Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-923/10 (M. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-923/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 923/10, rješavajući apelaciju Murata Bučuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Murata Bučuka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-09-000 501 od 11. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-000 279 od 12. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-07-000-256 od 6. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Murat Bučuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnio je 13. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 501 od 11. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-
0-Gž-08-000 279 od 12. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-07-000-256 od 6. maja 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-07-000-256 od 6. maja 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je, na osnovu rješenja broj 4614 od 19. oktobra 1990. godine o dodjeli stana na korištenje, stekao pravo trajnog korištenja stana u Trebinju, bliže opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), obaveže Ortopedsko preduzeće „Rudo“ iz Trebinja (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da sa apelantom kao zakupodavcem u roku od 30 dana od dana donošenja presude zaključi ugovor o zakupu stana, sa elementima propisanim zakonom, a da će u protivnom presuda zamijeniti predmetni ugovor dok se on ne zaključi u smislu člana 38. stav
1. Zakona o privatizaciji državnih stanova, te da se obaveže Milovan Antunović (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantu preda u posjed, slobodan od lica i stvari, predmetni stan u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je, dalje, odbijen i apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže prvotuženi da isplati apelantu novčanu protivrijednost jednosobnog stana u iznosu od 43.000,00 KM, u roku od 30 dana, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Apelant je obavezan da nadoknadi prvotuženom troškove parničnog postupka u iznosu i roku preciziranom u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je Rješenjem Ortopedskog preduzeća „Rudo“ Beograd broj 4614 od 19. oktobra 1990. godine apelantu dat na korištenje predmetni stan. Dalje je navedeno da je apelant, kao pravni osnov za tužbeni zahtjev, naveo član 28. Zakona o stambenim odnosima. Osnovni sud je citirao član 28. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da, ako jedna ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana donosi rješenje kojim zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama toga zakona. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da se apelant nije nikad uselio u predmetni stan, jer on nije bio izgrađen ni u momentu kada mu je dat na korištenje, a ni do izbijanja rata, kada je apelant zbog ratnih dejstava napustio Trebinje. U slučaju da se apelant uselio u predmetni stan, a davalac stana odbijao zaključiti ugovor o korištenju stana, po mišljenju Osnovnog suda, postojala bi nadležnost stambenog organa, a ne suda, da na zahtjev jedne ugovorne strane donese rješenje kojim će zamijeniti ugovor o korištenju stana. Osnovni sud je obrazložio da je, prema sudskoj praksi, dozvoljeno utvrđenje postojanja trajnog prava korištenja stana samo u situaciji kada se stan koristi bez pravnog osnova duže od osam godina, shodno članu 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, odnosno kada nezakonito useljeno lice nije steklo svojstvo nosioca stanarskog prava, nego pravo trajnog korištenja stana. U navedenom slučaju obavezuje se vlasnik stana (nosilac prava raspolaganja) da sa nezakonito useljenim licem zaključi ugovor o zakupu stana, u protivnom će ga zamijeniti sudska presuda. Pošto se apelant nije nikako uselio u predmetni stan, Osnovni sud je zaključio da, u smislu navedenog, apelant nije mogao ni tražiti utvrđenje da je stekao pravo trajnog korištenja predmetnog stana i da se prvotuženi obaveže da sa njim zaključi ugovor o zakupu stana. Po mišljenju Osnovnog suda, zbog istog razloga je neosnovan i tužbeni zahtjev da se drugotuženi obaveže da apelantu preda predmetni stan u posjed, slobodan od lica i stvari, jer apelant nije imao aktivnu legitimaciju za to. Osnovni sud je naveo da je apelant, takođe, postavio i eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se, ukoliko se utvrdi da je neosnovan prethodno postavljeni tužbeni zahtjev, obaveže prvotuženi da apelantu isplati novčanu protivvrijednost jednosobnog stana u iznosu od 43.000,00 KM. Navedeni iznos bi apelantu predstavljao visinu štete koja mu je nastala, jer pošto propustom tuženog nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, nije zaključio ni ugovor o zakupu. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je stanarsko pravo po svojoj prirodi sui generis, te se onostiče i prestaje u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima. Pošto apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, odnosno nije uspio izdejstvovati zaključenje ugovora o zakupu predmetnog stana, Osnovni sud je zaključio da nije mogao po općim principima naknade štete ni potraživati iznos od 43.000,00 KM.
4. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 279 od 12. marta 2009. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe čl. 28. i 30. Zakona o stambenim odnosima. Dalje je navedeno da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilno zaključio da na apelantovoj strani ne postoji stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Naime, apelant je imao pravosnažno rješenje o dodjeli stana na korištenje koje je predstavljalo punovažan osnov za useljenje u stan. Međutim, nije se uselio u predmetni stan, niti je zaključio ugovor o korištenju stana. Pošto je apelant napustio Trebinje i prvotuženog, otpao je i osnov za rješavanje njegovog stambenog pitanja. Prema mišljenju Okružnog suda, tek po sticanju stanarskog prava nosilac stanarskog prava ima pravo da stan nesmetano i trajno koristi. U konkretnom slučaju apelant nije stekao imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada lice nema konstituisano pravo na određenu imovinu. Istaknuto je da pravo na imovinu ne podrazumijeva i pravo na sticanje imovine. Pošto je apelant smatrao da je povrijeđeno njegovo pravo na sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije imao pravo na imovinu garantovano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Dalje je navedeno da se apelant nije uselio u predmetni stan, niti je zaključio ugovor o korištenju stana zbog toga što predmetni stan nije bio izgrađen dok je on bio u radnom odnosu kod prvotuženog, tj. dok nije napustio mjesto boravka zbog ratnih dejstava. Pošto se navedeno nije moglo pripisati nepravilnom ponašanju prvotuženog, Okružni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 501 od 11. decembra 2009. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, prema stanju spisa, apelant se nije u razumnom roku obratio nadležnom organu zahtjevom za useljenje u predmetni stan, računajući od 19. juna 1996. godine, kada je u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje i neposredne ratne opasnosti, nego tek 21. septembra 2007. godine, kada je podnio tužbu i pokrenuo predmetni postupak. Dalje je navedeno da u spisu nije bilo podataka da li se apelant obraćao Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica radi vraćanja predmetnog stana kao napuštene imovine do 19. aprila 2000. godine, u smislu člana
16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Vrhovni sud je istaknuo da je u tužbi apelant naveo da je 13. novembra 1998. godine podnio Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica zahtjev za povrat nekretnina, međutim, ove navode nije dokazao, niti je objasnio da li je donesena odluka po navedenom zahtjevu. Pošto je teret dokazivanja navedenih činjenica bio na apelantu, u smislu člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je zaključio da apelantovi tužbeni zahtjevi nisu osnovani ni sa stanovišta navedenih odredbi. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da je predmetno rješenje o dodjeli stana, iako „nije stavljeno van snage“, izgubilo značaj pravnog osnova za apelantovo useljenje u predmetni stan s obzirom na protek vremena od 19. juna 1996. godine do podnošenja tužbe, odnosno do datuma koji je određen odredbom člana 16. Zakona o prestanku primjene. Također, zaključeno je da se ponašanje prvotuženog nije moglo smatrati nezakonitim niti nesavjesnim. Naime, pošto se apelant nije obratio prvotuženom zahtjevom za vraćanje i predaju predmetnog stana u periodu u kojem se moglo tražiti vraćanje napuštene imovine, a ni kasnije, po mišljenju Vrhovnog suda, prvotuženi je imao opravdan razlog za zaključak da apelant više nije zainteresovan za predmetni stan i da stoga može slobodno raspolagati njime. Pošto apelant nije mogao biti lišen imovine koju nije ni imao, Vrhovni sud je, također, ocijenio da mu donošenjem osporenih odluka nije povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su zaključci Okružnog i Vrhovnog suda u suprotnosti sa provedenim dokazima, pozitivnim propisima i Evropskom konvencijom i Protokolom. Smatra da iz predmetnog rješenja o dodjeli stana proizlazi da je prvotuženi bio dužan predati apelantu ključeve predmetnog stana, što podrazumijeva obavještenje da je predmetni stan završen, što prvotuženi nije učinio, pa se apelant nije mogao useliti u predmetni stan, niti zaključiti ugovor o korištenju stana. Također, ističe da predmetno rješenje o dodjeli stana nije stavljeno van snage. Apelant smatra da je, u smislu člana 262. st. 1, 2. i 4. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 53. Zakona o stambenim odnosima, imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, odnosno u slučaju neispunjenja, naknadu štete. U pogledu stava Vrhovnog suda da je predmetno rješenje o dodjeli izgubilo značaj pravnog osnova za useljenje zbog proteka vremena, apelant smatra da osporena presuda Vrhovnog suda u tom pravcu ne sadrži razloge i ne može se ispitati, jer nije navedeno kada je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan završena i apelant objektivno stekao mogućnost za useljenje u njega. Također, ističe da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da ponašanje prvotuženog nije bilo nezakonito s obzirom na to da je ono bilo u suprotnosti sa obavezama prvotuženog utvrđenim u predmetnom rješenju o dodjeli stana. Apelant tvrdi da je stav Vrhovnog suda da nije povrijeđeno njegovo pravo na imovinu jer je nije ni imao u izričitoj suprotnosti sa činjeničnim utvrđenjem, pravnom prirodom stanarskog prava, te nezakonitim postupanjem prvotuženog u odnosu na apelanta. Zbog svega navedenog, apelant smatra da su osporene presude Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda rezultat proizvoljnosti u primjeni procesnih i materijalnih zakonskih propisa, Evropske konvencije i Protokola, te Ustava Bosne i Hercegovine kojim se garantuje pravo na pravično suđenje, dom i imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni, Okružni i Osnovni sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da se apelant nije uselio u predmetni stan i zaključio ugovor o korištenju stana i stoga nema pravo na zaključenje ugovora o zakupu, predaju predmetnog stana u posjed ili eventualno naknadu štete primjenom relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prestanku primjene i Zakona o parničnom postupku, zbog čega su apelantovi zahtjevi odbijeni, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta i sadržaj relevantnih zakonskih odredbi na kojim su sudovi utemeljili svoje odluke, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić