na rad kod tuženog kao poslodavca, te je sud zaključio da predmetni ugovor o radu u smislu te zakonske odredbe nije zaživio, odnosno niti je apelant radio, niti mu je tuženi isplaćivao plate. Slijedeći navedeno utvrđeno stanje, Osnovni sud je zaključio da je između apelanta i tuženog u periodu počev od 1. marta 2003. godine do 22. juna 2004. godine postojao fiktivan radni odnos zasnovan na ugovoru o radu, koji ugovorne strane nisu ispunile u osnovnim elementima navedenog ugovora. Naime, apelant sa svoje strane nije izvršio predmetni ugovor o radu na način da nije faktički radio kod tuženog, a tuženi sa svoje strane nije izvršio ugovor i apelantu nije isplaćivao mjesečne plate. Pošto ugovorne strane nikada nisu ni počele da izvršavaju svoje obaveze proistekle iz predmetnog ugovora, Osnovni sud je ocijenio da se, u smislu odredbe člana 66. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), radilo o prividnom ugovoru koji nema dejstva među ugovornim stranama, odnosno takav ugovor nije proizveo međusobna prava i obaveze među ugovornim stranama. Osnovni sud je istaknuo da nije sporno da je pravo na zaradu jedno od osnovnih prava proisteklih iz radnog odnosa, koje je propisano svim normama materijalnog prava, ali da je zarada u vidu plate uslovljena radom, vremenom provedenim na radu i rezultatima rada. Bez rada i rezultata rada nema ni funkcionalno zavisne veze između zarade i rada, pa tako nije bilo ni apelantovog subjektivnog prava da u materijalnopravnom smislu ostvari pravo na zahtijevanu zaradu. Na osnovu utvrđenog stanja i ocjenjujući sve izvedene dokaze, Osnovni sud je zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Stoga je Osnovni sud, postupajući na osnovu odredbe člana 123. stav 1. i čl. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci presude.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 044339 09 Gž od 27. novembra 2009. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ostvarivanje prava na platu vezano za obavljanje rada, a ne samo na postojanje radnog odnosa. Pravo na platu, u smislu odredbi Zakona o radu, ostvaruje se po osnovu stvarno izvršenog rada kod poslodavca. Okružni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom i u žalbi apelant tvrdio da je radio na terenskim poslovima, van radnog vremena i van sjedišta tuženog, te noću, vikendima i da je njegovo radno vrijeme bilo specifično. Međutim, osim takvih uopćenih navoda, apelant nije ponudio niti jedan argument, odnosno dokaz koji bi ukazivao na to je kod tuženog stvarno radio i na kojim konkretnim poslovima. Prema mišljenju Okružnog suda, apelant je objektivno mogao učiniti vjerovatnim da mu je za njegov posao koji je obavljao izdat putni nalog, isplaćena dnevnica, smještaj u hotelu i sl. Zaključeno je da ugovor o radu, rješenje o otkazu ugovora o radu, uvjerenje Fonda PIO o uplaćenim doprinosima, pa i dopis Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske iz kojeg je proizašlo da je apelant radio kod tuženog nisu dokazali da je apelant faktički obavljao rad kod tuženog. Stoga su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je navedenim dokazima dokazao da je izvršavao rad i da mu po tom osnovu treba da budu isplaćene plate. S druge strane, Okružni sud je istaknuo da je iz dokaza (šihterice) na osnovu kojih se, između ostalog, vrši obračun plata, a koji su pribavljeni prilikom dopune nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, utvrđeno da apelant u periodu od marta 2003. godine pa do juna 2004. godine nije bio evidentiran u pregledu odsustvovanja/prisustvovanja na poslu kod tuženog. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant u spornom periodu nije niti jedan dan dolazio na posao, pa ni radio (iako je ugovorom o radu bilo ugovoreno da će on raditi u punom radnom vremenu od 40 radnih časova sedmično), niti je pružio dokaze da je obavljao poslove na terenu i van sjedišta preduzeća, što bi bilo zabilježeno u evidenciji tuženog. Pri činjenici da pravo na platu zavisi od ostvarenog rada, a ne samo od postojanja radnog odnosa, Okružni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelantu ne pripada pravo na platu za period za koji nije radio, pa, shodno tome, i postavljeni apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredbi Zakona o radu i ZOO. Apelant navodi da se, zbog specifičnosti posla, ni on ni tuženi nisu mogli ograničiti na fiksno radno vrijeme od osam sati u vremenu od 8 do 16 sati u radne dane. Osnovna zamisao ugovora o radu je izvršavanje obima posla za potrebe poslodavca bez obzira u koje vrijeme se posao obavljao. Apelant je istaknuo da je nesporna činjenica da u vrijeme trajanja ugovora tuženi nikada nije postavljao apelantu primjedbu u vezi sa radnim vremenom. niti je pokretao bilo kakav disciplinski postupak radi eventualnog nedolaska na posao. Smatra da šihterica, odnosno evidencija dolaska i odlaska s posla ne može biti dokaz da apelant nije radio, pogotovu što iz iskaza apelanta i zastupnika tuženog proizlazi da je apelant određeno vrijeme neprekidno zbog posla boravio van Banjaluke. Takođe, apelant ističe da rješenje o prestanku radnog odnosa ima elemente obligacionopravnog odnosa zbog toga što je u rješenju o prestanku radnog odnosa navedeno da tuženi duguje apelantu dio plata. Iz navedenog proizlazi da je osnovano apelantovo potraživanje i da je u parničnom postupku bilo nužno utvrditi samo visinu potraživanja. Na kraju apelant navodi da je tuženi uplatio za apelanta sve doprinose nadležnim fondovima, uključujući i dio plata koje mu nisu isplaćene. Apelant je zatražio naknadu troškova sastava apelacije sa paušalom u iznosu od 1.000,00 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, u navedenim presudama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelant u spornom periodu nije radio i da mu stoga ne pripada pravo na platu primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu i ZOO, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije isključivo snose apelanti.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić