Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-777/10 (O.F.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-777/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 777/10, rješavajući apelaciju O.F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O.F. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 08-002 848 od 14.
decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj Mal- 3925/05 od 14. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. O.F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 26. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-002 848 od 14. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-3925/05 od 14. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Mal-3925/05 od 14. oktobra 2008. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev “BH Telecom“ d.d. Sarajevo - Direkcija Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da tužitelju na ime duga isplati ukupan iznos od 229,90 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci presude, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 32,40 KM. Preostali dio postavljenog tužbenog zahtjeva, u iznosu od 602,92 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 87,60 KM, Općinski sud je odbio. Istom presudom, tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 794,30 KM.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je tužitelj (tada povjerilac) 28. decembra 2000. godine, pokrenuo izvršni postupak protiv apelanta (tada dužnika), radi naplate duga u iznosu od 832,82 KM sa kamatama i troškovima postupka, koji je nastao zbog apelantovog neplaćanja pojedinačnih računa na osnovu korišćenja usluga mobilne telefonije. Rješenjem o izvršenju broj 1-124/01 od 2. februara 2001. godine, određeno je predloženo izvršenje, koje je potom Općinski sud, Rješenjem broj 1-124/01 od 31. oktobra 2005. godine, stavio van snage, ukinuo sve provedene izvršne radnje, nakon čega je postupak nastavljen kao parnični. Navedeno je da je apelant osporavao navode tužbe isticanjem, između ostalog i prigovora zastare potraživanja, kao i tvrdnjom da nikada nije posjedovao broj telefona naveden u računima uz tužbu, niti je primio predmetne račune, odnosno da nikada nije sa tužiteljem zaključio ugovor o priključenju na mrežu na koji se tužitelj poziva. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da iz dokaza proizilazi da je apelant, 19. septembra 1997. godine, podnio tužitelju zahtjev za priključenje na mrežu GSM BiH, te da je, 22. septembra 1997. godine, zaključen Ugovor o priključenju na mrežu GSM BIH za korištenje porodičnog paketa usluga. Stoga je Općinski sud istakao da je za njega nesporno da su tužitelj i apelant bili u obligacionom odnosu o čemu su i zaključili ugovor, a apelant je imao obavezu da plaća tužitelju naknadu za izvršene usluge.
4. U pogledu tužiteljevih potraživanja po pojedinačnim računima, Općinski sud je istakao da je odredbama člana 378. stav 1. tačka 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da za jednu godinu zastarijevaju potraživanja pošte, telegrafa i telefona za upotrebu telefona i poštanskih pregradaka, kao i druga njihova potraživanja koja se naplaćuju u tromjesečnim ili kraćim rokovima, a da je odredbama člana 388. ZOO-a, propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđenja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja. S obzirom na datum podnošenja izvršnog prijedloga, (28. decembra 2000. godine), Općinski sud je zaključio da su potraživanja tužitelja u iznosu od 602,92 KM zastarjela jer su dospjela za naplatu do 28. decembra 1999. godine. Stoga je Općinski sud, dio tužbenog zahtjeva za koji je utvrđeno da je nastupila zastara potraživanja odbio.
5. Općinski sud je nadalje istakao da su, prema odredbi člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a članom 123. stav l. ZPP-a je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Kako apelant u toku postupka nije dostavio ni jedan dokaz kojim bi potkrijepio činjenice da nije koristio usluge tužitelja u spornom periodu, kao i da nije potpisao ugovor od 22. septembra 1997. godine, sud je istakao da su istaknuti navodi nedokazani. U pogledu visine duga za koji je obavezao apelanta, Općinski sud je naveo da ju je utvrdio na osnovu mjesečnih računa - faktura koji su postavljeni na pojedinačne iznose koje sud smatra osnovanim pa je iste i dosudio tužitelju, za potraživanja za koja nije nastupila zastara.
6. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-08-002 848 od 14. decembra 2009. godine žalbu tužitelja djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelant obavezan da tužitelju, na ime duga plati iznos od 363,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci, dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, u iznosu od 469,12 KM, zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupak tužitelj odbijen. U preostalom, nepobijanom dijelu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena a žalba apelanta je odbijena.
7. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza, tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku za što je dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, izuzev za potraživanje po osnovu fakture za period od 21. novembra 1999. do 20 decembra 1999. godine Naime, budući da je prijedlog za izvršenje podnijet 28. decembra 2000. godine, proizilazi da potraživanje po toj fakturi nije zastarjelo jer je isto dospjelo za naplatu tek 5. januara 2000. godine, zbog čega je usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva. Stoga je Kantonalni sud u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da redovni sudovi nisu pravilno primijenili odredbu člana 8. ZPP–a jer nisu savjesno i brižljivo cijenili sve dokaze te da nisu ravnopravno ocjenjivali dokaze jedne i druge strane. Navodi da u toku postupka tužilac nije dokazao da je apelant potpisao ugovor o priključenju na mrežu GSM BiH i da se na spornom ugovoru ne radi o njegovom potpisu. Kod ovakve situacije, kako apelant ističe, tužilac je morao ponuditi druge dokaze koji potvrđuju i to na nesumnjiv način da se radi o njegovom potpisu. U najmanju ruku, kako navodi apelant, tužilac je morao predložiti provođenje dokaza vještačenja putem vještaka grafologa, kako bi na relevantan način dokazao da je apelant potpisao sporni ugovor.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno primjeni pozitivno - pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su u apelantovom slučaju sudovi jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom, vezano za apelacione navode koji se tiču navodnog kršenja prava na ravnopravnost stranaka u postupku, Ustavni sud smatra da je apelant imao priliku suprotstaviti se sa svojim navodima i argumentima drugoj strani te je upravo apelant, a ne tužitelj, shodno relevantnim odredbama ZPP, kako su to i obrazložili redovni sudovi, bio dužan da predloži dokaze za svoje tvrdnje da nije potpisao predmetni ugovor, što je očito propustio učiniti. Zbog toga se pokazuju neosnovanim navodi apelanta vezni za tvrdnje da nije ravnopravno tretiran u postupku. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u odnosu na tvrdnje o kršenju prava na ravnopravnost strana u postupku i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić