Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-889/10 (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalna služba Zenica)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-889/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 889/10, rješavajući apelaciju Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar - Kantonalna služba Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar - Kantonalna služba Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000686 od 10. decembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pž-07-000 368 od 4. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar - Kantonalna služba Zenica (pravni sljednik Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine Sarajevo
- Filijala Zenica, u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 10. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000686 od 10. decembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pž-
07-000 368 od 4. marta 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-Ps-06-
000288 od 11. oktobra 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev Udruženja penzionera Općine Tešanj (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da je tužitelj, kao pravni sljednik Općinskog odbora Saveza penzionera Tešanj (u daljnjem tekstu: Općinski odbor), etažni vlasnik - suvlasnik dijela poslovne zgrade, bliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada), te da se obaveže apelant da oslobodi od lica i stvari poslovne prostorije na spratu u preciziranom roku uz obavezu naknade troškova postupka. Presudom je, dalje, odbijen eventualni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je tužitelj, kao pravni sljednik Općinskog odbora, zakoniti posjednik dijela predmetne zgrade i dvorišta, te da se obaveže apelant da oslobodi od lica i stvari poslovne prostorije na spratu u preciziranom roku uz obavezu naknade troškova postupka. Presudom je, dalje, usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant etažni vlasnik dijela predmetne zgrade i naloži tužitelju da u roku od 30 dana od dana prijema presude isprazni od lica i stvari sve prostorije koje koristi u predmetnoj zgradi i stavi ih na raspolaganje apelantu, te mu naknadi troškove u visini od 1.120,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su i tužitelj i apelant podnijeli tužbe radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnoj zgradi. Pošto se radilo o istom predmetu spora i istim strankama, te pošto je tužitelj prvi podnio tužbu, Općinski sud je tužitelja tretirao kao tužitelja-protivtuženog, a apelanta kao tuženog-protivtužitelja. U predmetnom postupku je utvrđeno da je kao vlasnik parcele na kojoj je izgrađena predmetna zgrada upisana Općina Tešanj sa 1/1 dijela. Dalje je navedeno da je rješenjem nadležnog općinskog organa od 1972. godine, pravnom predniku tužitelja dodijeljen na besplatno korištenje dio zgrade (koja je bila izgrađena na istoj parceli kao i predmetna zgrada) koja je poslije srušena zbog dotrajalosti, te na osnovu navedenog rješenja tužitelj je upisan kao posjednik u posjedovnom listu katastarskog operata. Apelantovom pravnom predniku je rješenjem nadležnog općinskog organa od 15. marta 1976. godine odobrena izgradnja predmetne zgrade - Doma penzionera u Tešnju, te je apelantov prednik zaključio ugovor o izradi investiciono-tehničke dokumentacije za izgradnju predmetne zgrade sa projektnim biroom, čemu je prethodila odluka Vijeća osiguranika, kao organa apelantovog pravnog prednika. Apelantov prednik je u toku 1976. godine zaključio ugovor o građenju sa građevinskim preduzećem o izgradnji predmetne zgrade, a zatim i dodatni ugovor o građenju, te je dobio i građevinsku dozvolu za izgradnju predmetne zgrade. Također, zaključio je i ugovor o stručnom nadzoru nad izvođenjem građevinskih radova prilikom izgradnje predmetne zgrade. Tokom 1977. godine izvršena je primopredaja predmetne zgrade od izvođača apelantovom predniku. Apelantov pravni prednik je ugovorom o zamjeni iz 1977. godine Općini Tešanj dao poslovni prostor u predmetnoj zgradi za smještaj radio-stanice, te je odlukom iz 1977. godine apelantov pravni prednik ustupio dio predmetne zgrade tužitelju na besplatno korištenje.
4. Općinski sud je zaključio da svi prethodno navedeni dokazi predstavljaju školski primjer dokumentacije vezane za upis vlasništva po osnovu građenja. Nasuprot tim dokazima, Općinski sud je naveo da je tužitelj kao dokaz svojih tvrdnji priložio rješenje o dodjeli na besplatno korištenje predmetne zgrade, posjedovni list, obavijest Vijeća osiguranika da dodjeljuje određeni iznos za izgradnju predmetne zgrade, kao i odluku o izdvajanju sredstava za održavanje iz 1984. godine. Općinski sud nije prihvatio tužiteljeve tvrdnje da je bio savjestan i zakonit posjednik predmetne zgrade i da je stekao pravo vlasništva dosjelošću. Naime, prema članu 29. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80), nije se moglo steći pravo svojine održajem na stvari u društvenoj svojini. Dalje je istaknuto da Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) nije propisivao navedena ograničenja, ali da od stupanja na snagu tog zakona pa do utuženja nije prošlo 20 godina. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da se nije moglo smatrati da se radi o savjesnom i zakonitom posjedniku s obzirom na to da je posjed zakonit ako se zasniva na punovažnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine, a savjestan ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Tužitelj je dio predmetne zgrade dobio na besplatno korištenje apelantovom voljom i morao je održavati predmetnu zgradu, što je, prema mišljenju Općinskog suda, značilo da se radilo o posluzi kao dobročinom pravnom poslu koji je trebalo da se vrati poslugodavcu. Stoga je Općinski sud, iz provedenog postupka, ocijenio da se nije moglo raditi o održaju na strani tužitelja, jer za to nisu postojale nikakve pravne pretpostavke. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant vlasnik predmetne zgrade zbog čega je tužitelj obavezan da mu preda predmetnu zgrade datu na poslugu, ispražnjenu od ljudi i stvari. Dakle, nakon brižljive ocjene svih dokaza i njihovim dovođenjem u okvire zakonske regulative, Općinski sud je na nesporan način utvrdio da je zbog toga što su i jedan i drugi alternativno postavljeni tužbeni zahtjevi bili neosnovani.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Pž-07-000 368 od 4. marta 2008. godine djelomično je uvažena tužiteljeva žalba i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu, tako da je u cijelosti odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev. Presudom je, dalje, odbijena žalba u preostalom dijelu, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužitelj nije dosjelošću stekao pravo suvlasništva, odnosno etažnog vlasništva. Naime, iako su u članu
32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima utvrđeni rokovi za sticanje prava svojine održajem, članom
29. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima je propisano da se na stvarima u društvenoj svojini pravo svojine ne može steći održajem. Navedena odredba o zabrani sticanja prava održaja na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini je bila na snazi do stupanja na snagu Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kada je brisana. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da sve do stupanja na snagu Zakona o vlasničkopravnim odnosima nisu ni mogli teći rokovi za održaj na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, te stoga sve do stupanja na snagu Zakona o vlasničkopravnim odnosima postojala je smetnja za stjecanje prava suvlasništva, odnosno etažnog vlasništva. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani tužiteljevi žalbeni navodi. Takođe, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i tužiteljeve žalbene navode koji su se odnosili na eventualno postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje zakonitog posjeda, s obzirom na to da posjed predstavlja činjenicu faktičkog držanja stvari. Naime, tužitelj nije ni mogao istaći navedeni zahtjev, jer, prema članu 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, a ne i činjenicu faktičkog posjeda. Dalje, Kantonalni sud je citirao odredbe čl. 27. stav 1, 28. stav 1, 30. i 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i član 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da su osnovani tužiteljevi žalbeni navodi koji su se odnosili na usvojeni protivtužbeni zahtjev s obzirom na to da u odnosu na njega tužitelj nema pasivnu legitimaciju. Naime, apelant, kao osoba koja je izgradila građevinski objekt trajne namjene na tuđem zemljištu, na kojem pravo vlasništva ima Općina Tešanj sa 1/1 dijela, kako to proizlazi iz zk. uloška, u stvarno-pravnom odnosu je sa Općinom Tešanj, shodno čl. 28. i 30. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a ne sa tužiteljem. Stoga je zaključeno da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo usvajajući apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je utvrdio da je apelant etažni vlasnik predmetne zgrade tim prije što predmetna zgrada nije ni upisana u zemljišne knjige u ,,A" listu.
Pošto apelant nije upisan u zemljišne knjige kao etažni vlasnik, Kantonalni sud je zaključio da apelant, shodno članu 5. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, nema pravo na vlasničku tužbu, kako je to predviđeno članom 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Naime, apelant nije dokazao da na stvari čiji je povrat tražio ima pravo vlasništva, kako je osnovano ukazano u tužiteljevoj žalbi, te nije imao pravo tražiti ni predaju u posjed predmetne zgrade.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000686 od 10. decembra 2009. godine odbijene su revizije tužitelja i apelanta izjavljene protiv presude Kantonalnog suda.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, suprotno revizionom prigovoru, drugostepeni sud je pravilno zaključio da sve do stupanja na snagu Zakona o vlasničkopravnim odnosima nisu mogli teći rokovi za održaj na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, te stoga sve do tada je postojala smetnja za sticanje prava suvlasništva, odnosno etažnog vlasništva na taj način. Dalje je navedeno da je neosnovan i tužiteljev revizioni prigovor u pogledu odbijanja zahtjeva za utvrđenje zakonitog posjeda zbog razloga koje je pravilno naveo drugostepeni sud. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilnom primjenom odredaba čl. 27. stav 1, 28. stav 1, 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te člana 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH drugostepeni sud pravilno zaključio da tužitelj nema pasivnu legitimaciju u predmetnom postupku u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev. Naime, apelant, kao osoba koja je izgradila predmetnu zgradu na tuđem zemljištu na kojem pravo vlasništva ima Općina Tešanj sa 1/1 dijela, u stvarno-pravnom odnosu je sa Općinom Tešanj, shodno čl. 28. i 30. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a ne sa tužiteljem. Zbog toga je, i prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije etažni vlasnik predmetne zgrade tim prije što predmetna zgrada nije ni upisana u zemljišnim knjigama u ,,A" listu. Takođe, drugostepeni sud je pravilno ocijenio da apelant, koji nije upisan u zemljišne knjige kao etažni vlasnik, shodno članu 5. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, nema pravo na vlasničku tužbu, kako je to propisano članom 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, jer nije dokazao da na stvari čiji je povrat tražio ima pravo vlasništva, pa nema pravo tražiti ni predaju predmetne zgrade u posjed.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Tvrdi da je bio isključivi nosilac kako investiranja, tako i ukupnog projekta gradnje predmetne zgrade i da je njenu izgradnju odobrio nadležni općinski organ. Ističe da se po završenoj gradnji predmetne zgrade ponašao kao vlasnik, dok je tužitelj bio samo besplatni korisnik dijela zgrade, te da je dokazima provedenim u predmetnom postupku dokazao da je postao vlasnik građenjem. Stoga, smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud, donošenjem osporenih presuda primjenom čl. 27. stav 1, 28. stav 1, 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i člana 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, pogrešno primijenili materijalni propis. Naime, pošto je pravo vlasništva na predmetnoj zgradi stekao građenjem za vrijeme važenja i primjene Zakona o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 53/76), apelant smatra da je na konkretni odnos trebalo primijeniti i propise koji su važili u vrijeme nastanka predmetnog odnosa. Ističe da je općepoznato da su se u to vrijeme objekti gradili i koristili kao društvena svojina, te da u zemljišnim knjigama nisu bili upisani kao vlasništvo subjekata koji su izgradili objekte i oni su samo u poslovnim knjigama vođeni kao imovina investitora. Dalje, apelant smatra neosnovanim stav Vrhovnog i Kantonalnog suda da tužitelj nema pasivnu legitimaciju u konkretnom sporu. Naime, tužitelj i apelant su bili u procesnoj poziciji i protivtužitelja i protivtuženog zbog čega je neodrživ zaključak da tužitelj nema pasivnu legitimaciju, a istovremeno mu se u istoj pravnoj stvari priznaje aktivna legitimacija na način da se prihvataju njegova žalba i revizija kao da je izjavljena od ovlaštene osobe, te se ocjenjuju njegovi navodi kao osnovani.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. S obzirom na to da je apelant državni organ, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili tužbene zahtjeve tužitelja i apelanta za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnoj zgradi. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da tužitelj nije dosjelošću stekao pravo vlasništva, niti je mogao tražiti utvrđenje da je zakoniti posjednik predmetne zgrade, kao i da apelant nije vlasnik predmetne zgrade i da tužitelj nije pasivno legitimisan u konkretnom sporu, primjenom relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima, Zakona o zemljišnim knjigama FBiH i Zakona o parničnom postupku, zbog čega su tužbeni zahtjevi odbijeni, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
15. S druge strane, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu da je apelant državni organ, ne može pozvati na povredu prava garantiranih navedenim članom. Ovo stoga što navedena prava po svojoj suštini predstavljaju lična prava na koje se, dakle, mogu pozivati isključivo fizička lica. S obzirom na to da ništa ne ukazuje da je uopće moglo doći do povrede ovog prava, Ustavni sud i apelantove navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić