Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-823/10 (A. A.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-823/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 823/10, rješavajući apelaciju Asifa Aličkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asifa Aličkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u u Zenici broj 36 0 P 000 812 08 Gž od 25. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 000 812 06 P od 14. novembra 2008.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Asif Aličković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Muhamed Husika, advokat iz Kaknja, podnio je 4. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 000 812 08 Gž od 25. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 000 812 06 P od 14. novembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 000 812 06 P od 14. novembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 000 812 08 Gž od 25. decembra 2009. godine, utvrđeno je da je Mirsada Haračić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) stvarni posjednik nekretnine, površine 550 m2, bliže označene u dispozitivu prvostepene presude, kojoj pripada i sporni dio nekretnine, površine 196 m2, koji je apelant zauzeo (u daljnjem tekstu: sporni dio nekretnine), također bliže označen u dispozitivu prvostepene presude, pa je apelantu naloženo da tužiteljici sporni dio nekretnine preda u posjed. Sudovi su obrazložili da je nesporno utvrđeno da je tužiteljica na nekretnini čiji dio čini i sporni dio nekretnine „upisana u popisni list 198 k.o. Vukanovići sa 1/1“, a da je taj dio zauzeo apelant. Dalje, sudovi su obrazložili da apelant u toku postupka nije dokazao da je u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na njima od 1984. godine ikada osporio taj upis posjeda u korist tužiteljice na spornom dijelu nekretnine, niti da je to učinio tužbom nadležnom sudu, u skladu sa zakonom. Naime, kako su obrazložili sudovi, članom 78. stav 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina je propisano da, ako se u postupku izlaganja ustanovi da je sporno pravo svojine ili drugo pravo na nekretninama, komisija će stranku sa manje vjerovatnim pravom uputiti da u roku od 30 dana od dana izlaganja pokrene spor kod nadležnog suda i o tome u roku od osam dana dostavi komisiji dokaz, te da će se u popisnom listu izvršiti zabilježba spora. Dalje, sudovi su naveli i da je članom 82. stav 1. istog zakona propisano da treća lica koja smatraju da su izvršenim upisom prava na nekretninama u katastru nekretnina povrijeđena njihova prava mogu tužbom kod nadležnog suda osporavati izvršeni upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina, a to pravo pripada i licu koje je propustilo rok iz člana 78. stav 1. navedenog zakona.
3. Dalje, sudovi su utvrdili i da je tužiteljica dokazala, na osnovu provedenog vještačenja, da sporni dio nekretnine pripada nekretnini na kojoj je ona u katastru upisana kao posjednik. Budući da se nije sa sigurnošću moglo utvrditi koja od parničnih stranaka ima jači pravni osnov za sticanje spornog dijela nekretnine, odnosno način pribavljanja spornih nekretnina, sudovi su ocijenili nesporno utvrđenu činjenicu da apelant nije, na bilo koji način predviđen zakonom, osporavao tužiteljičin upis kao posjednice na nekretnini kojoj pripada i sporni dio nekretnine. Stoga je na osnovu te činjenice utvrđeno da tužiteljica ima jači pravni osnov za sticanje spornog dijela nekretnine. Osim toga, Kantonalni sud je naročito naglasio da je pogrešan apelantov žalbeni navod da tužiteljica nije dokazala pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine, zato što tužbeni zahtjev i nije bio postavljen sa ciljem utvrđivanja prava vlasništva, nego za utvrđivanje da je tužiteljica stvarni posjednik spornog dijela nekretnine i za predaju tog dijela njoj u posjed. Osim toga, Kantonalni sud je istakao i da apelant nije u toku postupka postavio protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je on pretpostavljeni vlasnik spornog dijela nekretnine, niti je dokazao da je sporni dio nekretnine u sastavu njegove parcele ili da ima jači pravni osnov za sticanje vlasništva na tom dijelu parcele, te da je prvostepeni sud pravilno odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.
4. Apelant osporava navedene presude navodeći da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini iznosi iste navode koje je isticao i tokom postupka i navodi da smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da su propustili „raspraviti i odlučiti o zahtjevu [apelanta] da se u postupku mora utvrditi zakonitost sticanja posjeda od strane tužiteljice“. Dalje, apelant navodi da su sudovi prekršili princip nepristrasnosti suda „kvalifikujući tužbeni zahtjev, odnosno kvalifikujući usvajanje tužbenog zathjeva za utvrđenje posjeda u 'utvrđenje stvarnog vlasništva'“, ističući da u slučaju spora o posjedu sud mora utvrditi jače pravo posjeda „uključujući i utvrđenje na koji način su posjednici stekli pravo posjeda“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima koji tiču isključivo načina na koji je u osporenim odlukama utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da on ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić