Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-896/10 (B. T.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-896/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 896/10, rješavajući apelaciju Branislava Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Todorovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 385 od 16. decembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branislav Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 9. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 385 od 16. decembra 2009. godine. Apelant je 30. novembra 2010. godine, 5. aprila i 15. novembra 2011. godine i 22. januara 2013. godine dostavljao dodatne informacije, urgenciju i dokumentaciju.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-000 290 od 12. marta 2007. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi protiv Ilije Marčeta (u daljnjem tekstu: tuženi), utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 27. septembra 1999. godine između apelanta i tuženog kojim je apelant kupio od tuženog nekretnine koje se nalaze u Banjaluci, bliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Presudom je, dalje, odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže, odnosno da prizna i trpi da se apelant na osnovu presude upiše kao suvlasnik i suposjednik sa 1/2 dijela u zemljišnim i drugim javnim knjigama na predmetnim nekretninama bez daljeg znanja i odobrenja tuženog. Tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.400,00 KM, sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su predmet kupoprodaje bile predmetne nekretnine u suvlasništvu tuženog sa dijelom 1/2 i da apelant nije u cijelosti isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 90.000,00 KM. Naime, zaključeno je da je isplaćeno više od 2/3 cijene, odnosno da je u odnosu na ugovorenu kupoprodajnu cijenu ostao neisplaćen neznatan dio za koji su apelant i tuženi dogovorili način i vrijeme isplate. S tim u vezi, istaknuto je da je nesporna apelantova obaveza da izmiri preostali dio kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora o kupoprodaji. Osnovni sud je, dalje, naveo da je tokom postupka u parnicu pristupio Savo Markanović, kao umješač na strani tuženog (u daljnjem tekstu: umješač), kojem je tuženi u međuvremenu, na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina koji je 20. jula 2000. godine zaključio sa tuženim, predao u posjed stambeni objekt koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog između apelanta i tuženog. Istaknuto je da je odredbom člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine proizvodi pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom djelu obaveze koje su iz njega nastale, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koja su se potpisala na ugovor. S tim u vezi, imajući u vidu izvedene dokaze, Osnovni sud je naveo da je apelant u pretežnom dijelu izmirio ugovorenu kupoprodajnu cijenu (2/3 kupoprodajne cijene), a da razliku neizmirene kupoprodajne cijene apelant nije izmirio zbog dogovora koji su postigli tuženi i apelant o preostalom dijelu neisplaćene kupoprodajne cijene. Imajući u vidu stav sudske prakse da se pismeni oblik zaključenog ugovora ostvaruje tako što obje ugovorne strane potpišu isto pismeno u kome je izražena saglasnost njihove volje, Osnovni sud je ocijenio da su ispunjeni uslovi i donio odluku kao u izreci presude. Pri tome je istaknuto da, u smislu člana 61. Zakona o parničnom postupku, nije bilo prepreke da se predmetna parnica ne dovrši, bez obzira na status i ulogu umješača. Naime, na osnovu izvedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da je umješač bio upoznat sa činjenicom da je između apelanta i tuženog postojao zaključen predmetni ugovor o kupoprodaji, te je bio obaviješten i upoznat sa dogovorom koji su postigli apelant i tuženi u smislu isplate preostalog dijela kupoprodajne cijene. Dalje, imajući u vidu da je umješač, saslušan u svojstvu parnične stranke, naveo da je za predmetne nekretnine tuženom platio 25.000,00 KM, a da je, radi jednostavnije realizacije ugovora, sa tuženim zaključio ugovor o zamjeni nekretnina, Osnovni sud je zaključio da je umješač kao kasniji kupac znao da je tuženi već ranije prodao predmetnu nekretninu drugom, odnosno apelantu. Osnovni sud se, takođe, pozvao i na stav „VSH“ GŽ-645/67 od 27. aprila 1967. godine da, ako je kasniji kupac znao da je prodavac već prodao nekretnine, onda je kasniji kupac bio u zloj vjeri, pa raniji kupac ima i protiv njega zahtjev za naknadu štete, koji se može ostvariti na način da se traži ispunjenje kupoprodajnog ugovora sklopljenog s ranijim kupcem. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je donio odluku kao u izreci presude.
4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-
001064 od 15. januara 2008. godine odbijena je žalba tuženog i presuda Osnovnog suda potvrđena u pobijanom dosuđujućem dijelu (st. I i III izreke presude).
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je iz spisa utvrđeno da je apelant na predmetne nekretnine platio porez na promet, i to na cijenu od 90.000,00 KM. Dalje je navedeno da tokom postupka među strankama nije bilo sporno da su predmet kupoprodaje bila dva stambena objekta na istoj parceli, i to jedan objekt na sprat (u daljnjem tekstu: prvi objekt) i prizemlje drugog stambenog objekta – stara kuća (u daljnjem tekstu: drugi objekt) koji je svaki za sebe imao cjelinu. Istaknuto je da je, prema apelantovim navodima, po kupoprodaji on ušao u posjed i koristio prvi objekt, dok je za drugi objekt bilo dogovoreno da ga tuženi nesmetano koristi u narednih deset godina ubirući zakupninu, dok apelant ne isplati preostali dio kupoprodajne cijene, kako bi mogao ući u posjed i tog dijela predmeta kupoprodaje. Nasuprot tome, tuženi je tvrdio da između njega i apelant nije postojao takav dogovor i da su odustali od predmetnog ugovora o kupoprodaji, jer apelant nije mogao odmah isplatiti cjelokupni iznos kupoprodajne cijene. Stoga je 2000. godine drugi objekt prodao umješaču za 25.000,00 KM koji se u njega uselio. Okružni sud je naveo da, prema odredbi člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ugovor je zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. S tim u vezi, istaknuto je da su u konkretnom slučaju apelant i tuženi zaključili predmetni ugovor o kupoprodaji pred svjedocima, koji nije ovjeren u sudu. Apelant je isplatio iznos od 61.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene i ušao u posjed prvog objekta. Okružni sud je istaknuo da iz sadržaja samog ugovora nesumnjivo proizlazi da je tuženi apelantu prodao sav svoj suvlasnički dio za 90.000,00 KM, ali apelant nije ušao u posjed drugog objekta u kojem stanuje umješač i koji je bio upoznat sa predmetnim ugovorom o kupoprodaji. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i izjave svjedoka, Okružni sud je zaključio da je volja ugovornih strana (apelanta i tuženog) bila da se izvrši prodaja dva stambena objekta, tj. prodaja prvog i drugog objekta koji se nalaze na predmetnim nekretninama. Stoga je, i prema mišljenju Okružnog suda, pravilan stav prvostepenog suda da je ugovor nastao i da je volja ugovornih strana bila da ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, jer je apelant, s obzirom na vrijeme zaključenog ugovora, mogao u roku od deset godina da isplati preostali dio kupoprodajne cijene, tj. do 27. septembra 2009. godine. Istaknuto je da, imajući u vidu da je tuženi znao za postojanje navedenog dogovora i da je i pored toga sa umješačem zaključio simulovani ugovor o zamjeni koji je prikrivao kupoprodajni ugovor, umješač nije mogao steći pravo vlasništva, jer je kao nesavjestan sticalac pribavio nekretnine. U pogledu navoda tuženog da je predmetni ugovor o kupoprodaji bio bezuslovan, Okružni sud je naveo da iz sadržaja ugovora nije proizlazilo da je sačinjen pod uslovom. Međutim, prilikom tumačenja ugovora u smislu odredbe člana 99. stav 2. ZOO nije se trebalo držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava. U konkretnom slučaju, pri okolnostima da je apelant ušao u posjed prvog objekta, te da je, nakon godinu dana od zaključenog predmetnog ugovora o kupoprodaji, tuženi prodao drugi objekt, Okružni sud je zaključio da je namjera parničnih stranaka bila upravo onako kako je naveo apelant u svom iskazu. Osim toga, i sam tuženi je priznao da je proglasio prodaju dva objekta i zemljišta koje pripada uz objekte, te da je svaki objekt imao svoju cijenu. U pogledu navoda tuženog da je odustao od prodaje, jer apelant nije mogao isplatiti cjelokupnu kupoprodajnu cijenu, Okružni sud je istaknuo da, ukoliko bi to bila istinito, postavljalo bi se pitanje zbog čega je tuženi od apelanta primio iznos od 61.000,00 KM i dozvolio apelantu da nesmetano uđe u posjed prvog objekta na kojem je on vlasnik. Stoga je Okružni sud zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda o pravnoj valjanosti kupoprodajnog ugovora, ocjenjujući prvenstveno odredbu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, jer navedena odluka je bila pravilna i zakonitashodno načelima savjesnosti i poštenja i zabrane zloupotrebe prava. Na kraju je navedeno da prvostepena presuda „ostaje neizmijenjena u nepobijanom odbijajućem dijelu (stav II izreke presude)“ kojim je odbijen apelantov zahtjev da se tuženi obaveže, odnosno da prizna i trpi da se apelant na osnovu presude upiše kao suvlasnik i suposjednik sa 1/2 dijela predmetnih nekretnina).
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 385 od 16. decembra 2009. godine revizija tuženog je djelomično uvažena i obje nižestepene presude djelomično preinačene tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan predmetni ugovor o kupoprodaji, kojim je apelant kupio od tuženog predmetne nekretnine, preciznije označene u izreci revizione presude (koje se odnose na objekat koji je tuženi prodao umješaču). Takođe, presude su preinačene i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako što je tuženi obavezan da apelantu, umjesto dosuđenih 3.400,00 KM, nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.414,00 KM. U preostalom dijelu revija tuženog je odbijena.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da bi ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nekretnini bio pravno valjan, potrebno je da, pored općih uslova propisanih ZOO za nastanak svakog ugovora, ispunjava i formalnopravne uslove, jer je ugovor o kupoprodaji nekretnina formalan ugovor. Forma ugovora o prenosu prava svojine na nekretnini propisana je Zakonom o prometu nepokretnosti, čijom odredbom člana 9. stav 2. je određeno da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nekretnini mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu. Izuzetno, prema stavu 4. člana 9. navedenog zakona, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nekretnini proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. S tim u vezi, Vrhovni sud je istaknuo da je nesporno da je predmetni ugovor o kupoprodaji sačinjen u pismenoj formi, ali potpisi apelanta i tuženog nisu ovjereni u sudu. Stoga je zaključeno da je ocjena pravne valjanosti ugovora zavisila od utvrđenja da li su u konkretnom slučaju postojali uslovi propisani članom 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Dalje je navedeno da je nesporno da su predmet kupoprodajnog ugovora bila dva objekta na istoj parceli u suvlasništvu tuženog sa dijelom 1/2 i da je za svaki objekt bila određena kupoprodajna cijena. Takođe, sam apelant je u postupku naveo da je prvo postignut sporazum o kupoprodaji prvog objekta za koji je isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed, ali pošto objekt nije imao odobrenje za građenje i nije bilo moguće izvršiti razgraničenje, postignut je sporazum i o kupoprodaji drugog objekta. Za drugi objekt apelant nije isplatio kupoprodajnu cijenu, niti je ušao u njegov posjed uprkos navodima u predmetnom kupoprodajnom objektu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se ispunjenje obaveza ugovarača preuzetih predmetnim ugovorom o kupoprodaji trebalo ocijeniti za svaki predmet kupoprodaje odvojeno, a ne zajedno kako je to učinio prvostepeni sud. Imajući u vidu da su ugovorne strane u potpunosti ispunile obaveze preuzete predmetnim ugovorom o kupoprodaji u pogledu prvog objekta sa pripadajućim zemljištem na kojem je izgrađen, Vrhovni sud je ocijenio da je predmetni ugovor o kupoprodaji u navedenom dijelu pravno valjan u skladu sa odredbama člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti i odbio reviziju tuženog u navedenom dijelu kao neosnovanu.
8. Međutim, u pogledu drugog objekta, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da ugovarači nisu ni djelomično ispunili obaveze preuzete ugovorom. Pri tome istaknuto je da je eventualni usmeni dogovor apelanta i tuženog o isplati kupoprodajne cijene za ovaj predmet kupoprodaje u narednom periodu nije bio od značaja za presuđenje predmetne pravne stvari. Takođe, prema mišljenju Vrhovnog suda, postojeće pismene izjave apelanta i tuženog, bliže opisane u obrazloženju presude, proizvodile bi pravno dejstvo samo pod uslovom da je i izjava tuženog bila ovjerena kod nadležnog suda, ili da su obje izjave bile date u prisustvu dva svjedoka koji su se potpisali na izjavama. U tom slučaju bi postojali uslovi iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti za pravnu valjanost takvog sporazuma. Vrhovni sud je posebno istaknuo da je neosnovan zaključak drugostepenog suda da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen pred svjedocima s obzirom na to da je nesporno on bio potpisan samo od apelanta, tuženog i jednog svjedoka. Stoga je Vrhovni sud zaključio da predmetni ugovor o kupoprodaji u navedenom dijelu ne ispunjava uslove iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti za pravnu valjanost, te preinačio nižestepene presude i apelantov tužbeni zahtjev u navedenom dijelu odbio kao neosnovan.
9. Rješenjem Zemljišnoknjižne kancelarije Osnovnog suda broj 3402/2000 od 5. aprila 2011. godine, na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 20. jula 2000. godine između tuženog i umješača, dozvoljena je uknjižba prava svojine na nekretninama bliže opisanim u izreci rješenja u korist umješača.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 Dn 009178 12 Gž od 11. decembra 2012. godine uvažena je žalba apelanta, kao zainteresovanog lica, ukinuto prethodno navedeno rješenje Zemljišnoknjižne kancelarije Osnovnog suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da mu nije jasno šta je Vrhovni sud osporenom odlukom presudio, te da je izreka presude nejasna i suprotna sa obrazloženjem. Po apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je pogrešno protumačio pojam forme u kojoj je ugovor zaključen, odnosno volju ugovornih strana. Smatra da je predmetni ugovor o kupoprodaji jedinstven i da se odnosi na oba objekta i da ga ne treba ocjenjivati u odnosu na svaki objekt zasebno. Navodi da je kod Osnovnog suda 20. maja 2009. godine, nakon pravosnažnosti presude Osnovnog suda, deponovao iznos od 21.600,00 KM i tako u potpunosti izmirio svoju obavezu prema tuženom, pa smatra da se predmetni ugovor o kupoprodaji treba smatrati pravno valjanim sa stanovišta ZOO. U dopunama apelacije apelant opširno navodi sve događaje u predmetnom postupku i da zbog osporene presude ne zna šta je kupio i šta može da uknjiži kao svojinu. Naime, prvi objekt (u odnosu na koji su redovni sudovi utvrdili da je ugovor o kupoprodaji valjan) uopće nije uknjižen iz razloga što nije legalizovan. Tvrdi da ne zna kako da ubuduće dolazi do prvog objekta, jer zemljište koje je kupio ne može redovno da koristi zbog prevare tuženog.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je odbio apelantov tužbeni zahtjev u jednom dijelu. Naime, u navedenoj odluci data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da dio predmetnog ugovora o kupoprodaji koji se odnosio na drugi objekt nije pravo valjan primjenom relevantnih odredaba ZOO i Zakona o prometu nepokretnosti, zbog kojeg je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da, prema stanju spisa, nema dokaza da je Vrhovnom sudu bila poznata činjenica da je apelant naknadno deponovao određeni novčani iznos u sudski depozit i stoga ne može prejudicirati da li bi navedeno eventualno uticalo na odluku Vrhovnog suda. Stoga, apelant navedene prigovore ne može isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom, budući da ih u svojoj suštinskoj formi, prema stanju spisa, nije isticao u postupku pred redovnim sudovima, zbog čega se redovni sudovi o tim prigovorima u osporenim odlukama nisu ni mogli izjašnjavati. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić