Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-952/10 (D. V.)
Odluka donesena 10. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Ništavost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-952/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 952/10, rješavajući apelaciju Dragana Vujičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Vujičevića podnesena protiv:
- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 004859 09 Rev od 22. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 004859 08 Gž od 14. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 00 4859 06 P od 5. decembra 2007. godine,
- Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 003296 10 U od 17. maja 2010. godine, Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UPII-09-03-25-
276-2/08 od 19. augusta 2009. godine i Rješenja Općine Neum - Služba za graditeljstvo i prostorno uređenje broj UP/I-06-25-948/08-2 od 17. jula 2009. godinezbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Vujičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kelsterbarcha, Njemačka, kojeg zastupa Davor Štilić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 16. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 004859 09 Rev od 22. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 004859 08 Gž od 14. augusta 2008. godine, Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 00 4859 06 P od 5. decembra 2007. godine, Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII-09-03-25-276-2/08 od 19. augusta 2009. godine i Rješenja Općine Neum- Služba za graditeljstvo i prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP/I-06-25-948/08-2 od 17. jula 2009. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 29. marta 2010. godine i 25. maja 2010. godine, proširujući apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 003296 10 U od 17. maja 2010. godine.
2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak naknade štete
3. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 00 4859 06 P od 5. decembra 2007. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezana Općina Neum (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete zbog umanjenja vrijednosti imovine isplati ukupan iznos od 200.746,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. maja 2004. godine do isplate i da apelantu naknadi troškove postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi, kao i tokom postupka tvrdio da je vlasnik stambeno-poslovnog objekta u Neumu u Ulici mimoza 25 uz koju se, na samoj granici apelantove parcele, nalazi stambeni objekat, vlasništvo Mićana Kukrike (u daljnjem tekstu: investitor), koji je, kako je apelant naveo, na udaljenosti manjoj od 3 m od te granice izvršio dogradnju svog stambenog objekta. Prema navodima Općinskog suda, apelant je u tužbi naveo i da je investitor dogradio objekat na osnovu građevinske dozvole koju mu je izdala Služba bez obzira što apelant nije dao saglasnost za navedenu dogradnju, čime je, kako je tvrdio apelant, umanjena tržišna vrijednost njegovog objekta pa je tražio da mu tužena isplati predmetni iznos na ime naknade materijalne štete.
4. Općinski sud je obrazložio da je u postupku na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrdio da je Služba 26. marta 2004. godine izdala urbanističku saglasnost investitoru za dogradnju i nadogradnju njegovog stambenog objekta na način preciziran u presudi, kao i da je investitoru izdato i odobrenje za dogradnju i nadogradnju 17. maja 2004. godine. Utvrđeno je i da su apelant i investitor tokom 2002. godine postigli sporazum koji je ovjeren pod brojem 24-750/02 od 25. jula 2002. godine čiji sastavni dio čini i skica mjesta. Navedenim sporazumom, kako je sud utvrdio, apelant i investitor su vršili i međusobno ustupanje dijelova parcela a sve u svrhu nadogradnje i dogradnje, ali da je investitor, bez apelantove saglasnosti, sa 0,70m x 0,75m „ušao“ u apelantovu parcelu, a što proizlazi iz nalaza vještaka geometarske i građevinske struke. Općinski sud je istakao da je članom 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da pravna osoba odgovara za štetu koju njen organ prouzrokuje trećoj osobi u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Navedeno je i da je čl. 154. i 155. ZOO propisano da onaj ko drugome prouzrokuje štetu dužan je tu štetu nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje a sama šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog uvećanja (izmakla korist), a prema općim načelima odgovornosti za štetu, osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu su postojanje subjekata pravnog odnosa, štetna radnja, krivica, uzročna veza i postojanje štete.
5. Općinski sud je, dalje, obrazložio da je, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, utvrđeno da je udaljenost susjednog objekta od apelantovog objekta jednim dijelom na nuli, te da je susjedni objekat ugrozio apelantov u pogledu zasjenjenja objekta u odnosu na sunce, nemogućnost montaže fasadne skele bez korištenja prostora susjedne parcele, da vizuelni pogled stanara seže u intimne prostore susjeda kako sa prozora, tako i sa terase. Zbog navedenog je, prema mišljenju Općinskog suda, radnjama tužene došlo do umanjenja tržišne vrijednosti apelantovog objekta za 10% koja je konkretna, a ne apstraktna. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženu na naknadu materijalne štete apelantu.
6. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 53 0 P 004859 08 Gž od 14. augusta 2008. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju presude je navedeno da se, ocjenjujući pitanje odgovornosti tužene za štetu koja je nastala apelantu, prvostepeni sud nedopušteno upustio u ocjenu zakonitosti rješenja koja su donijela upravna tijela tužene i zaključio da su ta rješenja nezakonita. Kantonalni sud je naveo da iz člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) proizlazi da parnični sud nije ovlašten da ocjenjuje nezakonitost rješenja donesenog u upravnom postupku, već je vezan za takvo rješenje, te da zakonitost upravnog rješenja može ocijeniti samo nadležno tijelo u zakonom propisanom upravnom postupku, odnosno upravnom sporu. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju ovakav postupak nije proveden, niti su sporna rješenja poništena, niti ukinuta pa čak ni po pravu nadzora iz člana 260. Zakona u upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) zbog čega je, prema zaključku tog suda, neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da su rješenja upravnih tijela nezakonita.
7. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz člana 108. Zakona o radnim odnosima službenika uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) proizlazi da će štetu koju službenik nanese građanima, preduzeću i drugoj pravnoj osobi svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju službe nadoknaditi Federacija, kanton, grad ili općina čiji je službenik nanio štetu. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, sadržaj spornih rješenja kojima je odobrena nadogradnja i dogradnja susjednog objekta, te polazeći od činjenice da ova rješenja nisu ukinuta niti poništena, Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tužene za štetu čiju naknadu traži apelant. Kantonalni sud je obrazložio i da apelant u toku postupka nije uspio dokazati svoje navode da je zbog radnji investitora umanjena tržišna vrijednost njegovog objekta, budući da tržišna vrijednost nije ni mogla biti utvrđena, jer apelant nije ni pokušao prodati navedeni objekat, a što bi bio preduvjet za utvrđivanje umanjenja tržišne vrijednosti njegovog objekta. Pri tome je Kantonalni sud naveo da nije dovoljna samo tvrdnja da bi apelant postigao veću cijenu da je objekat prodao prije izvedenih radova na objektu investitora. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude. Osim toga, Kantonalni sud je 30. oktobra 2008. godine donio dopunsku Presudu broj 53 0 P 004859 08 Gž kojom je obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.400,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
8. Protiv navedenih presuda i apelant i tužena su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 53 0 P 004859 09 Rev od 22. decembra 2009. godine reviziju tužene odbacio, a apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, u odnosu na apelantove revizione navode, istakao da su uglavnom svi apelantovi revizioni navodi već izneseni u njegovoj žalbi i da je na njih već odgovorio Kantonalni sud u svojoj presudi. Navedeno je i da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su rješenjima tužene odobrene nadogradnja i dogradnja stambenog objekta investitoru i da su predmetna rješenja konačna, te da apelant smatra da je ovim radnjama, zbog nedozvoljene blizine njegovom objektu, umanjena vrijednost njegovog objekta zbog čega je i tražio izmaklu dobit u visini utuženog iznosa. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da prihvata u potpunosti pravne razloge drugostepenog suda kao pravilne i detaljno obrazložene, te da ih zbog opširnosti neće ponavljati, već samo ističe, da bi apelant po osnovu čl. 155. i 189. stav 3. ZOO mogao tražiti naknadu štete u vidu izmakle koristi, morao je dokazati namjeru da prodaje kuću, odnosno svoj objekat, a što apelant nije učinio. Vrhovni sud je naveo da je takav stav zauzeo i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 2524/05, te je Vrhovni sud, imajući u vidu sve navedeno, odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
Postupak po zahtjevu za proglašavanje ništavim upravnih rješenja
9. Rješenjem Službe broj UP/I-06-25-948/08-2 od 17. jula 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za proglašenjem ništavog Rješenja broj 06-I-509/1-04 od 17. maja 2004. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002380 08 U od 29. juna 2009. godine poništeno prvostepeno i drugostepeno rješenje upravnih organa vezano za navedeni apelantov zahtjev i predmet vraćen na ponovni postupak Službi uz obavezu Službe da prije donošenja konačne odluke o apelantovom zahtjevu provede usmenu raspravu i uviđaj na licu mjesta. U vezi s tim, Služba je navela da je održala usmenu raspravu 10. jula 2009. godine, te da je utvrđeno da je, nakon izdate građevinske dozvole, odnosno spornog rješenja od 17. maja 2004. godine, investitor odmah počeo sa nadogradnjom i dogradnjom svog objekta. Navedeno je i da apelant nije imao nikakve primjedbe na sporno rješenje, te da je neosnovan apelantov navod da su nezakonito postupili službenici tog organa jer nisu apelanta uključili u postupak donošenja osporenog rješenja, budući da je nesumnjivo, kako je navela Služba, da je postojao sporazum apelanta i investitora zaključen 25. jula 2002. godine vezan za buduću nadogradnju i dogradnju. Služba je obrazložila da iz navedenog proizlazi da je apelant o nadogradnji i dogradnji bio upoznat, te da je mogao reagirati koristeći redovan pravni lijek i obratiti se i urbanističko-građevinskoj inspekciji ako je smatrao da se nešto gradi protiv njegove suglasnosti.
10. Služba je, dalje, navela da je i prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanje urbanističke i građevinske dozvole uz zahtjev priložen i navedeni sporazum u kojem je navedeno da postoji obostrana suglasnost apelanta i investitora da apelant zauzme dio parcele investitora precizirane u rješenju i izvrši dogradnju svog objekta, a da investitor zauzme dio apelantove parcele precizirane u rješenju radi dogradnje svog objekta (podizanje sprata i krova na postojećem objektu). Služba je navela da je upravo navedeni sporazum predstavljao dokaz da nema nesaglasnosti između apelanta i investitora o navedenoj nadogradnji i dogradnji zbog čega ni apelant, a niti investitor nisu pozivani da se izjasne o navedenom zahtjevu a što je u skladu sa ZUP-om. Navedeno je i da je, i pored toga, utvrđeno da postoje određena odstupanja na objektu investitora u odnosu na odobrenu projektnu dokumentaciju a da se o tome vodi poseban postupak pred urbanističko-građevinskom inspekcijom po apelantovom zahtjevu. Zbog svega navedenog, Služba je donijela rješenje kao u dispozitivu.
11. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj UPII-09-03-25-276-2/08 od 19. augusta 2009. godine odbilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedena hronologija postupka, te istaknuto da je utvrđeno da je Služba postupila po uputama iz presude Kantonalnog suda, jer je obavila uviđaj na licu mjesta i održala usmenu raspravu na kojoj je data mogućnost apelantu i investitoru da se o svemu izjasne. Ministarstvo je navelo da je iz stanja spisa utvrdilo da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak, te da je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od uvjeta za proglašavanje ništavim spornog rješenja. Zbog navedenog, Ministarstvo je odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu.
12. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj 07 0 U 003296 10 U od 17. maja 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i navedeno da je članom 264. stav 1. tač. 2. i 3. ZUP-a propisano da je neko rješenje ništavo ukoliko bi njegovim izvršenjem bilo prouzročeno neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu (tačka 2), odnosno ukoliko njegovo izvršenje uopće nije moguće (tačka 3). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz činjenica predmeta sasvim jasno proizlazi da izvršenjem spornog rješenja o dozvoli dogradnje i nadogradnje nije počinjeno nikakvo krivično djelo, nego, naprotiv, da su optuženi djelatnici Općine Neum u krivičnom postupku koji je vođen povodom ove dozvole oslobođeni krivične odgovornosti, zbog čega nije ispunjen uvjet iz člana 264. stav 1. tačka 2. ZUP-a za proglašenje rješenja ništavim. Kantonalni sud je naveo i da je investitor izvršio sporno rješenje, te pošto su od dobijanja navedenog rješenja prošle više od četiri godine, da je nedvojbeno da nije ispunjen ni razlog iz člana 264. stav 1. tačka 3. ZUP-a. Pri tome je Kantonalni sud naveo da su upravni organi pravilno uzeli u obzir postojanje sporazuma između apelanta i investitora o nadogradnji i dogradnji, te da iz toga nesporno proizlazi da je temeljem tog sporazuma investitor ispunjavao sve uvjete za dobijanje građevinske dozvole za izvođenje radova. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, nerazumljiva je i simptomatična činjenica da je investitor pri izvođenju navedenih radova odstupio od projekta, ali da je apelant svjedočio svim radovima i dogradnji i nadogradnji i da je čekao pune četiri godine da bi reagirao na ovakvo postupanje iako je za intervenciju imao sve raspoložive zakonske mogućnosti. Zbog navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da investitoru nije mogla biti izdata sporna dozvola, te da je pogrešno utvrđena i činjenica da sporno rješenje nije poništeno, budući da ono jeste poništeno presudom Kantonalnog suda od 29. juna 2009. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. Također, apelant smatra da su sudovi i upravni organi olako uzeli u obzir sporazum koji je apelant 2002. godine zaključio sa investitorom, jer mu apelant nikada nije dao saglasnost za dogradnju. Apelant navodi da su proiozvoljno postupili sudovi i kada su odbili njegov zahtjev za naknadu materijalne štete, jer on nije ni tražio naknadu zbog umanjenja tržišne vrijednosti, nego samo naknadu obične štete koju je dokazao nalazom vještaka, pa da su zbog toga proizvoljno primijenili materijalno pravo. Smatra i da se na njegov slučaj ne može primijeniti stav Ustavnog suda izražen u odluci na koju se sudovi pozivaju. Apelant, također, navodi da su sudovi trebali tražiti od tužene da dokaže da nije štetu pričinila, a ne tražiti od njega da dokaže da mu je šteta nastala.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke dajući iscrpne razloge zbog kojih su odbili apelantov zahtjev za naknadu štete, odnosno zahtjev za proglašenje spornog rješenja ništavim, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i ZUP-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant tražio naknadu materijalne štete zbog umanjenja tržišne vrijednosti njegovog objekta. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 2524/05 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2524/05 od 16. januara 2007. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), rješavajući slično pravno i činjenično pitanje u odnosu na odbijanje zahtjeva za naknadu materijalne štete radi trajnog umanjenja tržišne vrijednosti kuće, istakao da su redovni sudovi naglasili da bi apelant po ovom osnovu imao pravo na naknadu štete da je dokazao namjeru prodaje kuće, ali da apelant tu svoju namjeru nije dokazao, a za dosuđivanje ove vrste štete nije dovoljna samo apstraktna mogućnost da bi apelant mogao ostvariti veću dobit da je prodao kuću prije nastalog oštećenja. Uzimajući u obzir navedeni stav, kao i da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao namjeru da proda kuću pa time nije ni ispunio uvjet za dosuđivanje naknade štete, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim. Također, uzimajući u obzir utvrđene činjenice u predmetu vezanom za naknadu štete, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da mu je trebalo dosuditi naknadu obične štete. Ovo stoga što u konkretnom slučaju nije utvrđena odgovornost tužene za štetu, kao i da je, suprotno apelantovim navodima, obaveza dokazivanja da je apelantu nastala šteta bila na strani apelanta, a ne tužene.
18. Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da je sporno rješenje kojim je investitoru dopuštena nadogradnja i dogradnja poništeno, budući da iz stanja spisa proizlazi da su poništena rješenja vezana za apelantov zahtjev za proglašavanje ništavim spornog rješenja i predmet vraćen na ponovni postupak koji je rezultirao rješenjima i presudom Kantonalnog suda koji su osporeni ovom apelacijom. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić