Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-763/10 (I. B. iz Gruda, D. G. iz Ljubuškog, B. L. iz Ljubuškog, L. I. iz Ljubuškog, S. Š. iz Gruda, I. K. iz Ljubuškog, A. R. iz Ljubuškog, N. E. iz Ljubuškog, Z. L. iz Gruda i drugi)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-763/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 763/10, rješavajući apelacije Ivanke Bošnjak i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ivanke Bošnjak, Draženke Grbavac, Branka Lauca, Ljilje Ivanković, Slavice Šoše, Ivana Kolaka, Andrije Rašića, Nevenke Ereš, Zvonimira Leke, Lidije Međugorac, Bosiljka Kraljevića, Dragice Majić, Gojka Gavrana, Angele Boras, Drage Alilovića, Ivana Primorca, Mire Naletilić i Vinka Novakovića podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001735 od 4. novembra 2009. godine, broj 63 0 P 000063 09 Rev od 4. marta 2010. godine, broj 63 0 P 000061 09 Rev od 23. marta 2010. godine, broj 63 0 P 002044 09 Rev od 9. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000124 od 18. marta 2010. godine, broj 63 0 P 000100 09 Rev od 16. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000017 od 23. marta 2010. godine, broj 63 0 P 002013 09 Rev od 9. marta 2010. godine, broj 63 0 P 002016 09 Rev od 16. marta 2010. godine, broj 63 0 P 002039 09 Rev od 9. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000024 od 9. marta 2010. godine, broj 63 0 P 002048 09 Rev od 6. aprila 2010. godine, broj 63 0 P 000967 09 Rev od 13. aprila 2010. godine, broj 63 0 P 002086 09 Rev od 13. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000125 od 13. aprila 2010. godine, broj 63 0 P 002041 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, broj 63 0 P 002015 09 Rev od 6. jula 2010. godine i broj 56 0 P 015766 11 Rev od 24. januara 2012. godine i presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu i Kantonalnog suda u Mostaru broj 008-0-Gž-08-000 387 od 6. novembra 2008. godine, broj 63 0 P 000063 08 Gž od 12. januara 2009. godine, broj 63 0 P 000061 08 Gž od 12. januara 2009. godine, broj 63 0 P 002044 09 Gž od 22. januara 2009. godine, broj 008-0-Gž-08-000 385 od 21. novembra 2008. godine, broj 63 0 P 000100 08 Gz od 16. decembra 2008. godine, broj 008-0-Gž-08-000 391 od 20. novembra 2008. godine, broj 63 0 P 002013 08 Gž od 13. januara 2009. godine, broj 63 0 P 002016 08 Gž od 13. januara 2009. godine, broj 63 0 P 002039 09 Gž od 5. februara 2009. godine, broj 008-0-Gž-000 396 od 20. novembra 2008. godine, broj 63 0 P 002048 09 Gž od 12. februara 2009. godine, broj 63 0 P 000 967 09 Gž od 5. februara 2009. godine, broj 63 0 P 002086 09 Gž od 5. februara 2009. godine, broj 008-0-Gž-08-000 395 od 21. novembra 2008. godine, broj 63 0 P 002041 09 Gž od 7. aprila 2009. godine, broj 63 0 P 002015 08 Gz od 13. januara 2009. godine i broj 56 0 P 015766 09 Gž od 1. februara 2011. godine, te presuda Općinskog suda u Ljubuškom i Općinskog suda u Konjicu broj 063-0-P-07-000 627 od 12. septembra 2008. godine, broj 63 0 P 000063 08 P od 22. oktobra 2008. godine, broj 63 0 P 000061 08 P od 22. oktobra 2008. godine, broj 63 0 P 002044 07 P od 18. novembra 2008. godine, broj 063-0-P-07-000 640 od 12. septembra 2008. godine, broj 63 0 P 000100 08 P od 26. septembra 2008. godine, broj 063-0-P-07-000 698 od 12. septembra 2008. godine, broj 63 0 P 002013 07 P od 28. oktobra 2008. godine, broj 63 0 P 002016 07 P od 28. oktobra 2008. godine, broj 63 0 P 002039 07 P od 12. novembra 2008. godine, broj 063-0-P-07-000 647 od 23. septembra 2008. godine, broj 63 0 P 002048 07 P od 12. novembra 2008. godine, broj 63 0 P 000967 07 P od 18. novembra 2008. godine, broj 63 0 P 002086 07 P od 18. novembra 2008. godine, broj 063-0-P-07-000 649 od 23. septembra 2008. godine, broj 63 0 P 002041 07 P od 12. novembra 2008. godine, broj 63 0 P 002015 07 P od 29. oktobra 2008. godine i broj 56 0 P 015766 07 P od 24. novembra 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivanka Bošnjak iz Gruda, Draženka Grbavac iz Ljubuškog, Branko Lauc iz Ljubuškog, Ljilja Ivanković iz Ljubuškog, Slavica Šoše iz Gruda, Ivan Kolak iz Ljubuškog, Andrija Rašić iz Ljubuškog, Nevenka Ereš iz Ljubuškog, Zvonimir Leko iz Gruda, Lidija Međugorac iz Ljubuškog, Bosiljko Kraljević iz Ljubuškog, Dragica Majić iz Ljubuškog, Gojko Gavran iz Ljubuškog, Angela Boras iz Ljubuškog, Drago Alilović iz Ljubuškog, Ivan Primorac iz Ljubuškog, Mira Naletilić iz Gruda i Vinko Novaković iz Prozora (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su u periodu od 26. februara 2010. godine do 17. maja 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu i Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sudovi), te presuda Općinskog suda u Ljubuškom i Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sudovi), navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 763/10, AP 1582/10, AP 1839/10, AP 1841/10, AP 1875/10, AP 1960/10, AP 1995/10, AP 2231/10, AP 2232/10, AP 2305/10, AP 2307/10, AP 2394/10, AP 2614/10, AP 2622/10, AP 2705/10, AP 3047/10, AP 4229/10 i AP 1868/12. Dakle, ukupno je podneseno 18 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na gotovo isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 763/10.
3. Općinski sudovi su u pravnim stvarima apelanata protiv Hrvatske pošte d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) donijeli presude, navedene u izreci ove odluke, kojima su obavezali tuženu da većini apelanata, kao zaposlenicima tužene, isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenog dijela plaća, za određene vremenske periode, sa zakonskim zateznim kamatama, sve pobliže precizirano u izrekama presuda. Isto tako, predmetnim presudama tužena je dalje obavezana da apelantima uplati pripadajući dio mjesečnih doprinosa i poreza koji proističu iz plaća za određene vremenske periode u određenim novčanim iznosima, sve pobliže navedeno u izrekama presuda, kao i da im nadoknadi troškove parničnih postupaka u određenim novčanim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama, dok su u preostalom dijelu odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata. S druge strane, predmetni tužbeni zahtjevi pojedinih apelanata (Ivana Kolaka i Mire Naletilić), koji su do 30. novembra 2004. godine, odnosno 15. decembra 2006. godine bili zaposlenici tužene, kada su im sporazumno prestali ugovori o radu uz isplatu poticajnih otpremnina, su odbijeni u cijelosti.
4. U obrazloženju presuda Općinski sudovi su, između ostalog, naveli da je tužena istakla prigovor zastarjelosti potraživanja u skladu sa članom 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i prigovor o zastarjelosti samog prava u skladu sa članom 373. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U pogledu prigovora o zastarjelosti samog prava, Općinski sudovi su naveli da je tužena apelantima, kao svojim zaposlenicima, isplaćivala plaće, samo što je isplaćivala umanjenu plaću, a ne visinu one koja je regulirana po odredbama Kolektivnog ugovora za uposlenike Hrvatskih pošta i telekomunikacija Mostar (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Istaknuto je da razlika plaće, kao i sama plaća predstavlja samostalno potraživanje i po dospijeću svakog pojedinačnog iznosa počinje teći zastarni rok. Stoga su Općinski sudovi zaključili da su neosnovani navodi tužene da je došlo do zastare samog prava na plaću po osnovu rada. Nadalje, Općinski sudovi su naveli da je 13. septembra 2005. godine održan sastanak Federalnog ministarstva prometa i komunikacija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), Uprave tužene, HT d.o.o. Mostar - Uprave društva i predsjedništva Nezavisnog sindikata zaposlenika HPT Mostar (u daljnjem tekstu: Sindikat), na kojem se raspravljalo o neprimjeni odredbi čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora. Na navedenom sastanku je dogovoreno da se izvrši obračun plaće za svakog zaposlenika uz primjenu čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora, koji su se trebali dostaviti Federalnom ministarstvu i predsjedništvu Sindikata. Imajući u vidu navedeno, Općinski sudovi su zaključili da zaključci sa navedenog sastanka ne predstavljaju kvalificiran oblik priznanja duga bez obzira što je stručna služba tužene 7. novembra 2005.godine obračun plaća naknadno i napravila. Naime, prema stavu Općinskih sudova, navedeni zaključci sa sjednice se nisu mogli podvesti pod odredbe člana 387. ZOO (priznanje duga) i odredbe člana 366. ZOO (pismeno priznanje i osiguranje zastarjele obveze), jer isto nije bilo dato u kvalificiranom obliku, a niti je bilo učinjeno na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamata te davanje osiguranja. Kako su apelanti tužbe podnijeli u određene datume, tražeći isplatu razlike plaća za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izrekama presuda, a tužena je istakla prigovor zastare potraživanja, Općinski sudovi su zaključili da su potraživanja apelanata dospjela do određenih datuma zastarjela u skladu sa članom 106. ZOR u vezi sa članom 372. ZOO-a. Stoga je Općinski sud odbio apelante za te periode zbog osnovanog prigovora zastare.
