Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-788/10 (A. B. iz Gornjeg Zovika - Brčko)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-788/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 788/10, rješavajući apelaciju Ante Blaževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Blaževića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-09-001672 od 17. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-0-Mal-08-001135 od 3. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anto Blažević iz Gornjeg Zovika - Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 26. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-09-001672 od 17. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-Mal-08-001135 od 3. jula 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-Mal-08-001135 od 3. jula 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-09-001672 od 17. novembra 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog Lovru Savatovića (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 1.551,38 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom, apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 550,00 KM.

3. U obrazloženju svoje presude, Osnovni sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka, uključujući i izvršenog uviđaja na licu mjesta, utvrdio da je apelant pored lokalnog puta koji koristi tuženi, zasadio stabla voća. Navedeno je da je da je nesporno da je tuženi od apelanta tražio da potkreše krošnje stabala voća, radi sprječavanja nastanka štete na njegovom motornom vozilu, prilikom prolaska ispod krošnji tih stabala, do njegove kuće. Budući da se, kako je sud utvrdio, apelant oglušio o zahtjev tuženog da potkreše krošnje i stabala i omogući tuženom neometano prolaženje vozilom, bez nastanka štete na vozilu, tuženi je, kao samopomoć, poduzeo sječenje krošnji i grana u krošnjama navedenih stabala voća. Osnovni sud je utvrdio da je sječu grana i kresanje krošnji stabala tuženi izvršio na stablima koja su se, suprotno važećim propisima, nalazila u pojasu u kojem se ne smiju nalaziti i zbog čega ometaju nesmetano kretanje i predstavljaju opasnost i uzrok nastanka štete na vozilima koja se kreću tim lokalnim putem.

4. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je prema članu 162. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ZOO-a propisano da ko u slučaju dozvoljene samopomoći prouzrokuje štetu licu koje je izazvalo potrebu samopomoći, nije dužan naknaditi je, te da se pod dozvoljenom samopomoći podrazumijeva pravo svakog lica da otkloni povredu prava kad neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i ako način otklanjanja povrede prava odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost. Navedeno je i da iz sadržine Službene zabilješke Policije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 14-01-04-3713/08 od 28. maja 2008. godine, proizilazi da je tuženi, 27. maja 2008. godine, odsjekao nekoliko tankih grana sa pet trešanja i jednog oraha, jer su te grane vidljivo smetale prolasku motornog vozila, pošto su se nalazile pored puta, što znači da od strane tuženog nije bilo sječe stabala drveća niti uništavanja stabala voća, već isključivo poduzimanje radnji na obezbjeđenju nesmetanog i sigurnog prolaska motornim vozilom tim lokalnim putem. Kako je na ovaj način, po ocjeni Osnovnog suda, dokazano da je apelant sadnjom spornih stabala voća (trešnje i oraha) na površini gdje to nije dozvoljeno, doveo do toga da ta stabla i njegove krošnje moraju biti uklonjeni, te da je do potkresivanja grana i krošnje tih stabala, od strane tuženog, došlo u slučaju dozvoljene samopomoći, to, po ocjeni suda, nema odgovornosti tuženog za nastanak štete na strani apelanta po osnovu općih načela prouzrokovanja štete.

5. Apelacioni sud je u svojoj odluci istakao da je Osnovni sud pravilno cijenio sve provedene dokaze i pravilno utvrdio sve činjenice i okolnosti o kojima se vodi spor, a koje su relevantne za postojanje prava apelanta da od tuženog zahtijeva naknadu štete, odnosno dužnosti tuženog koji se poslužio samopomoći, da štetu naknadi i u obrazloženju svoje presude dao dovoljne i jasne razloge za neprihvatanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Također, Apelacioni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno odlučio kada je na predmetni slučaj primijenio odredbu člana 162. ZOO-a. Naime, Apelacioni sud je istakao da je svako ko smatra da je povrijeđen u svom pravu slobodan (ovlašten) da ga štiti putem sudske, odnosno putem druge javne vlasti ili u određenim prilikama prema odredbi člana 162. ZOO-a može svoje pravo štititi vlastitim snagama i sredstvima bez pomoći suda ili drugih mjerodavnih vlasti, odnosno može se poslužiti samopomoći. Također, Apelacioni sud je istakao i da, prema članu 23. Odluke Gradonačelnika Brčko Distrikta BiH broj 01-014-004125/06 od 28. marta 2006. godine, u vezi sa članom 69. Zakona o putevima Brčko distrikta BiH, apelant u navedenom putnom pojasu nije mogao zasaditi voćke. Stoga, s obzirom na predmet spora i činjenice koje su od odlučnog značaja u sporu, da apelant zahtijeva naknadu štete u vidu iznosa izgubljenog prinosa (dobiti) za posječene i potkresane grane voćki zasađenih u pojasu u kome se ne mogu podizati, i koje je nadležni organ vlasti naredio da posječe i ukloni, Apelacioni sud je istakao da se ne može zaključiti da je apelant mogao osnovano očekivati dobitak da nije bilo radnje tuženog (član 189. ZOO-a).

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe ZOO-a koje regulišu institut samopomoći. Navodi da je, u konkretnom slučaju, pokušao i htio ishoditi pravnu zaštitu u sudskom postupku ali to nije uspio iz razloga što su njegova tužba i žalba posmatrane „samo čisto formalno, bez ulaska u njihovu sadržinu“. Navodi da je tuženi priznao da je izvršio kresanje njegovih voćki, da je visina štete utvrđena vještačenjem a da uopće nije utvrđeno postojanje razloga za primjenu instituta samopomoći.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom posutpku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-788/10 (A. B. iz Gornjeg Zovika - Brčko) | Sudska praksa | Aktio