Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-776/10 (Z.L.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivično djelo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Krivična optužba - općenito
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-776/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-776/10, rješavajući apelaciju Z.L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.L. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K 000 395 09 Kž od 22. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 K 000 395 08 K od 7. avgusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, podnio je 3. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 K 000 395 09 Kž od 22. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 K 000 395 08 K od 7. avgusta 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. maja 2012. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 27. februara 2013. godine što je on i učinio 6. marta 2013. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 39 0 K 000 395 08 K od 7. avgusta 2009. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 39 0 K 000 395 09 Kž od 22. decembra 2009. godine, apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je izrečena uslovna osuda, kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a koja se nije imala izvršiti pod uslovom da apelant ne učini novo krivično djelo u roku od dvije godine i ako u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti presude oštećenom preduzeću „Bimpex“ doo Tešanj isplati označeni novčani iznos.
3. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka I.B., E.H. i G.B., te materijalnih dokaza predloženih od strane Kantonalnog tužilaštva Zenica, zaključio da je apelant navedenog datuma, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, po prethodnom dogovoru sa I.B. vlasnikom oštećenog preduzeća, kupio navedeni putnički automobil, po računu navedenog broja za označeni novčani iznos, sa plaćenom carinom. Nadalje, utvrđeno je da je apelant na ime garancije kupoprodajne cijene ostavio svoje putničko vozilo radi prodaje po navedenoj cijeni, lažno prikazujući I.B. da je njegovo vozilo legalno registrovano, obećavši da će mu kupoprodajnu cijenu isplatiti gotovinski, po dobijanju kredita od navedene banke, tvrdeći da je podnio zahtjev za odobrenje kredita iako to nije učinio. Na navedeni način, po ocijeni Općinskog suda, apelant je doveo u zabludu I.B. da mu preda račun o kupovini automobila i priznanicu o plaćenoj carini, iako nije imao namjeru da automobil plati, već ga je registrovao na svoje ime, te tako oštetio navedeno preduzeće za označeni novčani iznos. Apelant je zasnivao odbranu na tvrdnji da je I.B. isplatio kupoprodajnu cijenu na način da je dao dio novca u gotovini, a da je drugi dio novca trebao biti isplaćen kroz prodaju vozila koji je njegovo vlasništvo i koje je legalno registrovano. Međutim, saslušan u svojstvu svjedoka, nakon provedenih dokaza tužilaštva, apelant je izjavio da je dio kupoprodajne cijene isplatio odmah kada je dobio račun, a drugi dio po povratku iz inostranstva, te da je svoj automobil ostavio radi garancije da će kupoprodajna cijena biti isplaćena. Na temelju navedenog, zaključeno je da je apelantova odbrana iskonstruisana i sračunata na izbjegavanje odgovornosti. Nadalje, neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je njegovo vozilo, u vrijeme kada ga je predao I.B. bilo registrovano na ime njegove supruge kod PS Maglaj. U vezi s tim je ukazano da iz Obavijesti dostavljene od PS Maglaj od 15. jula 2009. godine proizilazi da apelantovo vozilo nije u relevantnom periodu (2004. i 2005. godina) bilo registrovano na ime apelantove supruge, odnosno da nikad nije bio registrovano kod PS Maglaj. Nadalje, Općinski sud nije prihvatio iskaz apelantove supruge ocijenivši ga iskonstruisanim. U svom iskazu apelantova supruga je potvrdila da se tačno sjeća kada i koliki iznos novca je apelant dao I.B., da je njihov automobil dat kao garancija da će biti isplaćena kupoprodajna cijena, da je njen suprug dobio papire za kupljeni automobil kada ga je kupio, ali da se nije mogla sjetiti da li je bila sa suprugom kada je kupljeni automobil preuzet. Najzad, u obrazloženju je ukazano da je činjenični opis optužnice izmijenjen tako što je u šestom redu, ispred riječi „kupoprodajne“, upisana riječ „garancija“, i u sedmom redu, umjesto riječi „ostatak novca“, upisao „kupoprodajnu cijenu“, jer je u toku postupka tako utvrđeno, a navedene izmijene su neznatne i nisu bitno uticale na identitet optužbe, kao ni na pravnu kvalifikaciju dijela.
4. Kantonalni sud je još istakao da su neosnovani apelantovi navodi da u prvostepenoj presudi nisu dati valjani razlozi o odlučnim činjenicama i da nisu cijenjeni svi provedeni dokazi. U vezi s tim je ukazano i da apelant u svojim žalbenim navodima samo komentariše činjenice onako kako to idu njemu u korist, te da ovi navodi nisu pokrepljeni niti jednim dokazom.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je povrijeđena ravnopravnost stranaka u postupku jer sud nije „stavio u istu ravan“ njegove dokaze sa dokazima optužbe, te ukazuje da je neosnovano zanemaren iskaz njegove supruge koja se jasno izjasnila o vlasništvu na njihovom automobilu. Nadalje, apelant smatra da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, te ukazuje da je Općinski sud sam mijenjao činjenični opis i tako izmijenio identitet optužbe. Najzad, apelant smatra da nisu demantovane njegove tvrdnje da je dobio račun za kupljeni automobil i da ga je platio. U dopuni apelacije od 14. maja 2012. godine istakao je da mu je opozvana uslovna osuda jer nije bio u mogućnosti da plati označeni novčani iznos oštećenom preduzeću, te određeno izdržavanje zatvorske kazne. Apelant je istakao da nije bio u mogućnosti da izvrši plaćanje jer se u međuvremenu ozbiljno razbolio i da je spreman, po potrebi, dostaviti na uvid medicinsku dokumentaciju. U dopuni apelacije od 6. marta 2013. godine apelant je, na traženje Ustavnog suda, dostavio osporenu prvostepenu presudu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant najprije tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je narušena ravnopravnost stranaka u postupku, odnosno da njegovi dokazi nisu stavljeni „u istu ravan“ sa dokazima optužbe, te da u osporenim presudama nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi normalno moraju biti provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog sa mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku. Nadalje, pravo na odbranu zahtjeva da optuženom bude dana adekvatna i potpuna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu ili u kasnijim fazama postupka (vidi, Evropski sud, Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. marta 2012. godine, st. 61. i 62.). Najzad, u brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine.)
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih odluka navedeni iskazi saslušanih svjedoka kako optužbe tako i odbrane, da su ovi iskazi cijenjeni kakao pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi, te da je nedvosmisleno ukazano na temelju iskaza kojih svjedoka je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Nadalje, u obrazloženjima osporenih odluka dati su jasni i obrazloženi razlozi zbog kojih je sud poklonio vjeru iskazima optužbe, ukazujući na elemente u kojim su bili saglasani a koji su bili relevantni u konkretnom slučaju. Također, na jasan i nedvosmislen način je obrazloženo zašto nije prihvaćen iskaz apelantove supruge, te njegov iskaz. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi, a to se ne može zaključiti ni iz obrazloženja osporenih odluka, da mu je u toku postupka bila uskraćena mogućnost da osporava i ispituje bilo kog svjedoka optužbe, odnosno da mu je bila uskraćena mogućnost da preispituje ili osporava bilo koji od dokaza provedenih na glavnom pretresu. Najzad, na temelju dokaza provedenih na glavnom pretresu prvostepeni sud je, a suprotno apelantovim tvrdnjama, utvrdio odlučene činjenice i zasnovao svoju odluku o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti a s čim se u cjelini saglasio i drugostepeni sud. Shodno navedenom, Ustavni sud primjećuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
10. Nadalje, apelant tvrdi da je prvostepeni sud izmijenio identitet optužnice i tako preuzeo ulogu tužioca. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da optužnica ima krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i zbog toga se mora pokloniti posebna pažnja obavještavanju osobe u pitanju o „optužbama“ za koje se tereti. Nadalje, u skladu sa načelom akuzatornosti postupak se može voditi samo protiv osobe koja je obuhvaćena zahtjevom tužioca i samo za krivično djelo opisano u zahtjevu tužioca. Shodno navedenom, mora postojati identitet između optužbe i presude. Kroz činjenični opis djela u optužnici, optuženi se upoznaje s opisom djela iz kog proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog djela. To mu pruža bolje mogućnosti odbrane, te da se na glavnom pretresu izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
11. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizilazi da je u činjeničnom opisu djela u optužnici prvostepeni sud intervenisao tako što je ispred riječi kupoprodajne upisao rječ “garancija”, te umjesto rječi “ostatak novca” upisao riječ “kupoprodajna cijena”. U prilog ovog je istaknuto da je tako utvrđeno na temelju provedenih dokaza, te da se ne radi o izmijenama koje su uticale na identitet optužbe, niti kvalifikacije djela. Apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da mu potvrđenom optužnicom nije stavljeno na teret krivično djelo prevara iz člana 294. stav 1. KZFBiH za koje je i oglašen krivim, niti se iz njegovih navoda može zaključiti da se navedene izmijene nisu ticale potpunijeg ili preciznijeg određenja činjeničnog opisa djela iz optužnog akta a čime se, suprotno apelantovim tvrdnajama ne dovodi u pitanje identitet optužbe i presude, odnosno sud ovakvom intervencijom ne preuzima ulogu tužioca. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
12. Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić