Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-912/10 (B. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-912/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 912/10, rješavajući apelaciju Biljane Mališić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Mališić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

09-000419 od 10. decembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-I-08-000115 od 23. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Mališić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnijela je 10. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000419 od 10. decembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-I-08-000115 od 23. juna 2009. godine.

Uvodne napomene

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 072-0-P-07-000016 od 25. maja 2007. godine, donesenim u ponovnom postupku, po apelantičinoj tužbi radi smetanja posjeda, utvrđeno je da je Mile Šeatović (u daljnjem tekstu: tuženi ili izvršenik) smetao apelanticu u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu nepokretnosti, bliže opisane u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni objekt) na način što je skinuo crijep i izbio prozor, a zatim izvršio potpuno rušenje predmetnog objekta. Rješenjem je, dalje, naloženo tuženom da u roku od 30 dana uspostavi pređašnje stanje posjeda ponovnom izgradnjom predmetnog objekta, u protivnom po proteku navedenog roka isto će učiniti apelantica na teret tuženog, te je tuženom zabranjeno svako dalje isto ili slično smetanje apelantice u posjedu predmetnog objekta pod prijetnjom novčane kazne. Tuženi je obavezan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu i roku preciziranom u izreci rješenja, dok je odbijen apelantičin zahtjev na ime troškova postupka u preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa.

3. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 767 od 30. oktobra 2007. godine djelomično je uvažena žalba tuženog i rješenje Osnovnog suda preinačeno u dijelu kojim je odlučeno da će apelantica, ukoliko tuženi u određenom roku ne uspostavi pređašnje posjedovno stanje, isto učiniti na teret tuženog, te u navedenom dijelu apelantičin zahtjev odbijen. Rješenjem je, dalje, žalba tuženog u preostalom dosuđujućem dijelu odbijena i rješenje Osnovnog suda potvrđeno.

4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je nepravilna odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je apelantici dato pravo da na trošak tuženog sama uspostavi pređašnje posjedovno stanje iz razloga što posjedovna zaštita podrazumijeva obavezu da tuženi uspostavi pređašnje posjedovno stanje.

Izvršni postupak okončan osporenim rješenjima

5. Apelantica je podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu Rješenja Osnovnog suda broj 072-0-

P-07-000016 od 25. maja 2007. godine, koje je preinačeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-

07-001 767 od 30. oktobra 2007. godine kao izvršne isprave. Apelantica je, zatim, podneskom od 14. marta 2008. godine preinačila prijedlog za izvršenje, jer je izvršenik isplatio određeni iznos na ime parničnih troškova i time djelomično izmirio svoju obavezu po izvršnoj ispravi i u tom dijelu povukla prijedlog za izvršenje. Preinačenim prijedlogom za izvršenje apelantica je predložila da se na osnovu izvršne isprave radi ostvarenja nenovčanog potraživanja i naplate troškova izvršnog postupka odredi izvršenje tako što će sud ovlastiti apelanticu, kao tražioca izvršenja, da na izvršenikov trošak povjeri drugom licu - građevinskoj firmi ostvarenje obaveze da izgradi predmetni objekt, te naloži izvršeniku da na račun suda položi određeni iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati izvršenjem prethodno navedene radnje.

6. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj 072-0-I-08-000115 od 27. augusta 2008. godine dozvolio predloženo izvršenje.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 072-0-I-08-000115 od 23. juna 2009. godine usvojen je prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju Osnovnog suda stavljeno van snage u dijelu kojim je dozvoljeno izvršenje na način da je Osnovni sud ovlastio apelanticu da na izvršenikov trošak povjeri drugom licu - građevinskoj firmi da izgradi predmetni objekt, te naložio izvršeniku da na račun suda položi određeni iznos potreban za podmirenje troškova navedene radnje. Dalje je određeno da predmetno rješenje o izvršenju ostaje na snazi u dijelu kojim je radi naplate troškova parničnog i izvršnog postupka određeno izvršenje pljenidbom dijela plate koju je izvršenik primao kod poslodavca i prenosom zaplijenjene plate na račun apelantičinog punomoćnika.

8. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je predmetnim rješenjem o izvršenju dozvoljeno izvršenje na način koji je protivan izvršnoj ispravi, tj. na način u kojem dijelu je preinačena odluka Osnovnog suda i tužbeni zahtjev odbijen. Osnovni sud je istaknuo da je članom 22. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se izvršenje određuje na osnovu izvršne isprave. Navedeno je značilo da rješenje o izvršenju mora biti u potpunoj saglasnosti sa izvršnom ispravom kako u pogledu aktivne i pasivne legitimacije stranaka, tako i u pogledu vrste, obima, visine i načina izvršenja obaveze. Osnovni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju dozvoljeno izvršenje na način kako nije bilo utvrđeno izvršnom ispravom, jer je izvršnom ispravom bila utvrđena obaveza izvršenika da uspostavi pređašnje posjedovno stanje, a ne i mogućnost da navedeno učini apelantica kao tražilac izvršenja na trošak izvršenika. Stoga je, po mišljenju Osnovnog suda, apelantica mogla samo tražiti da izvršenik uspostavi pređašnje stanje. Dakle, radi se o izvršenju obaveze koje može izvršiti samo izvršenik i način izvršenja takvih radnji propisan je članom 209. ZIP-a. U pogledu dozvole izvršenja radi naplate troškova parničnog postupka, Osnovni sud je ostavio rješenje o izvršenju na snazi, jer je ono doneseno u saglasnosti sa izvršnom ispravom, a izvršenik u prigovoru navedeni dio rješenja nije ni pobijao.

9. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000419 od 10. decembra 2009. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj 072-0-I-08-000115 od 23. juna 2009. godine u pobijenom dijelu kojim je usvojen prigovor (stav I izreke).

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeno rješenje bilo pravilno. Naime, po mišljenju Okružnog suda, nije bilo osnova da apelantica, na osnovu odluka u parničnom postupku, ističe prijedlog za izvršenje koji je suprotan izvršnoj ispravi. Okružni sud je, također, zaključio da se na konkretan slučaj mogla primijeniti jedino odredba člana 209. ZIP-a, jer prema Rješenju Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 767 od 30. oktobra 2007. godine, apelantica, kao tražilac izvršenja, mogla je samo tražiti da izvršenik uspostavi pređašnje stanje. Dakle, radi se o izvršenju radi ostvarivanja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik, pa kako je izvršenik uklonio građevinski materijal, navedenu radnju nije moglo obaviti drugo lice. Na osnovu navedenog, u skladu sa odredbom člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 21. ZIP-a, Okružni sud je odbio apelantičinu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje u pobijanom dijelu.

11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelantica vidi u tome što je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe ZIP-a, i to odredbu člana 208. (izvršenje radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti i drugo lice). Apelantica smatra da se u konkretnom slučaju radi o zamjenjivoj radnji, koja nije vezana za ličnost dužnika, jer izgradnju predmetnog objekta može izvršiti i treće lice s obzirom na to da za preduzimanje navedene radnje nije potrebno posebno svojstvo ličnosti izvršenika. Tvrdi da je, zbog navedene odredbe ZIP-a, Okružni sud u parničnom postupku djelomično preinačio prvostepenu odluku, jer navedena zakonska odredba „nadopunjuje takve situacije koje su se ranije dosuđivale u sudskoj praksi kada raniji izvršni propis nije na ovako precizan i jasan način određivao način ispunjenja zamjenljive radnje“. Ističe da je izvršenik, rušenjem predmetnog objekta, povrijedio njeno pravo na imovinu, što je utvrđeno pravosnažnom odlukom u parničnom postupku. Osnovni i Okružni sud u izvršnom postupku proizvoljnom primjenom propisa nastavljaju da apelantici krše pravo na imovinu na način da joj onemogućavaju ispunjenje radnje na koju je obavezan izvršenik, što u konačnici ima kao posljedicu da apelantica nema predmetni objekt koji je prije imala.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su stavili van snage rješenje o izvršenju u dijelu kojim je apelantica ovlaštena da na izvršenikov trošak povjeri drugom licu izgradnju predmetnog objekta. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik primjenom relevantnih odredaba ZIP-a, zbog čega je rješenje o izvršenju u jednom dijelu stavljeno van snage, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-912/10 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio