Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-974/10 (DP „UGOTURS")

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-974/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 974/10, rješavajući apelaciju DP „Ugotursa“ Čelinac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DP „Ugotursa“ Čelinac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-09-000 188 od 3. februara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DP „Ugoturs“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, koga zastupa Milka Maglov, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-

000 188 od 3. februara 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci usvojen je kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja Predraga Panića iz Čelinca (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je poništeno Rješenje apelanta broj 114/96 od 25. jula 1996 godine kao nezakonito i apelantu naloženo da tužitelja vrati u radni odnos na radno mjesto na kojem je radio prije prestanka radnog odnosa, to jest na radno mjesto upravnika Restorana „Plaža“. Istom presudom apelant je obavezan da tužitelju na ime izgubljene zarade za period od 28. juna 1996. godine do 10. oktobra 2000. godine isplati iznos od 13.127,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10. oktobra 2000. godine do isplate i da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.550 KM, a sve u roku od 15 dana od pravosnažne presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-101/01 od 17. augusta 2001. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

4. Presudom Osnovnog suda u Kotor-Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS: 106/04 od 18. februara 2005. godine, donesenom u ponovnom postupku, poništeno je apelantovo rješenje o prestanku radnog odnosa kao nezakonito i naloženo apelantu da tužitelja vrati u radni odnos na mjesto upravnika restorana „Plaža“ u Čelincu na kojem radnom mjestu je radio prije prestanka radnog odnosa. Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja na ime izgubljene zarade za period od 28. juna 1996. godine do 13. januara 2005. godine u ukupnom iznosu od 54.883,26 KM, kao i zahtjev da mu se naknadi mjesečna neto-plata počev od 14. januara 2005. godine pa do vraćanja na posao sa zakonskom zateznom kamatom i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

5. Rješenjem Okružnog suda broj Ž-146/05 od 13. februara 2006. godine žalba tužitelja je uvažena, Presuda Osnovnog suda broj Rs-106/04 od 18. februara 2005. godine ukinuta u osporenom odbijajućem dijelu (stav II izreke presude), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav III izreke presude) i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

6. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000 192 od 8. decembra 2006. godine apelant je obavezan da tužitelju naknadi na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata za period od 28. juna 1996. godine do 22. juna 2005. godine iznos od 21.497,67 KM, na ime zakonske zatezne kamate dospjele za ovaj period iznos od 21.497,67 KM, te na ime troškova postupka iznos od 10.175,00 KM, dok je zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga preko dosuđenog iznosa odbijen. Iz izvedenih materijalnih dokaza koji nisu osporeni tokom postupka Osnovni sud je kao nesporno uzeo da je isti sud pravnosnažnom presudom od 18. februara 2005. godine poništio rešenja tuženog o prestanku radnog odnosa tužitelja i naložio je apelantu da tužitelja vrati na rad. Navedeno je kao nesporno i da je tužitelj 22. juna 2005. godine odbio apelantovu ponudu da se vrati na posao, jer to Osnovni sud utvrđuje iz priznanja tužilačke strane. Osnovni sud je istakao da je među strankama sporno da li tužiocu pripada pravo na naknadu izgubljene zarade sa zakonskim kamatama za period od prestanka njegovog radnog odnosa (28. juna 1996. godine) do odbijanja da se vrati na rad (22. juna 2005. godine). Odlučujući o spornom pitanju, Osnovni sud je naveo da smatra da je poništenjem apelantovog rješenja o prestanku radnog odnosa tužiocu eliminisano pravno dejstvo tog rješenja. Zbog toga, kako je naveo Osnovni sud, tužitelju pripada pravo na naknadu štete prouzrokovane nezakonitim prestankom radnog odnosa za koju štetu apelant odgovara po osnovu subjektivne odgovornosti u smislu odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je Osnovni sud zaključio, tužitelju pripada pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade, tj. zarade koju bi tužitelj ostvario da mu nije prestao radni odnos, sa kamatama prema odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate, i to počev od dospjelosti pojedinih mjesečnih iznosa izgubljene zarade.

7. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 149 od 26. marta 2007. godine apelantova žalba je odbijena i Presuda Osnovnog suda u Kotor-Varošu broj 072-0-P-06-000 192 od 8. decembra 2006. godine potvrđena.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 526 od 26. maja 2008. godine apelantova revizija je uvažena, Presuda Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 149 od 26. marta 2007. godine ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. Vrhovni sud je utvrdio da nije pravilna odluka nižestepenih sudova kojom su tužiocu, pored glavnog duga, dosudili i obračunatu kamatu u apsolutnom iznosu. Vrhovni sud je istakao da zatezne kamate nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obaveze i teku sve do njezina ispunjenja, zbog čega su, dok glavni dug ne bude isplaćen, nedjeljive od njega i zajedno predstavljaju jednu cjelinu. Tek nakon izmirenja (plaćanja) glavnog duga, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju. obračunavaju u apsolutnom iznosu i kod suda se može pokrenuti spor radi njezina plaćanja, te ostvariti i procesne kamate na njih. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je materijalno pravo nepravilno primijenjeno zbog čega je apelantovu reviziju uvažio, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

9. Presudom Okružnog suda broj 011-0-ž-08-000 347 od 13. novembra 2008. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelantova žalba je odbijena i Presuda Osnovnog suda broj 072-0-

P-06-000 192 od 8. decembra 2006. godine potvrđena. Shodno uputama Vrhovnog suda, Okružni sud je otvorio raspravu pred drugostepenim sudom na kojoj je provedeno dopunsko finansijsko vještačenje stalnog sudskog vještaka ekonomske struke Milivoja Peće iz Banje Luke. Dalje je navedeno da je stav Vrhovnog suda da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju visinu naknade štete utvrdili u visini mjesečnog ličnog dohotka izraženog u jugoslovenskim dinarima koje bi ostvario da je radio kod apelanta. Međutim, po ocjeni Okružnog suda, pogrešno je shvatanje da lične dohotke izražene u jugoslovenskim dinarima treba uvećavati za stopu rasta cijena na malo i tako dobijene iznose konvertovati u KM kao sredstvo plaćanja u Republici Srpskoj. Iz činjenica i dokaza koji su izvedeni pred sudom Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna, pa je sud obavezao apelanta da tužitelju na ime naknade štete, zbog neisplaćenih plata za period od prestanka radnog odnosa do 22. juna 2005. godine, isplati iznos od 21.497,67 KM. Ovo iz razloga što se radi o potraživanju iz radnog odnosa nastalog kao posljedica donošenja nezakonitih odluka apelanta, pa je zbog tog razloga za tužitelja nastala šteta koju je apelant dužan da je nadoknadi u visini utvrđenoj dopunskim nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Dalje, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud donio pobijanu presudu uzimajući kao nesporno da je pravosnažnom presudom od 18. februara 2005. godine poništeno apelantovo rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja i naloženo tuženom da tužioca vrati na radno mjesto na kojem je radio prije prestanka radnog odnosa. Okružni sud je zaključio da je na osnovu svih dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom donesena pravilna i zakonita odluka, a na temelju pravilno i potpuno utvrđeno činjeničnog stanja.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 188 od 3. februara 2010. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom predmetu iz zapisnika sa pripremnog ročišta od 11. oktobra 2006. godine ne proizlazi da je apelant osporavao tužbeni zahtjev zbog razloga koji se iznose u reviziji, to jest da je u periodu nakon prestanka radnog odnosa kod njega tužitelj vršio privatnu ugostiteljsku djelatnost i bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca. Dalje, nikakve dokaze u tom pravcu nije predložio. Navedeno je da u tom zapisniku stoji da je tadašnji apelantov punomoćnik izjavio: Od dokaza možemo sudu samo ponuditi to što je tužilačka strana priznala da je nakon prvostepene odluke tuženi pozivao tužioca na posao u cilju izvršenja sudske odluke (ta prvostepena odluka je pravosnažna Presuda prvostepenog suda broj Rs-106/04 od 18. februara 2005. godine, kojom je utvrđeno da je tužitelju nezakonito prestao radni odnos kod tuženog). Ni iz zapisnika sa glavne rasprave od 10. novembra 2006. godine ne proizlazi da je apelant u tom pravcu izvodio bilo kakve dokaze. Otuda, po mišljenju Vrhovnog suda, ne stoji apelantova tvrdnja da je u prvostepenom postupku izveo dokaze na okolnost vršenja samostalne ugostiteljske djelatnosti tužitelja iako je tačno da u spisima predmeta postoji uvjerenje Sekretarijata za privredu i finansije Opštine Čelinac i potvrda SLD „Fazan“ Čelinac na koje se ukazuje. Dalje se navodi da, pošto apelant nije postupio po odredbama čl. 7. i 80. Zakona o parničnom postupku RS (,,Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPPRS), izostala je i odluka prvostepenog suda o izvođenju tih dokaza u smislu odredaba člana 81. toga zakona. Iz tih razloga Vrhovni sud je naveo da dokazi koje stranke nisu izvele nisu mogli biti ni predmet sudske ocjene u smislu odredaba člana 8. ZPPRS. Iznošenje novih činjenica i predlaganje dokaza u žalbenom postupku pravno nije bilo moguće u situaciji kad apelant nije učinio vjerovatnim da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. U takvoj situaciji Vrhovni sud je istakao da ni on sam ne može ulaziti u pravilnost činjeničnog stanja na kojem su zasnovane nižestepene presude s obzirom na izričite odredbe člana 240. stav 2. ZPPRS da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dalje je navedeno da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik, a on se nije neposredno izjašnjavao o činjenicama na kojima je tužba zasnovana. Niko mu nije ni postavljao pitanje u ovom postupku da li vrši ugostiteljsku djelatnost kao privatni preduzetnik i da li je u radnom odnosu kod drugog poslodavca, pa se u takvoj situaciji ne može, po ocjeni Vrhovnog suda, ukazivati na povredu odredaba člana 9. ZPPRS. Kako je Vrhovni sud zaključio, odluka o zateznoj zakonskoj kamati je pravilno dosuđena primjenom odredaba člana 46. Zakona o visini stope zatezne kamate u kapitaliziranom iznosu, koji je jednak visini glavnog duga s obzirom na to da bi u slučaju dosude do isplate glavnog duga, ona uveliko prevazilazila njegovu visinu. Kod takvog stanja stvari Vrhovni sud je utvrdio da ne postoje razlozi iz člana 240. stav 1. tač. 1. i 2. ZPPRS zbog kojih je revizija izjavljena. Takođe, Vrhovni sud je u provedenom postupku utvrdio da nije bilo nedostataka koji bi se odnosili na stranačku sposobnost i zastupanje stranaka u ovom sporu, pa je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu na osnovu člana 248. ZPPRS.

11. Apelant je naveo da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporena presuda proistekla iz nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nepravilne primjene materijalnog zakona i pogrešnog dokaznog postupka zasnovanog na lažnim iskazima i dokumentima tužitelja. Apelant smatra da se osporena presuda zasniva na neistinitim iskazima tužitelja koji su rezultirali nepovoljnom osporenom presudom za njega. Apelant ukazuje da ne postoji niti jedan dokaz o visini pretrpljene štete, jer štete nije ni bilo, pa tužilac i nije mogao dokazati, a kao dokaz ponudio je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ekonomske struke Milivoja Peće, koji je kao podatak sabrao koliko bi iznosile mjesečne plate tužioca kod apelanta. Pošto sud po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava, to je u smislu člana 124. ZPPRS bio dužan da naloži pravilno izvođenje dokaza bitnog za donošenje odluke. Apelant predlaže da se, zbog navedenih nezakonitosti, osporena presuda Vrhovnog suda ukine, a na snazi održi Presuda Osnovnog suda broj Rs: 106/04 od 18. februara 2005. godine.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode vezane za provođenje novih dokaza u žalbenom postupku u situaciji kad apelant nije učinio vjerovatnim da te dokaze nije mogao iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu, te dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a dana obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na relevantne odredbe ZPP na koje se sud pozvao, također ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-974/10 (DP „UGOTURS") | Sudska praksa | Aktio