5. U pogledu preostalog dijela tužbenih zahtjeva, Općinski sudovi su prihvatili nalaze i mišljenja vještaka u dijelu kojim je izračunata razlika plaće, jer se plaća zaposlenika računa ne samo na temelju koeficijenta iz platnih razreda za određenu vrstu poslova, nego i na temelju najniže neto plate zaposlenika koja ne može biti manja od prosječne mjesečne plaće zaposlenika Federacije Bosne i Hercegovine, kako je to regulisano čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora. Navedeno je da je i obračun tužene u biti bio istovjetan sa nalazima vještaka. Stoga su Općinski sudovi apelantima dosudili potraživanja na ime neisplaćenih razlika plaća za određene vremenske periode pobliže navedene u izrekama presuda, dok su u preostalom dijelu odbili tužbene zahtjeve apelanata. Također, tužena je obavezana uplatiti neizmirene doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, u ime i za račun apelanata, za periode i u iznosima preciziranim u izrekama presuda, u skladu sa čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora i čl. 118. i 119. st 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. U odnosu na apelante čiji su tužbeni zahtjevi odbijeni u cijelosti, Općinski sudovi su konstatovali da nije sporno da su tim apelantima isplaćene ugovorne poticajne otpremnine, ali da je sporno da li zaključivanjem Sporazuma o prestanku ugovora o radu uz isplatu poticajne otpremnine (u daljnjem tekstu: Sporazum) ti apelanti imaju pravo potraživati, shodno Kolektivnom ugovoru, razliku plaće od određenog datuma pa do dana kada im je sporazumno prestao radni odnos kod tužene, odnosno da je sporno da li su se ti apelanti uz isplatu poticajne otpremnine odrekli svih prava koja bi im pripadala na osnovu Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i ZOR. Shodno tome, prvostepeni sudovi su istakli da se navodi apelanata da se tužena pod tačkom III Sporazuma obavezala da će im isplatiti zarađene plaće do dana raskida ugovora o radu i to prigodom plaće ostalim zaposlenicima, po mišljenju tih sudova odnose samo na zarađenu plaću do dana sporazumnog raskida ugovora o radu, te se ta obaveza ne može odnositi na utužene periode, a prema odredbama Kolektivnog ugovora. Naime, Općinski sudovi su naveli da smatraju da su zaključivanjem predmetnog Sporazuma apelanti Ivan Kolak i Mira Naletilić izričito odustali od svih ostalih prava koja bi im pripadala iz Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu i ZOR, te su potraživanja tih apelanata za razliku plaće za određene vremenske periode shodno čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora neosnovana.
6. Presudama Kantonalnih sudova, navedenim u izreci ove odluke, odbijene su žalbe apelanata i tužene, te su potvrđene presude Općinskih sudova u cijelosti.
7. U obrazloženju presuda Kantonalni sudovi su, između ostalog, istakli da su neosnovani navodi apelanata da zaključci sa sastanka od 13. septembra 2005. godine, kao i naknadni obračun razlike plaća po Kolektivnom ugovoru, sačinjen od strane stručne službe tužene, predstavljaju priznanje duga prema apelantima od strane tužene, koje bi dovelo do prekida zastarijevanja. Naime, navedeni zaključci se nisu mogli podvesti pod odredbe člana 387. ZOO (priznanje duga) i odredbe člana 366. ZOO (pismeno priznanje i osiguranje zastarjele obveze), jer isto nije bilo dato u kvalificiranom obliku tj. u pismenom obliku i neposredno učinjeno, a niti je bilo učinjeno na posredan način kao što su davanja otplate, plaćanja kamata te davanja osiguranja. Kantonalni sudovi su istaknuli da su se učesnici sastanka od 13. septembra 2005. godine dogovorili da se izvrši obračun plate za svakog zaposlenika uz primjenu čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora (koji je stupio na snagu 10. augusta 2002. godine), i to od 10. augusta 2002. godine do 30. septembra 2005. godine, koji obračun se trebao dostaviti Federalnom ministarstvu i Sindikatu. Dalje, Federalno ministarstvo je trebalo sačiniti prijedlog mjera Vladi FBiH u vezi neisplaćenih plata imajući u vidu prijedlog Sindikata, da se razlika za svakog zaposlenika evidentira u eventualnom postupku privatizacije. S obzirom na navedeno, Kantonalni sudovi su zaključili da je navedenim zaključcima samo pokrenuta inicijativa o načinu isplate neisplaćenih razlika plaća, pa takvi zaključci nisu mogli predstavljati kvalificirani oblik priznanja duga propisan odredbama ZOO, bez obzira što je stručna služba tužene prema navedenim zaključcima 7. novembra 2005. godine napravila obračun. Stoga imajući u vidu datume podnošenja i sadržaj tužbi i istaknute prigovor zastare potraživanja, Kantonalni sudovi su zaključili da su prvostepeni sudovi pravilno utvrdili da su zastarjela potraživanja apelanata dospjela do određenog datuma i odbili taj dio tužbenih zahtjeva, a dosudili im potraživanja u iznosima i za periode precizirane u izrekama prvostepenih presuda. Navedeno je da je iznos razlike plaća i doprinosa za periode pobliže preciziriane u izrekama presuda trebalo dosuditi prema nalazima i mišljenjima vještaka financijske struke, koje su prvostepeni sudovi, suprotno neosnovanim žalbenim navodima apelanata, pravilno ocijenili i prihvatili, po varijanti „stečeni koeficijent". Naime, navedeno pravo je apelantima pripadalo prema odredbama čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora, a i tužena je po tom principu sačinila obračun od 7. novembra 2005. godine. Također, Kantonalni sudovi su konstatovali da su se zaključivanjem Sporazuma apelanti Ivan Kolak i Mira Naletilić odrekli prava koja bi im pripadala na osnovu svih prava utvrđenih Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ZOR, na što žalbe neosnovano ukazuju, pa tako potraživanja tih apelanata na osnovu primjene Kolektivnog ugovora za razlike plaće za određene vremenske periode, nemaju nikakvog pravnog utemeljenja.
8. Odlučujući o revizijama koje su apelanti izjavili protiv drugostepenih presuda Vrhovni sud je presudama, navedenim u izreci ove odluke, revizije odbio.
9. Po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo i za to dali valjane razloge, kada su odlučili da je u konkretnim pravnim stvarima za dio potraživanja apelanata nastupila zastara, na koju se u toku prvostepenih postupaka pozvala tužena. I po ocjeni Vrhovnog suda, utvrđenje iz zapisnika od 13. septembra 2005. godine da će se izvršiti obračun razlike plaća za svakog zaposlenika u skladu sa odredbom čl. 37. i 38. Kolektivnog ugovora, da će se isti dostaviti Federalnom ministarstvu, da će Federalno ministarstvo sačiniti informaciju sa prijedlogom mjera Vladi FBiH, nije predstavljalo priznanje duga jer nema izričite izjave o priznanju osnova i visine duga kakvu ima u vidu odredba člana 387. stav 1 ZOO u vezi sa članom 366. stav 1 ZOO. Tim zapisnikom, kako je naveo sud, je samo pokrenuta inicijativa o načinu isplate neisplaćenih razlika plaća pa takvi zaključci ne mogu i ne predstavljaju oblik priznanja duga propisan odredbama ZOO bez obzira što je stručna služba tuženog prema zaključcima 7. novembra 2005. godine taj obračun i napravila. Također, Vrhovni sud je istakao da su suprotno shvatanju apelanata Ivana Kolaka i Mire Naletilić, drugostepeni sudovi izveli valjan pravni zaključak da obaveza tužene iz tačke III Sporazuma (da će tuženi isplatiti apelantima zarađene plaće do raskida ugovora), ne predstavlja istovremeno i obavezu tužene na isplatu razlike plaća prema Kolektivnom ugovoru, jer su parnične stranke tačkom IV Sporazuma, regulisale da sa danom prestanka radnog odnosa apelantima, prestaju sva prava i obaveze zaposlenika i poslodavca utvrđena ZOR, Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da i po shvatanju tog suda, navedena odredba iz zaključenog Sporazuma upućuje da su ti apelanti izričito odustali od prava koja bi im pripala po osnovu Kolektivnog ugovora (što se odnosi na konkretna potraživanja) i da je u smislu člana 344. ZOO došlo do otpuštanja duga, zbog čega se potraživanja za isplatu razlike plaća i doprinosa za sporne periode ukazuju neosnovanim, a kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na opću zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Suprotno stavu redovnih sudova, apelanti smatraju da je spornim zaključcima sa sastanka od 13. septembra 2005. godine došlo do priznanja duga od strane tužene, opširno objašnjavajući svoje stavove. Kako se radilo o priznanju obaveze unutar zastarnog roka od tri godine, te da u spornom periodu nije došlo do zastare niti jedne plaće, apelanti smatraju da nije bio potreban nikakav kvalificirani oblik priznanja. Nadalje, apelanti tvrde da drugostepeni sudovi nisu uzeli navedeno u obzir te su prihvatili navode tužene da kvalificirano pismeno priznanje mora biti učinjeno nakon zastare. Kako u konkretnim slučajevima priznanje nije učinjeno nakon zastare potraživanja već unutar zastarnog roka od tri godine, apelanti smatraju da je u potpunosti pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti smatraju nezadovoljavajućim obrazloženja presuda Općinskih i Kantonalnih sudova. Posebno ističu kontradiktornost u obrazloženju drugostepenih presuda u smislu što su Kantonalni sudovi prihvatili „stečeni koeficijent“ i naveli da je tužena po tom principu sačinila obračun od 7. novembra 2005. godine, a istovremeno smatraju da navedeni obračun nije priznanje duga. Također, apelanti Ivan Kolak i Mira Naletilić navode da su odluke sudova u predmetnim postupcima plod pogrešne primjene materijalnog prava, prvenstveno u pogledu Sporazuma, za kojeg sudovi pogrešno smatraju da su se ti apelanti odrekli prava koja im pripadaju sa osnova utvrđenih prava ZOR, Pravilnikom o radu i Kolektivnim ugovorom. Isto tako, apelanti ukazuju na to da je, u potpuno istim činjeničnim i pravnim situacijama, Vrhovni sud u različitim vijećima zauzimao potpuno suprotne stavove, a za što su apelanti dostavili presude Vrhovnog suda u tim predmetima. Konačno, apelanti su zatražili naknadu troškova sastava apelacija i troškova eventualnih sudskih taksi.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su djelomično usvojili tužbene zahtjeve apelanata, i zašto su u preostalom dijelu tužbene zahtjeve odbili, odnosno zbog čega su tužbeni zahtjevi pojedinih apelanata (Ivana Kolaka i Mire Naletilić) u cijelosti odbijeni, a data obrazloženja Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne smatra proizvoljnim. Naime, u navedenim presudama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da su potraživanja apelanata koja se odnose na neisplaćene dijelove plaća u jednom dijelu zastarjela, primjenom relevantnih odredaba ZOR i ZOO, zbog čega su tužbeni zahtjevi apelanata u tim dijelovima odbijeni, kao i na to da su zaključivanjem predmetnog Sporazuma apelanti Ivan Kolak i Mira Naletilić izričito odustali od svih ostalih prava koja bi im pripadala po osnovu Kolektivnog ugovora, te da je u tim slučajevima u smislu člana 344. ZOO došlo do otpuštanja duga, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Također, Ustavni sud podsjeća da je u jednom dijelu identično činjenično i pravno pitanje već razmatrao u odlukama o dopustivosti AP 768/10 i 443/10 od 13. marta 2013. godine (dostupne na na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji povreda prava iz člana 13. Međutim, iz apelacija se može zaključiti da se navodi o povredi ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu uopće, odnosno nisu u potpunosti rezultirali uspjehom apelanata u parničnim postupcima ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
14. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotrebe sredstava naspram željenog cilja koja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).
15. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravom smatraju da postoji povreda prava iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da iz apelacija proizlazi da se navodi o povredi ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U konkretnom slučaju Ustavni sud je ustanovio da ukazivanje apelanata na različitu praksu Vrhovnog suda ne može biti dokaz da su oni diskriminirani u postupcima s obzirom na to da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i to što je Vrhovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravom na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, također, očito (prima facie) neosnovani.
16. U pogledu zahtjeva apelanata da im Ustavni sud dosudi troškove sastava apelacija i troškove eventualnih sudskih taksi, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelant ima pravo na troškove sastavljanja apelacije i troškove eventualne sudske takse, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacija i eventualnih sudskih taksi isključivo snose apelanti.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić