Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-950/10 (R. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Regres
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-950/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 950/10, rješavajući apelaciju Radmile Bjeletić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Bjeletić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-08-000 530 od 3. decembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-07-000 292 od 12. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju, broj 095-0-P-06-000-190 od 1. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Bjeletić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja podnijela je 12. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-000 530 od 3. decembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-07-000 292 od 12. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 095-0-P-06-000-190 od 1. juna 2007. godine. Apelantica je 12. maja 2011. godine podnijela urgenciju za brže rješavanje njene apelacije.

2. Presudom Osnovnog suda, broj 095-0-P-06-000-190 od 1. juna 2007. godine, obavezan je AD „Travunija“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati na ime neisplaćene plate za septembar 2005. godine iznos od 92,81 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. oktobra 2006. godine pa do isplate, te joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 150,00 KM, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je dalje odbačena apelantična tužba u dijelu preko dosuđenog iznosa, kojim je tražila isplata plata za period od 1. januara 2000. godine do 30. augusta 2005. godine, te isplatu regresa za 2003., 2004. i 2005. godinu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je rješenjem tuženog, broj 197-2005 od 30. juna 2005.godine, apelantici otkazan ugovor o radu zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, te utvrđeno da ista ima pravo na otkazni rok u trajanju od tri mjeseca, tako da joj radni odnos prestaje istekom otkaznog roka. Dalje je navedeno da je odredbom člana 105. Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu toga prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Osnovni sud je istaknuo da je plata osnovno pravo iz radnog odnosa i nju radnik prima svakog mjeseca za ostvareni rad u prethodnom mjesecu. Iz navedenog je zaključeno da se sa svakim izostankom plate moglo smatrati da je zaposleni saznao, odnosno mogao znati da mu je poslodavac uskratio, odnosno povrijedio pravo iz radnog odnosa. Na osnovu provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da tuženi apelantici u periodu od 1 januara 2000. godine do 30. juna 2005. godine nije isplaćivao platu, čak ni garantovanu platu, na što je bio obavezan u smislu člana 65. Opšteg kolektivnog ugovora odnosno člana 67. Posebnog kolektivnog ugovora trgovine, ugostiteljstva i turizma Republike Srpske. Osnovni sud je istaknuo da protekom svakog 10-og u mjesecu, kada je tuženi po općim aktima bio dužan isplatiti platu za prethodni mjesec, apelantica je saznala da je povrijeđeno njeno pravo na isplatu plate, te je samo u daljem roku od godine dana mogla blagovremeno podnijeti tužbu za zaštitu svoga prava. Kako je apelantica podnijela tužbu tek 26. jula 2006. godine, Osnovni sud je zaključio da je ista neblagovremena. S tim u vezi, Osnovni sud je istaknuo da je apelantica 10. jula 2005. godine saznala da je povrijeđena u svom pravu za isplatu plate za juni mjesec 2005.godine, pa je najkasnije do 10. jula 2006. godine mogla podnijeti tužbu za isplatu navedene plate. Prethodno navedeno je značilo da je apelantica prekludirana i u odnosu na potraživanja plate za period od 1. januara 2006. pa do juna 2005. godine. Također, po mišljenju Osnovnog suda, apelantica je bila prekludirana i u traženju plata za period otkaznog roka, tj. juli i august 2005. godine, jer je tužbeni zahtjev koji se odnosio na navedeni period postavila tek podneskom od 6. oktobra 2006. godine. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev blagovremen samo za potraživanje plate za septembar 2005. godine, jer je apelantica do 10. oktobra 2005. godine saznala da joj je povrijeđeno pravo za isplatu plate. U pogledu tužbenog zahtjeva za isplatu regresa za 2003., 2004. i 2005. godinu, Osnovni sud je ocijenio da je apelantica prekludirana u svome pravu, u smislu člana 105. stav 2. Zakona o radu. Osim toga, istaknuto je da je za ostvarivanje prava na regres bilo potrebno da je apelantica zaista i koristila godišnji odmor za 2003., 2004. i 2005. godinu. Kako apelantica nije koristila godišnji odmor za navedeni period, Osnovni sud je ocijenio da joj ne pripada pravo na regres kao akcesorno pravo.

4. Presudom Okružnog suda, broj 015-0-Gž-07-000 292 od 12. marta 2008. godine, odbijena je apelantičina žalba kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantičine tvrdnja da je prvostepeni sud počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka, iz razloga što je žalbom samo uopćeno navedeno da postoji povreda odredaba parničnog postupka, bez navođenja u čemu se iste sastoje. U pogledu apelantičinog žalbenog navoda da je primjena materijalnog prava, koja se odnosi na odredbe člana 105. Zakona o radu, bila nepravilna, Okružni sud je zaključio da je presuda Osnovnog suda bila zasnovana na zakonu. Naime, nisu se mogle prihvatiti apelantičine tvrdnje da novčano potraživanje na ime neisplaćenih plata za period od 1. januara 2000. godine do 30. augusta 2005. godine, kao i potraživanje na ime neisplaćenog regresa za 2003., 2004. i 2005. godinu, nije u smislu odredbi člana 105. stav 2. Zakona o radu zastarjelo. Okružni sud je obrazložio da kada se ima u vidu činjenica da je apelantica 26. jula 2006. godine podnijela tužbu, a potraživanje je datiralo unazad od jedne godine od dana podnošenja tužbe, samim tim ex lege po članu 105. stav 2. Zakona o radu, navedeno potraživanje je zastarjelo, jer je riječ o prekluzivnom roku na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je ocijenjeno da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je odbacio apelantičinu tužbu zbog neblagovremenosti u stavu dva u izreci presude, u smislu odredbi člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-08-000 530 od 3. decembra 2009. godine, odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda, te odbijen kao neosnovan zahtjev tuženog za naknadu troškova revizionog postupka.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio zaključke Osnovnog i Okružnog suda i zaključio da su isti bili pravilni. Vrhovni sud je istaknuo da, s obzirom na sadržaj odredbe člana 118. Zakona o radu – Prečišćeni tekst (odnosno člana 105. Zakona o radu) i na činjenicu da je za raspravljanje o radnom sporu potrebno ispunjenje procesne pretpostavke u pogledu blagovremenosti tužbe, o apelantičinom zahtjevu se zahtjevu, kao neblagovremenom, nije moglo meritorno odlučivati. Dalje je navedeno da se radi o prekluzivnom roku o kojem sud vodi računa po službenoj dužnosti i njegovim propuštanjem gubi se ne samo pravo na tužbu nego i samo pravo u materijalnom smislu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su apelantici dosudili naknadu na ime neisplaćene plate za septembar 2005. godine za koji je tužba bila blagovremeno podnesena. U pogledu apelantičinih navoda o blagovremenosti tužbe za potraživanje regresa, Vrhovni sud je ocijenio da isti nisu bili od uticaja na pravilnost i zakonitost presude Okružnog suda. Naime, obrazloženo je da je navedeni dio tužbenog zahtjeva odbijen iz razloga što apelantica nije koristila godišnji odmor u navedenom periodu zbog radne neangažovanosti kod tuženog, s čime se apelantica bila saglasila (u predmetnom postupku apelantica nije tražila vraćanje na rad i uspostavu prava po osnovu rada), a ne zbog podnošenja tužbe po proteku zakonom propisanog roka. Vrhovni sud je ocijenio da ostali apelantičini navodi iz revizije nisu bili od uticaja na pravilnost i zakonitost presude Okružnog suda.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Tvrdi da se na nju nije mogla primijeniti odredba člana 105. Zakona o radu, odnosno, člana 118. Zakona o radu – Prečišćeni tekst, jer u momentu podnošenja tužbe, nije više bila radnik tuženog. Dalje, čak i da je bila radnik tuženog, po apelantičinom mišljenju, opet nije trebalo primijeniti navedenu odredbu Zakona o radu. Naime, tuženi je apelantici na njen zahtjev izdao uvjerenje u kojem je priznao da je apelantici dužan neisplaćene plate i da će joj iste isplatiti u periodu od 12. do 16. juna 2006. godine. Stoga apelantica smatra da je danom izdavanja prethodno navedenog uvjerenja, odnosno, 9. juna 2006. godine, tuženi priznao dug i time prekinuo zastarni rok u skladu sa odredbom člana 387. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima. Apelantica je posebno istakla da je kao pravno neuka stranka sama sebe zastupala u toku predmetnog postupka, dok je tuženi imao advokata.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni, Okružni i Osnovni sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbacili apelantičin tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela tužbu nadležnom sudu i stoga je njena tužba u navedenom dijelu odbačena kao neblagovremena, primjenom relevantnih odredaba Zakona o radu, zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev iznad dosuđenog iznosa odbačen , a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno objasnio da je apelantica propustila prekluzivni rok o kojem sud vodi računa po službenoj dužnosti i njegovim propuštanjem gubi se ne samo pravo na tužbu nego i samo pravo u materijalnom smislu zbog čega se, u takvim okolnostima, u cjelosti pokazuju neosnovani apelacioni navodi vezani za prekid zastare. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-950/10 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio